Dvanaestog juna, nakon duže bolesti, preminuo je bivši italijanski premijer Silvio Berlusconi. Berlusconi, koji je kontroverzna ličnost u italijanskoj politici, uzrokuje podjele među Italijanima i nakon smrti. Dok se mnogi ljevičari osvrću na njegovo negativno naslijeđe, ultradesničarski čelnici iz trenutne vlade, premijerka Giorgia Meloni i njen zamjenik Matteo Salvini, vidno su potreseni njegovom smrću.
Puno mu duguju: Berlusconi je položio temelje za trijumf desničarske populističke politike u Italiji. Ali, njegovo naslijeđe je imalo utjecaja daleko izvan italijanskih granica. Njegov brend populizma, koji je napadao demokratske institucije i izvrtao istinu, bio je vjesnik ere post-istine koja će uslijediti dvije godine kasnije. Njegov javni imidž i političke taktike bez sumnje su inspirisali osobe poput Donalda Trumpa u SAD-u.
Koristeći svoje reference uspješnog biznismena, Berlusconi je ušao u politiku 1994. zagovarajući ekonomske politike slobodnog tržišta koje bi riješile probleme Italije nakupljene nakon decenija onoga što je on nazvao „neliberalnom“ intervencijom države u ekonomiju. Njegova opsjednutost slobodom od kontrole države navela ga je da svoju političku koaliciju desnog centra nazove „Stub za slobode“. Njegov program je obećavao niže poreze za sve i deregulaciju u većini ekonomskih sektora kako bi pokrenuo rast u Italiji nakon duže stagnacije i rastućeg javnog duga.
Iskorištavanje bijesa
Stupio je na političku scenu u vrijeme kada se stara politička klasa koja je vladala u Italiji od kraja Drugog svjetskog rata suočavala sa sudskim istragama na visokom nivou o korupciji i sa rastućom nepopularnošću. Berlusconi je osjetio bijes javnosti protiv establišmenta i uspješno ga je okrenuo u svoju korist.
Berlusconi je uspješno iskoristio masovne medije u izgradnji svog javnog profila. On se, kao vlasnik medijskog carstva koje je uključivalo TV stanice, novine, časopise i izdavačke kuće, redovno pojavljivao u programu i projicirao sliku vedrog i pristupačnog trgovca koji je poznavao probleme i nade običnih Italijana.
Kao i Trump, on je pretvorio politiku u zabavu. Ulagao je mnogo u emocionalne kampanje koje su koristile taktike komercijalnog marketinga. Naprimjer, 1994. je naručio pjesmu s naslovom Forza Italija, što je ime njegove stranke i što je bilo nešto potpuno novo u italijanskoj politici u to vrijeme.
Učinio je pjevanje i pričanje viceva dijelom svoje javne ličnosti. Koristio je humor u političkim debatama da razoruža protivnike i potkopa im argumente. Vremenom se ono što je počelo kao laganija zabava koja se blago poigravala na granici između prikladnog i neprikladnog, pretvorilo u morbidnu prisilu koju su obilježavale sve više uvredljive i seksističke šale.
Berlusconijevi mediji su također pružili platformu za rubne desničarske i antiljevičarske naracije o historiji i tekućim pitanjima koja je potkopala vrijednosti italijanskog kulturološkog mainstreama, koji je, do 1990-ih, bio uglavnom orijentisan prema centru i ljevici. Stavovima krajnje desnice, koji nisu bili dominantni tokom Berlusconijevih zlatnih godina, njegovo medijsko carstvo dalo je legitimitet koji nikada nisu imali u postratnom periodu. Mnogi od ovih propagandista postali su ključne medijske ličnosti u desničarskom populističkom valu koji je zahvatio Italiju od sredine 2010-ih pa naovamo.
Odbrana od kritika
Kada je došao na vlast i postao izložen sudu javnosti, Berlusconi je pribjegao napadima na javne institucije i zavjereničkoj retorici kako bi se odbranio od kritika. Naveo je mnoge Italijane da povjeruju da su njegove pravne nevolje – koje su uključivale brojna suđenja za korupciju i jednu kaznu za utaju poreza – rezultat navodnog krivičnog gonjenja u režiji zavjereničkih sudaca koji su imali namjeru uništiti ne samo njega, već i same temelje slobode u državi. Besramno je branio ozloglašene „bunga, bunga“ zabave kao „legitimne“ oblike zabave, okrivljavajući suce za narušavanje privatnog života „građana“ poput njega. Ovo je možda njegovo najdestruktivnije naslijeđe: doprinio je rušenju povjerenja Italijana u pravosudni sistem.
Iako ksenofobična retorika nije bila česta tokom njegovih prvih godina na vlasti, 2002. je njegova vladajuća koalicija usvojila drakonski antiimigracijski zakon, koji je kriminalizirao migrante bez dokumenata i militarizirao mediteranske pomorske puteve. Ovu agendu su vodili njegovi desničarski saveznici – postfašisti iz Nacionalnog saveza, koji su imali Meloni u svojim redovima, i Sjeverna liga, preteča Salvinijeve Lige.
Berlusconi je 2008. sklopio sporazum sa libijskim čelnikom Muammarom Gaddafijem u okviru kojeg je Italija prihvatila platiti odštetu za svoju kolonijalnu prošlost u Libiji. Gaddafi je zauzvrat brutalno zaustavljao ljude u pokretu koji su pokušavali doći do Evrope preko libijske teritorije. Ovo je bio početak onoga što je kasnije postalo osnova politike Evropske unije: plaćanje drugim državama s upitnom situacijom na polju ljudskih prava da zaustave migraciju u Evropu.
Berlusconi je održavao bliske odnose sa drugim autokratama. Ruski predsjednik Vladimir Putin bio je njegov lični prijatelj od ranih 2000-ih i ovaj italijasnki političar je nastavio govoriti s poštovanjem o njemu čak i nakon početka ruske invazije punog obima na Ukrajinu.
Ešaloni moći
„Berluskonizam“ je bio iznimno efikasan u održavanju svog kreatora na vlasti. U protekle tri decenije, bio je premijer četiri puta i partner vladajuće koalicije tri puta. Ostao je u gornjim ešalonima moći do zadnjeg daha, kao manjinski saveznik trenutne desničarske populističke vlade.
Kada je populizam uzeo maha na Zapadu, politički stratezi i političari su sigurno obratili pažnju na Berlusconijeve uspješne taktike. Nije slučajnost da postoji više od nekoliko sličnosti između njegovog i Trumpovog profila.
Berlusconija su u Italiji naslijedila njegova „desničarska djeca“ Meloni i Salvini, ali i populista Beppe Grillo koji je poveo novi val populističke politike protiv establišmenta u Italiji sa svojim pokretom Pet zvjezdica 2010-ih.
Berlusconi je utro put za neke od najreakcionarnijih trendova koji nagrizaju demokratiju i ljudska prava danas. Italiji i Zapadu će dugo trebati da se oporave od berluskonizma.
Bonus video:
