Ruski rat protiv Ukrajine, najblaže rečeno, ne ide po planu. A Jevgenij Prigožin, šef privatne vojne kompanije “Grupa Vagner”, pojačano i javno kritikuje rusku vojsku. Kako Prigožinu danas, kada Kremlj agresivno guši svako neslaganje, uspijeva da prođe nekažnjeno?
Od kad je 22. februara pokrenuo svoju „specijalnu vojnu operaciju“, predsjednik Vladmir Putin govorio je o različitim ciljevima. Prvobitno je htio „denacifikaciju“ i „demilitarizaciju“ cijele Ukrajine (tako što će preuzeti kontrolu nad njom), a zatim je sebi postavio cilj da "oslobađanja" regiona Donbasa na istoku. Osim toga, govorio je i o odbrani „istorijskih granica“ Rusije i tvrdio da ga je Zapad natjerao da napadne Ukrajinu.
Za sve te promjene u retorici objašnjenje se nalazi u dinamici na bojnom polju - prije svega višestruki neuspjesi, greške i pogrešne procjene ruskih oružanih snaga. Jednostavnije rečeno, Putin pokušava da sačuva obraz. Ali dostizanje tog cilja komplikuje Prigožin, od kojeg Putin, koji se nadao vojnim uspjesima, sve više zavisi.
U opširnom intervjuu koji je dao pro-kremljovskom političkom blogeru Konstantinu Dolgovu (objavljenom 24. maja) Prigožin je oštro kritikovao specijalnu vojnu operaciju. On je rekao da je Rusija, umjesto da je denacifikuje, Ukrajinu učinila „nacijom poznatom u cijelom svijetu“. I da je umjesto „demilitarizacije“ Rusija militarizovala Ukrajinu: „Ako su (Ukrajinci) na početku specijalne operacije imali 500 tenkova, sada ih imaju 5.000. Ako je da ratuje znalo 20.000 boraca, sada ih je 400.000.“
Prigožin za to direktno krivi ruske elite, posebno najviše vojno rukovodstvo, optužujući ih da su nisu dovoljno posvećeni ratu. On upozorava da bi se obični Rusi, razočarani zbog izostanka progresa, mogli pobuniti. Prema njegovom mišljenju, jedino rješenje problema je da se intenziviraju vojni napori, uvede vanredno stanje, proglasi „novi talas mobilizacije“. U suprotnom, može se desiti "da izgubimo Rusiju“.
Prigožin ne griješi kad dovodi u pitanje posvećenost ruskih elita ratnim naporima. Početkom juna je Konstantin Zatulin, deputat Putinove stranke Jedinstvena Rusija u Državnoj dumi, izrazio slično raspoloženje rekavši da mnogi ciljevi ove operacije "više nemaju smisao" i da ni u jednom nema rezultata. On tvrdi da se Rusija mora pregrupisati i nastaviti, ali se u njegovim riječima mogla i čuti zbunjenost onim što se dešava gore, u Kremlju. Praktično bi cijeli kabinet (uključujući ministra odbrane Sergeja Šojgua, koji je Prigožinova omiljena meta), volio da izbjegne dalju eskalaciju i nije isključeno da vojska možda radi na strategiji koja bi to omogućila.
To je pragmatična odluka. U vladajućoj ruskoj klasi uglavnom smatraju da će zemlja teško „dobiti“ ovaj rat. Što se duže bude borila, sve će više ličiti na Sjevernu Koreju, na državu spremnu da žrtvuje sve (životni standard, bezbjednost, pa čak i suverenitet, zbog sve veće zavisnosti od Kine koja želi njene resurse) radi ostvarenja vođinih opsesija.
A Prigožinu taj ishod sasvim odgovara. On želi da se Rusi odreknu materijalnog komfora (iako on sam od rata zarađuje ogromne sume) u ime mitske „jedinstvene države-civilizacije“ koju predstavljaju Rusija i "ruski svijet". Po mišljenju Prigožina, odbijanje ruskih elita da budu punokrvne patriote nema nikakvo opravdanje, posebno zbog rasta broja poginulih civila usljed ukrajinskih napada na rusku teritoriju. Nije jedini koji tako misli.
I mada neumorna propaganda nije uvjerila obične Ruse da učestvuju u ratu, ona je pojačala njihov bijes. Kada sam u januaru bila u Moskvi, još je bilo moguće slobodno izraziti nezadovoljstvo postupcima Kremlja, barem u relativno privatnom okruženju. Ali sada je, kao u Staljinovo vrijeme, neprijatelj posvuda. Prijatelji i komšije prijavljuju jedni druge, a konobari u kafićima prisluškuju goste.
Dio tih bijesnih Rusa počinje da vidi neprijatelje svuda i ne bi im smetala potpuna militarizacija političkog i ekonomskog sistema Rusije. Oni su i dalje za Putina, ali što rat duže traje počinju sve više da sumnjaju u njegovu moć. Znači li to da bunt o kojem govori Prigožin (i kojeg, po svemu sudeći, priželjkuje) - postaje vjerovatniji?
Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je uzeti u obzir Prigožinov uticaj koji se oslanja na zastrašujući spisak vojnih uspjeha i zvjerstava "Grupe Vagner". Osim toga, bijesnim Rusima se možda sviđa njegova nemilosrdna retorika („pas zaslužuje pseću smrt“, rekao je komentarišući videosnimak pogubljenja maljem bivšeg Vagnerovog plaćenika koji je prešao na stranu Ukrajine).
Činjenica da Prigožin bez ikakvih posljedica može da kritikuje ratnu kampanju (Dolgov je nakon intervjua sa njim otpušten) samo pojačava misteriju koja ga okružuje. U rodnom gradu Prigožina sada postoje turističke ture sa vodičem za obilazak ne samo Nabokovljevog i Puškinovog Peterburga, već i Prigožinovog.
Prigožin, međutim, ne koristi svoj uticaj da napadne Putina. Naprotiv, kada kritikuje rusku vojnu i političku elitu, on odvraća pažnju s čovjeka koji je na vrhu. Osim toga, Putin je vjerovatno u znatnoj mjeri saglasan sa Prigožinovim stavovima. Budući da je gotovo 25 godina na vlasti, Putin nema kapaciteta da predvodi revoluciju. Ali rat u Ukrajini (i njegova često čudna retorika) pokazuju da bi Putin mogao biti podstrekač.
Iako nije dio sistema, Prigožin mu služi. U tom smislu on mnogo podsjeća na Grigorija Raspućina, „monaha mistika“, koji se prije revolucije 1917. sprijateljio sa posljednjom carskom porodicom (Romanovi) i na nju jako uticao. U oba slučaja, država nije bila stabilna, a čovjek koji je bio u vrhu vlasti nije bio sposoban za odgovarajuće liderstvo, čak ni da izdaje naređenja. Tu prazninu počeli su da popunjavaju marginalni elementi, ali oni nisu pokušavali da pogode gazdine želje i ispune ih već su sebe nametnuli kao silu na koju se mora računati dok u pozadini raste narodno nezadovoljstvo.
Moguće je da se Putin poistovjećuje s Prigožinom i cijeni doprinos "Grupe Vagner" u pokušaju uništenja Ukrajine. Ali, on mora shvatiti da nezavisnost, smjelost i ambicija Prigožina potkopavaju društveni mir koji je od suštinskog značaja za opstanak režima.
Postavši meta dekadentne elite, Raspućin je doživio užasan kraj. Prigožin bi mogao biti na sličnom putu.
(Copyright: Project Syndicate, 2023; prevod: N.R.)
Bonus video:
