Guverner Floride Ron DeSantis konačno je najavio svoju namjeru da se kandiduje za predsjednika SAD, iako na zbunjujući način. Izgleda da je veći dio komentatora i profesionalne klase Republikanske stranke stao iza njega - ili barem protiv bivšeg predsjednika Donalda Trumpa.
Iako su DeSantisovi izgledi nejasni, on se čini kao jedini pravi republikanski izazivač Trumpovoj kandidaturi za revanš predsjedničkih izbora 2020. protiv predsjednika Bidena. Dakle, vrijedi razmotriti kakvu bi vanjsku politiku predsjednik DeSantis usvojio.
DeSantis je služio u američkoj vojsci, čak je i posjetio zatvor Guantanamo, gdje je navodno gledao, smijući se, kako muče zatvorenike. Prije nego što je postao guverner Floride, služio je nekoliko mandata u američkom Zastupničkom domu gdje je njegov pristup vanjskoj politici bio izgleda vođen prilično ortodoksnom republikanskom ratobornošću. Protivio se iranskom nuklearnom sporazumu, podržavao kontroverzne trgovinske sporazume koje će kasnije Trump poremetiti i aktivno se protivio ideji da su Amerikanci umorni od rata.
No, to se promijenilo otkad se počeo pripremati za unutarstranačke preliminarne republikanske predsjedničke izbore.
U rijetkim prilikama kada je diskutovao o vanjskoj politici, DeSantis je imao iznenađujući ton za kandidata koji slovi za onog koji je usklađen sa vodstvom republikanske stranke. U svojoj novoj knjizi, The Courage to be Free, DeSantis paralizirajućim tonom govori o neokonzervativnoj retorici iz Bushove ere na temu značaja širenja demokratije, kritikujući je kao „mesijanski impuls“.
Populista za pitanja vanjske politike
DeSantis je također hvalio rad stručnjaka koji optužuju američku vladajuću klasu da je pravila izbore o ratu i miru koji izdaju interese američkog naroda podržavajući internacionalističku ideologiju.
Ove izjave donijele su DeSantisu nadimak populiste za pitanja vanjske politike, koji su mu dali posmatrači, a neki su ga čak opisali i kao „džeksonijanca“. To je referenca na traktat Waltera Russella Meada iz 2001. o američkoj vanjskopolitičkoj tradiciji, u kojem ih dijeli u različite tabore, a džeksonijanizam, koji je dobio ime po predsjedniku Andrewu Jacksonu, je u najvećoj mjeri nacionalistički i populistički od svih.
Džeksonijanizam je sklonost ka vanjskoj politici koja je naizgled militantna i opsjednuta prestižem, ali i sumnjičava prema miješanju SAD-a sa svijetom u pitanjima koja variraju od stranih sukoba do trgovine i saradnje sa saveznicima. Džeksonijanac vjeruje u pristup „tvrđava Amerika“ ali odgovara ratoborno na bilo kakvo zadiranje u pitanja američke nacije ili čak percipirane uvrede. Ukratko, džeksonijanci su kvaziizolacionisti, ali militantni i unilateralisti.
Ovo je okvir koji su mnogi koristili da opišu specifični Trumpov vanjskopolitički pristup, uključujući i Meadea. Trump je također hvalio naslijeđe Andrewa Jacksona i opisivao ga kao omiljenog predsjednika.
Zašto se, dakle, kandidat poput DeSantisa koji je bliži vodstvu stranke, predstavlja kao trumpovski po pitanju vanjske politike? Odgovor leži u razumijevanju uloge vanjskopolitičkog diskursa u američkoj politici danas.
Spojnopolitička pitanja nisu važna Amerikancima
Decenije akademskog istraživanja su pokazale da vanjskopolitička pitanja gotovo nikada nisu odlučujuća za Amerikance, koji umjesto tog prioritet daju pitanjima poput nacionalne ekonomije. Izuzev rijetkih izuzetaka kao 2002, na izborima koji su uslijedili nakon napada 11. septembra, i 2006. kada je ljutnja zbog rata u Iraku dostigla vrhunac. Rani pokazatelji ukazuju na to da će i ovi izbori biti isti, iako u Ukrajini traje rat, a na pomolu bi mogla biti konfrontacija s Kinom.
Prema nedavnim anketama, vanjska politika i rat u Ukrajini dobijaju zanemariv interes javnosti, čak i u usporedbi sa drugim neekonomskim pitanjima.
Ali izbori 2016. su pokazali kako se vanjska politika može iskoristiti za pobjedu. Trump je uspio vješto iskoristiti odbacivanje intervencionističkih praksi koje je njegova stranka koristila kako bi privukao veću podršku. Činjenica da je odnio tako ubjedljivu pobjedu na preliminarnim republikanskim izborima u državi punoj veterana kao što je Južna Karolina nakon što je snažno kritikovao rat u Iraku šokirala je političke posmatrače u Washingtonu.
Trumpova upotreba vanjskopolitičkih pitanja nije trebala prenijeti svjetonazorski ili strateški plan za ulogu SAD-a u svijetu. Umjesto tog, cilj je bio da ga dodatno učvrsti kao neprijatelja vladajućih elita u Washingtonu, kojima mnogi prosječni birači nimalo ne vjeruju. Njegovi vanjskopolitički iskazi osmišljeni su da podrže ovu reputaciju.
Međutim, kada je došao na predsjedničku poziciju, Trumpova vanjska politika nije bila revolucionarna. Od velikog proširenja upotrebe sankcija do njegovog napuštanja međunarodnih sporazuma, politika njegove administracije većinom je odražavala donekle agresivniju verziju politike koju je bazni dio republikanske vanjskopolitičke zajednice prethodno vodio.
Razlika između Desantisa i Trampa
Ali Trump se jeste značajno odmaknuo od standardnih američkih vanjskopolitičkih pitanja u vezi nekih stvari, uključujući njegovo silovito odbijanje trgovinskih sporazuma i neprijateljskiji stav prema američkim saveznicima.
DeSantis će možda željeti oponašati Trumpov antielitistički stil tokom kampanje, ali to će njemu biti mnogo teže izvesti nego bivšem predsjedniku.
Ključna razlika između Trumpa i DeSantisa je ta da je Trump gotovo potpuno autonomno političko prisustvo sa visokim nivoom odanosti republikanskih birača i kapacitetom da izgradi svoju infrastrukturu za kampanju. Za razliku od tog, DeSantis se više oslanja na institucije i elite ovog konzervativnog pokreta. Zbog toga je više vezan za republikanski vanjskopolitički establišment i ratoborne komentatore iz Washingtona.
Rat koji Rusija vodi u Ukrajini najočitiji je primjer kako se DeSantis čudno koleba između tradicionalnijih republikanskih instinkta koji su bili očiti tokom njegovog mandata u Kongresu, svog stava koji je u skladu sa novom populističkom kampanjom i želje da umiri elite u Republikanskoj stranci.
Pogrešno okarakterisana izjava
Dok je bio u Kongresu, agresivno se zalagao za slanje oružja u Ukrajini u odgovoru na rusko pripajanje Krima 2014. Čak se svrstao u one koji su „sljedbenici Reaganove škole koja je stroga prema Rusiji“.
Ali nedavno, dok je odgovarao na upitnik utjecajnog desničarskog stručnjaka Tuckera Carlsona, upozorio je na to da bi SAD mogao „postati dodatno uvučen u ‘teritorijalni spor’ između Ukrajine i Rusije“.
Međutim, nakon nekoliko novih krugova kritike od strane konzervativaca i vodećih medija, on je „pojasnio“ te opaske tvrdeći da je njegova izjava pogrešno okarakterisana.
Kako će kandidat DeSantis balansirati očekivanja različitih publika tokom kampanje ostaje da se vidi. Ali, ako bude izabran, njegove veze sa republikanskim establišmentom vjerovatno će mu otežati da previše uvjerljivo raskine sa tradicionalnim vanjskopolitičkim razmišljanjem unutar svoje stranke.
Bonus video:
