U Sjedinjenim Američkim Državama počinje sezona predizbora uoči predsjedničkih izbora 2024, a najvjerovatniji ishod jeste revanš između predsjednika Džoa Bajdena i Donalda Trampa. Ako sudimo na osnovu izborne mape iz 2020. Bajden je dobro pozicioniran za pobijedu. Ipak, američka politika je nepredvidiva i bilo koja količina medicinskih, pravnih ili ekonomskih iznenađenja mogla bi da promijeni te izglede. Zato me mnogi strani prijatelji pitaju šta bi se moglo dogoditi sa američkom spoljnom politikom ako bi se Tramp vratio u Bijelu kuću.
Pitanje komplikuje činjenica da je sam Tramp nepredvidiv. Dužnost predsjednika je bila njegova prva politička funkcija, a iskustvo koje je stekao dovelo je do formiranja izrazito nekonvencionalnog političkog stila. Pošto je postigao uspjeh kao zvijezda televizijskih rijalitija, uvijek je fokusiran na to da zadrži pažnju kamera, obično kršeći tradicionalne norme ponašanja i dajući izjave koje češće sablažnjavaju nego što sadrže istinu.
Pored toga, Tramp je intuitivno shvatio da bi mogao da mobiliše nezadovoljne tako što će osuđivati nepravedne ekonomske efekte globalne trgovine i podsticati ogorčenost zbog imigracije i kulturnih promjena (naročito među starijim bijelim muškarcima bez visokog obrazovanja). Zahvaljujući neprekidnoj bujici populističke, protekcionističke i nacionalističke retorike, dobijao je isto tako neprekidnu pažnju medija.
Mnogi su 2016. očekivali da će Tramp, kao što to najčešće čini većina normalnih političara, krenuti ka centru s ciljem da proširi svoju političku bazu. Ali, umjesto toga, on je nastavio da podilazi svojim vjernim pristalicama i koristi tu izbornu bazu kao batinu protiv svakog člana Kongresa iz njegove stranke koji bi se usudio da ga kritikuje ili da mu protivrječi. Republikanci koji su mu se otvoreno suprotstavljali su, po pravilu, na predizborima gubili od kandidata koje bi podržao Tramp. U rezultatu - Tramp je uspostavio skoro potpunu kontrolu nad Republikanskom strankom. Ipak, na izborima 2020. njegovo oslanjanje na krajnju desnicu vjerovatno ga je koštalo podrške nekih umjerenih republikanskih i nezavisnih birača u takozvanim kolebljivim (swing) državama.
Kao predsjednik, Tramp se mnogo razlikovao od svih svojih prethodnika. Često je preko društvene mreže Tviter nabjavljivao krupne političke odluke (ili smjene ministara u svom kabinetu), i to naizgled iz hira. Rezultat je taj da su njegovu administraciju karakterisale česte smjene visoko pozicioniranih rukovodilaca i slanje kontradiktornih političkih signala, čime je predsjednik podrivao i visoke zvaničnike koje je sam imenovao. Taj gubitak organizacione koherentnosti nadoknađivao je gotovo potpunom kontrolom agendi. Nepredvidljivost je bila jedno od najmoćnijih Trampovih političkih oruđa.
Ako Tramp ima bilo kakve duboke političke stavove, oni su eklektični i nisu tradicionalno republikanski. U dužem periodu iznosio je protekcionistički pogled na spoljnu trgovinu i kanalisao nacionalističku ogorčenost tvrdnjom da američki saveznici to iskorištavaju. Otvoreno je osporio konsenzus o liberalnom međunarodnom poretku upostavljenom nakon 1945. i proglasio NATO zastarjelim. Zbog toga Džon Bolton, jedan od njegovih bivših savjetnika za nacionalnu bezbjednost, brine da bi Tramp, ako bude ponovo izabran, objavio povlačenje SAD iz Alijanse. Sa svoje strane, Tramp je nedavno obećao da će „završiti proces suštinskog preispitivanja svrhe NATO-a, započet pod mojom administracijom“.
Kao predsjednik, Tramp se povukao iz Pariskog klimatskog sporazuma i napustio Transpacifičko partnerstvo koje je ispregovarao predsjednik Barak Obama. Oslabio je Svjetsku trgovinsku organizaciju; uvedene su carine na uvoz čelika i aluminijuma iz savezničkih zemalja; pokrenuo je trgovinski rat protiv Kine; povukao se iz Iranskog nuklearnog sporazuma; kritikovao je G7; hvalio je autoritarne lidere poznate po kršenju ljudskih prava. Bio je izrazito predusretljiv u odnosima sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i skeptičan prema podršci SAD Ukrajini.
Ankete pokazuju da je tokom Trampovog mandata američka meka moć značajno opala. Tvitovi mogu pomoći u postavljanju globalne agende, ali njihov ton i sadržaj mogu vrijeđati druge zemlje.
Tramp je veoma malo pažnje posvetio ljudskim pravima, a u svojim govorima zanemario je principe demokratije kojih se drže svi predsjednici, još od vremena Džimija Kartera i Ronalda Regana. Čak ga i oni kritičari koji su aplaudirali Trampovom oštrom stavu prema Kini, okrivljuju što nije sarađivao sa saveznicima kako bi odgovorio na kinesko ponašanje. Pored toga, Tramp je okrnjio prednost koju je Amerika dugo uživala kao vodeća sila u globalnim organizacijama.
Dakle, šta bi se moglo dogoditi u drugom Trampovom mandatu?
Podsjećam da je uoči izbora 2016. godine 50 republikanaca, bivših zvaničnika nacionalne bezbjednosti, potpisalo saopštenje u kome su upozorili da „predsjednik mora da bude disciplinovan, da kontroliše emocije i da djeluje tek nakon razmišljanja i pažljivog razmatranja... Tramp nema ove ključne osobine. On ne podstiče iznošenje mišljenja suprotnih njegovom. U nedostatku samokontrole, djeluje impulsivno. Ne trpi kritike na svoj račun. Njegovo haotično ponašanje uznemirilo je naše najbliže saveznike.” Kada je Tramp pobijedio, svim tim kritičarima su oduzete bilo kakve uloge u njegovoj administraciji, a isto bi se vjerovatno dogodilo i ako bi ponovo bio izabran.
Kao politički lider fokusiran na koncentraciju moći, Tramp je jasno dokazao svoje sposobnosti. Ali njegov temperament u vođenju državnih poslova takođe je pokazao da mu nedostaje emocionalna inteligencija koja je bila osnova uspjeha predsjednika poput Frenklina Ruzvelta i Džordža V. Buša.
Kao što je Toni Švarc, pisac Trampove autobiografije, jednom rekao: „Rano sam shvatio da je Trampov osjećaj sopstvene vrijednosti stalno ugrožen. Kada se osjeti uvrijeđenim, počinje impulsivno da reaguje i brani se, konstruiše priče koje ga opravdavaju a koje nisu zasnovane na činjenicama. Tramp jednostavno ne uzima u obzir emocije ili interese drugih... Ključni dio cijele priče je da su za Trampa činjenice ono što on smatra činjenicama tog ili nekog drugog dana”. Dok je Tramp bio predsjednik, njegove lične potrebe su često deformisale njegove motive i miješale se sa njegovim političkim ciljevima.
Trampov temperament takođe ograničava njegovu kontekstualnu inteligenciju. Iako ga je nedostatak iskustva u vladi i međunarodnim poslovima već učinio manje kvalifikovanim od većine njegovih prethodnika, nije pokazao gotovo nikakav interes da popuni praznine u svom znanju. Što je još gore, njegova stalna potreba za ličnim potvrđivanjem dovela ga je do pogrešnih političkih odluka koje su oslabile američke saveze (na primjer, poslije njegovih sastanaka na vrhu sa Putinom i Kimom Džong-unom 2018).
Sudeći po ponašanju Trampa u ulozi bivšeg predsjednika, ništa se nije promijenilo. On i dalje ne želi da prizna poraz 2020. godine, a u izbornoj kampanji koja je pokrenuta da bi se vratio u Bijelu kuću nakon izbora sljedeće godine, služi se ekstremističkim izjavama kako bi mobilisao bazu lojalnih birača. Ako pobijedi, jedini predvidljivi element američke spoljne politike biće njena nepredvidljivost.
Autor je profesor na Univerzitetu Harvard; bio je pomoćnik američkog sekretara za odbranu
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)
Bonus video:
