Sutjeska

I dalje huči... Taj huk je čujan, odjekuje i nakon osamdeset godina.

Herojski proboj iz obruča te 1943. donio je nevjerovatno mnogo žrtava. Ta bitka zapravo nije bila kao ostale bitke. Njemci (sa pomagačima) namjeravali su uništiti Titov pokret. Samo takav ishod bio je - njihova pobjeda. Bilo koja forma opstanka partizanskog pokreta - bila je zapanjujuća pobjeda Tita i njegove narodne vojske. To se i desilo, uz surovo veliki broj žrtava. Ta pogibija dala je matricu buduće ideje “bratstva i jedinstva”, jer su žrtve bile sa svih strana Jugoslavije.

Ovih dana bilo je to vidljivo - Sutjeska je u međuvremenu postala neka vrsta ogledala svih nekadašnjih jugoslovenskih društava. Svuda ste mogli čitati slična propitivanja, ali i vidjeti rezignaciju zbog odnosa aktuelnih vlasti prema ovom jubileju i svemu onome što on nesporno predstavlja. Bude tu riječi i o kulturološkim “pogrešnim skretanjima”.

Kakvo je to ogledalo? I što nam govori pogled u ogledalo?

Jer, Sutjeska je apsolutni simbolički (i tragični) vrhunac jugoslovenske ideje. I bez svijesti o tome teško je shvatiti kako je bilo moguće da se sve desi baš tako kako se desilo.

U Hrvatskoj naglašavaju činjenicu da je ogroman broj žrtava bio među partizanima iz Hrvatske, a najlucidniji kolumnisti podsjećaju na razloge zašto se neki događaji moraju sagledati bez frustracija i naknadnih “učitavanja”.

U Crnoj Gori su uglavnom iznenađeni - mora da iz tehničkog mandata Sutjesku nije moguće vidjeti, a u Srbiji su odavno zakonski izjednačeni vitezovi sa Sutjeske i okupatorske sluge koje su ubijale najbolje mlade Srbe, Hrvate, Crnogorce, Bošnjake...

U Bosni je problem druge vrste - Sutjesku ne možeš podijeliti na različite entitete.

Vratimo se, ipak, malo u prošlost.

Tačno je da smo nekada imali - a mi stariji to dobro pamtimo - devalvaciju jubileja. Komunisti su godišnjice proizvodili kao neku vrstu naknadnog pisanja istorije. Naravno da sam bio jedan od onih kojima je smetalo toliko “podsjećanja” na ovo ili ono, jer, naprosto u ono vrijeme, to je bila jedna vrsta propagandne mašinerije. To je moglo da ne smeta samo onima kojima ni kasnije ništa nije smetalo, budućim idealnim podanicima, dakle.

Dovodili su nam u školu borce čije su priče, stotinama puta ispričane, već bile otužno prežvakane, ideološke basne... A i ti borci - nisu to bili baš oni iz čitanki ili iz Zbornika narodnih heroja (postojala je i takva knjiga, i u crnogorskim kućama bila je prisutna koliko i Gorski vijenac), već ona lokalna, druga liga... Što nije umanjivalo njihov entuzijazam, ali je njihove priče činilo neinteresantnima, bez lijeka.

Kada je sve to, ta veličanstvena energija borbe - egzistencijalni ispit bez premca - osobođena ideoloških stega i prizemne upotrebe, dobili smo pravu sliku. Ne samo o tim događajima već i o nama današnjima. I jučerašnjima, naravno...

Crnogorski vitezovi sa Ljubinog groba, taj antički momenat koji zavređuje “čitanje” i bez ideološkog okvira. Najslavnija “depeša” NOB - “dok čujete pucnjeve”... Odavno se ne čuje ta pucnjava, odavno “nema živih proletera”.

Zoran Predin lijepo reče, ljetos u Đenovićima - “Sve možete dovesti u pitanje, i treba, i partiju i komuniste i sve njihove gluposti... Ali partizani su nesporni. Ja sam uvijek za partizane i sa partizanima...”

Sjećam se i romana za mlade “Sutjeska” partizana i pjesnika Dušana Kostića, tada je bio obavezna lektira u cijeloj SFRJ. Danas ne znam da li ima takav status u Kostićevoj Crnoj Gori.

Dok gledate kako se oko vas fotelje brane kao, ne bilo primijenjeno, Ljubin grob... pogledajte u to “ogledalo” i shvatićete da je ovo vrijeme drugačijih Crnogoraca. I svih ostalih...

Iskreno, čak je teško i zamisliti Sutjesku na kojoj bi ovi današnji mogli da pobijede.