“Ruka pravde”? A zašto ne “Borba protiv korupcije?” Ili možda - “Potpisan temeljni ugovor”. Zamislite, recimo, plovidbu brodom koji se zove - “Hrabro se plovi”. Doduše, kako stvari stoje - da stupite na neke brodove zaista vam treba hrabrost...
Ideja da brodovima treba davati predizborne slogane kao imena, vjerovatno je sasvim nova. Još jedno naše nenadano otkriće. Srećom da partitokratske svijesti nema mnogo u Crnoj Gori. Ne smijem zamisliti što bi se dešavalo da nije tako.
U davanju imena brodovima obično ima sistema - skoro smo mogli pročitati kako u kompaniji koji je osnovao legendarni Bokelj Božo Dabinović svi brodovi, iako je sjedište kompanije u Monaku, nose imena bokeljskih mjesta.
Mogli su odabrati da daju imena brodovima po narodnim dobrotvorima ili velikim umjetnicima, po planinama ili rijekama... Po ženama koje su mijenjale Crnu Goru, na primjer, držim da bi to bilo interesantno. Od Jelene Balšić i princeze Ksenije do Stane Tomašević Arnesen i Darinke Matić Marović, recimo...
Ipak, oni su odabrali nešto sasvim drugačije. Krenulo je već sa brodom “30. avgust” - instant “istorijski datum” (koji u ovakvom kontekstu olako gubi značenje, brzo gasne), pa, da ne bude zabune - “Ruka pravde”? Izvinita, ali ovo izgleda kao da komisija za imena brodova radi na meskalinu... ili na partijski pogon. A to se ponekad manifestuje na sličan način.
Možda je šteta što se nije kao ozbiljan kandidat razmotrio i jedan istinski crnogorski evergrin, koji se, izgleda, iz generacije u generaciju, vrlo uspješno otima zaboravu i mrskoj prolaznosti, kao i svaki pravi evergrin - “Hvala vladi”. To je pravo ime za sljedeći trajekt.
Sjećam se kad smo se smijali svakodnevnom refrenu “Hvala vladi”. Tu je sve počelo, zapravo. Krajem devedesetih, kad je Milo obrnuo na pravu stranu istorije, najednom ste na svakom koraku čuli tu zahvalnicu. To je nevolja - takvi sa sobom nose svoje manire svuda, pa i na - “pravu stranu istorije”.
Sjetite se - sportisti osvoje titulu, odmah objavljuju - Hvala vladi. Pozorišna predstava pobijedi na festivalu - Hvala vladi. Svaki ekonomski uspjeh, odmah čujemo - Hvala vladi. Srednjoškolac dobije poljubac od vršnjakinje - Hvala vladi. Dotle je to išlo.
I, rado ću vas podsjetiti - smijali smo se tome. Svi zajedno. Sa završetkom DPS ere, naivno smo (eh, da to bi jedina naivnost) povjerovali da je sa takvim javnim manirima gotovo. Ostaju nepovratno u prošlosti, kao komunistička samokritika, ili srednjovjekovna higijena...
Da bismo danas dočekali da ni đaci ne mogu poći na prestižno međunarodno takmičenje a da ne čujemo “Hvala vladi”. Nikako da shvate “glavari” (ni ovi, kao ni oni prije njih) - to nije dobro. Ne treba da pametna djeca zavise od dobrote i snalažljivosti bilo kog ministra ili političara, ma kako oni spretni bili u toj vrsti “rješavanja” problema. Jednostavno rečeno - pomoć talentovanoj djeci mora biti posao ozbiljnih institucija, a ne prilika za smiješno-tužno samoreklamerstvo. I diletantizam, u neprijatnim količinama i na svakom koraku.
“Nož, žica, Podgorica.” Ne, nije naziv novog trajekta... Navijači, vele.
Kada vas takvi doživljajavju kao drugost koju treba tretirati po receptu koji priziva pakleni slogan - morate osjetiti ponos.
Dok onakvi to klikuju, dobro je biti Podgoričanin. Kad samo pomen imena ovoga grada izaziva toliku frustraciju i mržnju koja deformiše. Uostalom, uvijek je časnije biti među progonjenima nego među progoniteljima.
A, to jeste zanimljivo, politički sponzori ovakve svijesti baš vole da govore o pomirenju.
Slutim da bi to bilo pomirenje - do posljednjeg metka.
Bonus video:
