Nakon što je dan ranije "procurila" informacija da je došlo do masovnog prepisivanja prilikom polaganja mature, "Vijesti" su 3. juna objavile da su Ministarstvo prosvjete i Ispitni centar utvrdili da je više stotina đaka varalo na maturskom ispitu iz CSBH jezika i književnosti.
Ukratko, Komisija za ocjenjivanje, formirana od strane Državne maturske komisije na prijedlog Ispitnog centra, izvršila je ocjenjivanje maturskih testova u periodu od 15. aprila do 23. maja 2023. U toku ocjenjivanja uočen je veliki broj istovjetnih odgovora.
Komisija se dva puta bezuspješno obraćala mejlovima direktorki Ispitnog centra i predstavnicima Državne maturske komisije, tražeći odgovor na pitanje na koji način ovim povodom postupati dalje, upozoravajući da bi, ukoliko se primijene norme Pravilnika za gimnazije, odnosno stručne škole, mnogi učenici izgubili pravo polaganja ispita u ovom ispitnom roku. Pravilnici kažu: "Kandidat gubi pravo polaganja ispita u tom ispitnom roku, kada se u toku, odnosno poslije ispita, utvrdi da se služio nedozvoljenim sredstvima, da je prepisao tuđi zadatak ili da je dao svoj zadatak drugom."
Da li primijeniti Pravilnike? - Taman posla.
Pravila inače služe tome da ih ne primjenjujemo. Štaviše, pravila nam daju ideje šta sve možemo da uradimo kontra njih, ako već sami nismo u stanju da se dosjetimo. Recimo, u ovom slučaju, pravila nam taksativno nabrajaju na koje sve načine možemo da zeznemo obrazovni sistem.
Istina, problematično je kada prevara opisana u ovim pravilima ne poprimi masovni karakter. E, to je onda zeznuto, što znači da će se Pravilnik, umjesto "ukoliko", primijeniti sigurno. Mada, kod nas ni sigurno ne znači sto posto sigurno.
Šta se tačno desilo 11. aprila ove godine na maturskom ispitu iz CSBH jezika i književnosti ilustruje primjer ispitnog zadatka pod rednim brojem 21. Na njega je između 200 i 300 učenika dalo istovjetan, inače netačan odgovor, a traženo je da protumače smisao zadate rečenice. Odgovor koji se ponavljao u identičnom obliku glasio je: "Rečenica se može protumačiti kao kritika institucija koje troše velike količine novca na nešto što nije nužno". Pored toga, 150 do 200 učenika je na isti zadatak dalo sličan, a u suštini isti odgovor: "Može se protumačiti kao kritika institucija koje troše velike količine novca na nešto što nije nužno, ili kao izraz zabrinutosti zbog njihovog djelovanja."
U postupcima nekih od učenika na "ispitu zrelosti", kao u odrazu zamućenog i polupanog ogledala, gledamo sliku sopstvenog, kolektivnog i poodavno determinisanog posrnuća. Fali još muzička podloga, i odjavna špica može da krene. Da, izgleda da smo konačno zaokružili proces ubijanja mladih naraštaja u pojam. Trijumfovala je skorojevićka mudrost da škola služi sticanju diploma, kao formalne prednosti, a da je znanje u eri kompjutera, pametnih telefona i nadolazeće vještačke inteligencije precijenjena, ako ne i prevaziđena kategorija. Nismo svjesni sigurno, iako svijest više i nema veze sa tim, da gajenjem takvog svjetonazora zabadamo poslednji ekser u kovčeg sopstvene i budućnosti kulture kojoj pripadamo, i do koje nam je kao stalo.
Da se ne lažemo, onda i da otvorimo karte. Prepisivanja je očigledno bilo. Bilo ga je i ranije, ali je sada sasvim sigurno da je ova pošast poprimila endemski karakter. Proizveli smo autohtoni prepisivački mentalitet.
Gore navedene nedozvoljene radnje učenika prema pravilnicima o načinu, postupku i vremenu polaganja maturskog ispita moguće je otkriti i utvrditi ne samo u toku, već i nakon održanog ispita. Ako je tačno da ih niko od profesora nije opominjao ili udaljavao sa ispita, to ne mora nužno da znači da je sve bilo regularno. Ovo može značiti da neki profesori koji su nadzirali tok ispita, jednostavno nisu radili svoj posao.
Učenici i roditelji su nakon uvida u testove svoju ljutnju naravno usmjerili ka ocjenjivačima. Neki od njih su isticali da su načinom bodovanja namjerno oštećeni učenici iz pojedinih regija (čitaj: sjeverne). Ova optužba sama po sebi je besmislena, jer sve i da je bilo moguće diskriminisati djecu na osnovu regionalne pripadnosti, teško je i apstrahovati nečiji poriv ili motiv da uradi tako nešto. Uz to je i nemoguće, imajući u vidu da se testovi ocjenjuju pod šiframa i da samim tim ocjenjivači ne znaju ime i prezime učenika, niti školu i opštinu kojoj pripada učenik čiji se test ocjenjuje.
Članovi Komisije za ocjenjivanje, iznose u svom otvorenom pismu Ministarstvu prosvjete i Ispitnom centru, bezmalo šekspirovsku dilemu: "Možda nije trebalo da vidimo stotine i stotine istih učeničkih odgovora na zadatak 18.b."
Možda stvarno i nije trebalo. Zašto ne bismo zažmurili na sve ovo, kada smo navikli da žmurimo na sve ostalo?
Ovdje je, čini mi se, umjesno postaviti pitanja i roditeljima: koju lekciju za budućnost će pružiti svojoj djeci? Da li će ih ohrabriti da snose posljedice svojih postupaka i da na taj način izađu iz ove situacije jači i zreliji, ili će ih podržati da kroz život hodaju "snalažljivo", "hvatajući krivine" kad god im se učini da je to moguće?
Mnogi su čuli priču o Ivanu Fernandezu, španskom atletičaru - dugoprugašu, koji se odrekao prvog mjesta, shvativši da se njegov kenijski kolega Mutai, zbog neadekvatne signalizacije, našao u zabludi da je već prošao kroz cilj. Fernandez, koji je u tom trenutku bio na drugoj poziciji, time dobija šansu da prestigne vodećeg Mutaia i samim tim osvoji zlatnu medalju. Umjesto toga, on ga, nakon bezuspješnih pokušaja da mu stavi do znanja da još nije kraj trke, gura naprijed i Kenijac prolazi prvi kroz cilj. Novinari nakon toga pitaju Fernandeza, zašto nije iskoristio priliku, na šta on odgovara: "Šta bi bilo časno u mojoj pobjedi? Šta bi moja majka mislila?"
Siguran sam da su se svi, koji su čuli ili pročitali ovu priču shvatili njenu poentu i duboku moralnu poruku o tome da samo ono što je zasluženo ima stvarnu vrijednost. Isto tako sam siguran, da mnogi nisu u stanju da pređu onaj put koji stoji između razumijevanja te poruke i njene primjene u vlastitom iskustvu. Ne znam zašto je to tako i zašto je taj put toliko trnovit. Vidim samo da nam stižu na naplatu sve one olovne godine za nama; sve "devedesete", izborne i one druge krađe; svi sumnjivi fakulteti i diplome; namješteni tenderi, radna mjesta, pa i pogrešna očekivanja od promjene vlasti.
Ta cijena se mora platiti zato što svako društvo, samim tim i pojedinci, porodice, zajednice ili društvene grupe koje ga čine, djeluje po obrascu određenog formativnog perioda u njegovom razvoju. Taj formativni period, predstavlja slikovito rečeno, društvenu atmosferu, koja izranja iz određenog formativnog trenutka, a koji se ogleda u nekom velikom društvenom ili prirodnom događaju, koji dominantno usmjerava razvojni tok jednog društva, kulture ili civilizacije. Očigledo je da mi živimo u formativnom periodu započetom u kataklizmi prevarne AB-revolucije, kao simulovane plišane revolucije, a zapravo disimulovanoj brutalnoj reakcionarnoj uzurpaciji države, čiji su produkti: demagogija, nacionalizam, "ratovi za mir", državni šverc, nepotizam i klijentelizam, "snalažljivost"... Kada će započeti novi formativni period i da li će on označavati zaokret ka nekim drugačijim vrijednostima i pogledima na život, zavisiće ne samo od naše dobre volje, već i od realnog humanog potencijala kojim raspolažemo, a sa kojim, nažalost, izgleda ne stojimo baš najbolje ovih dana, a zbog nekih prošlih pogrešnih dana.
Autor je advokat
Bonus video:
