Pitanje prošlosti oduvijek je, čini se, bilo suštinsko pitanje našeg postojanja na ovim prostorima. Preciznije, pitanje neujednačene prošlosti, rasparčane na etnonacionalne obrasce poimanja i tumačenja povijesti dovodi nas svako nekoliko decenija iznova na početnu tačku rasapa i nemogućnosti da utvrdimo šta je to zaista za sve nas prošlost, da li postoji u toj prošlosti neka kategorija zajedništva, te ako postoji, zašto mi danas na svaki način pokušavamo to zajedništvo dokinuti i pokazati kako ono ni na koji način i ni po koju cijenu nije moguće. Ako se osvrnemo na cijene koje smo plaćali samo u dvadesetom vijeku, posebno one cijene koje smo platili zbog nastojanja da to pomenuto zajedništvo bude moguće, da bude ostvarivo, dostižno i na koncu življeno, onda ćemo vrlo lako vidjeti da su one ogromne. Uprkos tome mi danas iznova, kada gledamo na taj dvadeseti vijek, bez obzira na to koliko stravično nas je on koštao cijelim svojim tokom, ne možemo utvrditi ni najmanju tačku susretanja. Sve što je bilo onaj nužni faktor spajanja i povezivanja danas je postalo tačka udaljavanja i razdvajanja.
Tamo gdje su se životi polagali da bi se govorilo o jednoimenoj borbi za jednaka prava i slobode svih naroda, danas se govori potpuno usuprot tim idejama. Godišnjice značajnih datuma iz povijesti antifašističke i partizanske borbe jugoslovenskih naroda, ukoliko se još i njeguju, dobile su prije svega svoje ekskluzivno nacionalne ambleme. Internacionalni karakter, smisao i suština antifašističke borbe jugoslovenskih naroda, u kojoj se pokazalo da je nužnost zajedništva važnija od svih minornih razlika, nastoji se iz godine u godinu marginalizirati, obesmisliti, povijesno krivotvoriti i degradirati. U društvima u kojima većma vladaju nasljednici ideja poraženih u toj borbi, insistiranje na dokidanjima svih zasluga jugoslovenskog antifašizma i zajedništva naroda jedini je program opstanka na vlasti. Samo među zavađenim narodima, među ljudima uplašenim onim drugima, može se vladati na način kako se danas na ovim prostorima vlada. Mi smo iznova otvorili sve svoje Pandorine kutije, ponovo se zarad interesa nekoliko kasti nastalih na krvi devedesetih zvecka starim temama sada osvježenim kontekstom novih globalnih prilika. Iznova nas se želi ubaciti u mašinu beslovesne mržnje i nasilja, puk se zasipa novim nelagodama i nastoji se sluditi do tačke kada svaki otpor popušta. Ostaje pitanje da li zaista može popustiti, da li nas se tiče i da li možemo sebi dopustiti iznova da podlegnemo nasilju kao jedinom načinu rješavanja problema.
Prolazeći prošli vikend kroz mase antifašista pristiglih iz svih nekadašnjih jugoslovenskih republika na Tjentište, kako bi nazočili osamdesetoj godišnjici slavne partizanske Bitke na Sutjesci, mogao se steći dojam da je naša zajednička antifašistička prošlost ono jedino što nas u nemiru svijeta kakav današnji jeste može na neki način umiriti i povezati. Potreba da se dolazi na Tjentište, sve veći broj onih koji žele da se u Dolini heroja poklone partizanskim borcima koji su dali svoje živote da bismo mi danas uopšte postojali na ovim prostorima, ni u kom slučaju se ne doima kao puko komemorativno sjećanje. Kroz razgovore i kroz iskustva ljudi različitih generacija i egzistencija uvijek se isticala ta neophodna zajednička borba, okrenutosti jednih ka drugima. Sutjeska se i danas u percepciji mnogih doživljava kao prostor nadahnuća, mjesto gdje možemo potražiti odgovore na pitanja koja nam nameće naša stvarnost.
Vremena, čulo se u Dolini heroja, nisu možda više za oružje, ali postoje razne druge nedaće i oblici fašizma koji se nalaze u svim porama društva oko nas, a protiv kojih nam se valja boriti na naš način i našim sredstvima. Osamdeseta godišnjica Bitke na Sutjesci ponovo nas vraća na ono pitanje sa početka, šta je to naša prošlost i da li nam ona danas može reći nešto o nama. Ako bih se rukovodio utiskom koji sam imao tokom obilježavanja ove godišnjice, onda bih mogao zaključiti da suštinski naša prošlost, htjeli mi to ili ne priznati, sama pohodi naše odaje pamćenja i aktivira ih onda kad osjeti da je to nužno. Na nama je da ne zatomimo svoj um, najmanje što možemo je otvoriti ga ka zajedništvu i svjetlu.
Bonus video:
