Individualna tragedija i porazna statistika
Najapsurdniji način umiranja je onaj u prometnoj nesreći. Ove riječi koje se pripisuju francuskom književniku i filozofu Albertu Camusu, dobitniku Nobelove nagrade za književnost 1957. godine, gotovo da nikada ne prestaju biti aktualne. O individualnim tragedijama i društvenom skandalu prometnih nesreća, a poglavito onima uzrokovanim obijesnom i agresivnom vožnjom, teško je govoriti na nešto hladniji način. Reakcije ne mogu biti drugo nego splet raznih emocija, ljutnje, straha, ogorčenosti i nezaobilazne tuge. Svjetska zdravstvena organizacija, koja je, istini za volju, nakon Covid krize, izgubila dobar dio pozitivne reputacije, donosi porazne statističke podatke vezane za smrtnost u prometu. Godišnje oko 1.300.000 ljudi izgubi život u prometnim nesrećama. Kada su u pitanju ozljede usljed prometnih nesreća, statistike su relativno neprecizne usljed nedokumentiranosti samih nesreća i kreću se od 20 do 50 milijuna, ali i taj okvirni broj je indikativan, posebno jer je jasno da se u velikom broju ne radi o zanemarivim ozljedama poput površinskih ogrebotina, već o onim koje dovode do višeg ili nižeg stupnja invaliditeta.
Dojam je kako u prometnim nesrećama uvijek stradavaju oni najneviniji. To su djeca predškolske dobi, školarci, srednjoškolci, studentice i studenti i mladi ljudi na pragu ozbiljnog života. Nečija kćer ili sin, tetka ili djevojka, postaju tragični dio katastrofalne statistike koja kaže da su najvećem riziku u prometu izložene upravo osobe od 5 do 29 godina. Život se stvarno ponekad čini kao duboko nepravedan prema osobama koje to nisu zaslužile. Prometne nesreće događaju se gotovo u djeliću sekunde dovoljnom da jedan mladi život postane dio porazne i bolne statistike.
Uzroci i posljedice
Neprilagođena brzina je jedan od glavnih uzročnika prometnih nesreća. Minimalno povećanje brzine od 1% koje prosječni vozač ne može ni percipirati povećava rizik od fatalne nesreće za 4%, a od one ozbiljnije za 3%. Mnogima od nas, okorjelima u relativiziranju prometnih pravila i osnovnih zakonitosti vožnje, ovakvi brojevi ne govore apsolutno ništa. Dio naše prometne (ne)kulture postala je relativizacija svega. Ako piše 50 km/h, čitaj da možemo ići do 70 km/h - to i radar i policija toleriraju. Slično je i s alkoholom, tim nesretnim promilima koji kumuju mnogim fatalnim nesrećama, a na koje se često benevolentno gleda - što je, naime, jedna čašica više ili manje za nas, prekaljene vozače? Puna crta ipak nije zid, kako su nas nekada instruktori vožnje plašili, dakle slobodno se možemo praviti da ne postoji. Tuneli jesu nezgodni, ali ako je preglednost dobra, ništa nas ne sprečava da uključimo lijevi žmigavac i upustimo se u pretjecanje. Djecu ne treba staviti u adekvatne sjedalice - to je izmislio Zapad i neki centri moći kako bi nas potakli na potrošnju. Stavljanje pojasa umanjuje doživljaj vožnje - tako rezonira većina slobodnih ali sigurnih vozača, kako sami sebe vole nazivati. Semafore treba poštovati, ali možda ipak ne uvijek. Sekunde dijele žuto od crvenog ili zelenog, pa zašto se onda pridržavati toga kao pijan plota? Parkiranje na trotoare i slična mjesta, blokiranje prometa nepropisnim zaustavljanjem, oduzimanje prednosti i agresivna vožnja također su konstitutivni dio naših prometnih navika. Pješački prijelazi su posebna priča. Dobrom dijelu vozača pješački prijelazi predstavljaju nešto iritirajuće. Da li je u pozadini strah od zaustavljanja i ponovnog pokretanja vozila - ta osnovna radnja u vožnji, ili osjećaj superiornosti na cesti - nebitno je. Ono što je bitno je da trubimo trudnicama, majkama s djecom, osobama u invalidskim kolicima, ljudima s nogom u gipsu itd. Prometne navike koje smo naveli, a koje nam ne služe na čast, štoviše koje su potpuno neprihvatljiv oblik vozačke kulture, pokazuju naše tendencije zaobilaženja pravila, koja periodično dovedu do fatalnog ishoda i uništenih života.
Posthumna briga
Naša društva karakterizira zakasnjela pamet, koja se posve licemjernom pokazuje kada se dogode nesreće s fatalnim ishodom. Licemjerstvo se zrcali u činjenici da mnoge od prometnih politika - nazovimo ih tako, ostaju u domeni misaonih imenica. One su samo ideje, pričice bez ikakve realizacije. Smatramo kako je žaljenje za žrtvama od javnih aktera iskreno - to su situacije koje potresu svakoga, ali posthumno žaljenje nije dovoljno ako prethodno politike zanemaruju sve goruće probleme iz prometnog spektra. Počevši od rupa na cesti koje su jasan znak erozije prometne infrastrukture, a ispunjene su nekom mračnom tvari, možda i kancerogenom, nisu nivelirane, a njihovo izbjegavanje predstavlja rizik, kako za vozače tako i za pješake. Osvijetljenost prometnica koja je oduvijek bila jedan od glavnih preduvjeta sigurnosti je katastrofalna, semafori su često neuočljivi i nefunkcionalni. Signalizacija je u mnogim aspektima banalna i iz perspektive struke, visokog rizika za sve sudionike u prometu. Represivne mjere prema agresivcima ovog ili onog tipa nisu dovoljne, ponekad ostaje dojam kako i sam represivni aparat relativizira mnoge prekršaje. Napredna tehnološka rješenja postoje samo kao eventualni prijedlog nekih međunarodnih organizacija ili konzultanata. U nekom paralelnom univerzumu, rad na smanjivanju prometnog rizika spasio bi poneki život od apsurdne i tragične sudbine. Neko bi dijete, studentica ili mlada doktorica umjesto tragične smrti sutra započinjalo svoj dan na tipičan način. Duboko je zabrinjavajuće što je u našem realnom svijetu drugačije.
Bonus video:
