Za zemlju koja je odlučila da gradi demokratiju zasnovanu na evropskoj tradiciji, dvadeset godina prvog nezavisnog dnevnog lista u njenoj istoriji, koji je uz to bitno doprinio osvajanju nezavisnosti zemlje i procesu njene evropeizacije, trebalo bi da bude značajan kulturni događaj. U ovoj zemlji to nažalost nije. Moramo i dalje da objašnjavamo da bez nezavisne štampe nije moguća demokratija, kao što smo od 1990. objašnjavali na mnogim jubilejima Monitora i Vijesti.
Crnogorsko nezavisno novinarstvo započeli su 1990. godine uglavnom isti ljudi koji su 1997. osnovali dnevnik „Vijesti“.
Iako je 1989. godina donijela toliko velike istorijske promjene da je američki politikolog Fransis Fukujama pisao o „kraju istorije“, na periferiji svijeta, na Balkanu, političke elite nijesu shvatile šta se događa. Umjesto u evropske integracije – povele su narod u nacionalizam i ratove, umjesto u demokratiju – ponovo u diktaturu, ne više proletarijata nego nacionalizma.
Grupa crnogorskih intelektualaca, novinara i biznismena napravila je medijski projekat kao prosvjetnu misiju za istorijsko osvješćenje slabo pismene političke elite i naroda Crne Gore. Projekat je predviđao osnivanje nedjeljnika, dnevnog lista, radija i televizije. Preuzeli smo moto londonskog „Ekonomista“ iz 1843. da hoćemo da učestvujemo u „ljutoj borbi između znanja koje gura naprijed, i zatucanosti koja sprečava progres“. Vjerovali smo da je padom despotskog komunizma na istoku Evrope počela i u Crnoj Gori epoha demokratije, pa smo romantičarski dodali riječi Tomasa Džefersona, trećeg predsjednika SAD i jedog od „očeva osnivača“ američke demokratije: „Kad bi meni bilo prepušteno da biram da li da imamo vladu bez štampe ili štampu bez vlade, ja ni trenutak ne bih oklijevao da izaberem ovo drugo“.
Sumirajući danas dvadeset godina našeg dnevnika „Vijesti“, moram da priznam da smo u svojim procjenama bili naivni. Ispalo je da je crnogorski narod bolje poznavao pjesnik Jevrem Brković kazavši da će posljednji Staljinov brk biti obrijan u Crnoj Gori. Ono što i on nije predvidio je da će to brijanje trajati do današnjeg dana.
Bombe i granate su sve do formiranja posljednje vlade padale na našu redakciju i našu imovinu. Prve su padale jer smo bili protiv učešća Crne Gore u ratu na Dubrovnik, druge jer smo za Crnu Goru zahtijevali nezavisnost i priključenje Evropskoj uniji, donedavno zbog toga što tražimo da se osvojena nezavisnost popuni demokratijom i evropskim vrijednostima. Evropska unija sa svojom istorijski potvrđenom realpolitikom blagonaklono gleda i na bombardovane i na one što bombarduju. Bez njene podrške i podrške SAD mi, možda, ne bismo bili živi. Ali ne bi ni režim koji traje skoro trideset godina. Da bi ga osnažila u odnosu na nas, EU je dala agreman da ambasador u jednoj njenoj članici bude jedan crnogorski gradonačelnik koji je zajedno sa svojim sinom upro pištolj u leđa našeg glavnog urednika i udarao ga dok mu nije probio bubnu opnu.
Da bih pobjegao od ove teme, odlučio sam da moj večerašnji govor pretvorim u omaž jednoj od najznačajnijih ličnosti za oblikovanje evropske civilizacije koja je svoj život svjesno prinijela kao žrtvu u borbi za pravo čovjeka na slobodno izražavanje i novinarima lista „Vijesti“ za sve što su učinili za razvoj nezavisnog novinarstva tokom prethodnih dvadeset godina, tokom kojih je vlast s frustracijom bez prekida ponavljala riječi osvajča: „A Vijesti pokorit ne mogu, ma nikako da su sasvim moje“.
Riječ je o Sokratu, atinskom mudracu iz druge polovine petog vijeka p.n.e. s kojim počinje kritička tradicija u evropskoj politici i kulturi. Iz mog ugla gledano, Sokrat je bio ne samo prvi novinar, već i prva novina u istoriji. Pošto nije bilo drugog sredstva komunikacije osim razgovora, decenijama je po cio dan gluvarao atinskim ulicama i raspravljao sa ljudima o njihovom pogrešnom shvatanju raznih stvari.
Situacija u Atini 404. p.n.e. bila je napeta. Vojno nadmoćnija Sparta uspostavila je u Atini vlast njoj lojalnih trideset tirana, kao što je 1989. srpski vožd instalirao njemu lojalni režim u Crnoj Gori. Tiraninom je u to vrijeme nazivan onaj koji nije došao na vlast propisanim demokratskim procedurama. Sokrat je, kao i osnivači Monitora i Vijesti, bio jedan od predvodnika ustaničkog pokreta. Režim trideset tirana je pao. U Crnoj Gori, režim tirana je takođe pao, ali njegovi čelni ljudi su uspjeli da se infiltriraju u ustanički pokret i postanu predvodnici novog režima, koji je od ustanika preuzeo proevropski i indenpendisitički program.
Za novu vlast u Atini Sokrat je bio problem zbog toga što je imao veliki uticaj na javno mnenje, i što je njenom voluntarizmu suprostavao svijest o ograničenosti pojedinačnog znanja: Za jednog atinskog državnika Sokrat kaže: „Jer čini se da nijedan od nas dvojice ne zna ništa valjano i dobro, ali on misli da zna nešto, a u stvari ne zna ništa, dok ja kao što ne znam, i ne mislim da znam.“
Prepoznajete ovdje princip savremenog novinarstva: zadatak novina nije da znaju bolje od vlasti, već neka vrsta subverzije, stavljanje na provjeru svega što ljudi govore i čine, osobito rješenja društvenih problema koja preduzima vlast.
Atinski režim našao je tri udvorice, istorija im pamti imena: Melet, Anit i Likon koji su udvorništvo skrivali isticanjem da su „prijatelji otadžbine“ a da je Sokrat njen izdajnik. Po zakonu o verbalnom deliktu što ga je uveo stari režim, podnijeli su 399. godine p.n.e. tužbu protiv Sokrata za to „što ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država“ i „što omladinu kvari“. Melet je bio pjesnik, Anit angažovani zanatlija, Likon narodni besjednik.
Tužilaca koji su branili crnogorski režim od „Vijesti“ bilo je više jer je crnogorski vladar bio finansijski moćniji od atinske Vlade. Ali, bizarni kuriozitet je da su glavni tužioci takođe jedan propali pjesnik, jedan neuspješni zanatlija molerske struke i grupica novinara koja istupa kao jedan narodni besjednik, čitajući isti govor koji im se priprema u centrali. I jedini način da ih istorija upamti jeste da upamti i list „Vijesti“.
Sokrat o svojim i našim tužiocima kaže: „... A od mnogih laži što su ih ovdje iznijeli najviše sam se začudio onoj kad su vas opominjali da se morate čuvati da vas ne prevarim, jer sam vješt besjednik.“
Nalogodavci naših tužilaca su osnivali tuce medija u kojima su vam izlagali pravu istinu: „Publika“, „Republika“, dvaput „Pobjeda“ i sada treći put s grčkim vlasnikom koji je investirao u visokoprofitnu crnogorsku medijsku industriju. Tu je Tv In, RTCG u tri izdanja itd. I svi su umirali i kao feniks iz pepela svoje istine ustajali. A „Vijesti“ produžavaju da vas „varaju“ i opstaju dvadeset godina -- jer im vjerujete.
Kako su „Vijesti“ obavljale sokratovsko propitivanje društva i za to od režima proglašene izdajničkim, mnogi od vas znaju. Na detalje se možete podsjetiti iz naše monografije „Dvadest godina istorije“ na 540 stranica, a ja ću sada nekoliko riječi o budućnosti.
Ima nešto neobično u novinarskoj profesiji. Nije u pitanju samo hrabrost, već nešto za šta se ustručavam da da dam odgovarajuće ime. Nad redakcijom Charlie Hebdo u Parizu je izvršen masakr, ali su se našli novi kamikaze i Charlie produžava da čini isto ono zbog čega je dvanaest njegovih članova zajedno sa glavnim urednikom ubijeno.
Zbog odmazde za napisano, zbog raskrinkavanja korupcionih mreža i zloupotreba vlasti, bili su ugroženi životi i sigurnost novinara „Vijesti“: Direktor lista Željko Ivanović je bijen bejzbol palicama po glavi, novinarku Oliveru Lakić ucjenjivali su prijetnjama njenoj djeci, glavni urednik Mihailo Jovović nije bio samo na udaru organizovane kriminalne grupe Mugoša već su neki vitezovi postavili eksplozivnu napravu ispod njegovog prozora, koja je uništila njegov radni prostor i ugrozila mu život. Tufik Softić je jedva preživio batine. Treba pomenuti i brutalnu difamaciju dvije dive crnogorskog novinarstva, Milku Tadić i Milenu Perović Korać, kao nezabilježen odnos prema ženi u vjekovnoj crnogorskoj tradiciji. Svi ovi događaji bili su ispraćeni pasivnošću vladinih institucija koja je ostavljala utisak podrške kriminalcima, ali niko od pomenutih novinara nije se povukao, već još jače i predanije produžio da obavlja svoj posao.
Sokrat je svoju i novinarsku upornost objasnio ovako: „I kad biste vi meni kazali: 'Sokrate, sada ćemo te pustiti, ali, razumije se, samo pod uslovom da se više ne baviš ispitivanjem istine ...; ako te uhvatimo još jednom u takvom poslu, izgubićeš glavu sigurno', „ja bih strašno uradio ako bih se prepao, pa svoj posao napustio. Zato bih vam ja odgovorio: 'Ja vas građani atinski veoma poštujem, ali dokle god bude daha u meni i dokle god budem snage imao, neću prestati da se bavim ispitivanjem istine. A ako bi ko od vas ustvrdio da se on stara za istinu i vrlinu, ja ga neću [na riječ] pustiti da tek tako ode, nego ću ga pitati, i ispitivati, i propitivati. Tako ću se držati i prema mlađem i prema starijem, na koga se god namjerim, i prema strancu i prema građaninu.’ Prema tome, poslušali vi Anita ili ne [koji predlaže da se Sokrat osudi na smrt], oslobodili vi mene ili ne, ja neću nikako drukčije da radim, ni ako bih morao po nekoliko puta glavom da platim.” I novinari “Vijesti” svojim činom ponavljaju ove riječi. Jer samo takvo novinarstvo ima smisla.
Sokrat je platio životom da bi potreba za slobodnim izražavanjem bila prepoznata kao svojstvo ljudske vrste i koje danas stoji u Povelji Ujedinjenih nacija kao jedno od osnovnih čovjekovih prava. U modernim demokratijama mediji sokratovskim metodom propitivanja otvaraju dijalog u društvu i ono se onda razvija ukupnim kapacitetom svih svojih članova.
Neke vlade odbijaju pravo medijima da sokrtovskim metodom propituju društvo i pokušavaju da potčine medije po svaku cijenu. Crnogorski režim po tom pitanju spada u svjetsku elitu čiji su članovi Erdogan u Turskoj, Putin u Rusiji, Orban u Mađarskoj, itd. Novi predsjednik SAD Donald Trump, zemlje čijim ustavom s kraja osamnaestog vijeka počinje moderno novinarstvo, uključio se u klub teorijskom novinom. New York Times bilježi njegove laži, a on odgovara da on ne laže već iznosi alternativnu istinu, a laže NYT.
Nezavisne institucije i javno mnjenje SAD žilavo brane američke vrijednosti od svog novog predsjednika jer znaju da bi pobjeda novinarstva kakvo sanja Trump značila poraz američke nacije. Predsjednik Džeferson je još prije dva vijeka opomenuo, da je „štampa jedina bezbjednost svih građana“.
Crnogorske institucije za razliku od američkih nasrću na nas i kad ne moraju da bi dokazale lojalnost onom što stalno odlazi a njegov gvozdeni duh ostaje, i strah da se on može vratiti pretvara ih u ljušture bez sadržaja, ako ne u dželate. Javno mnenje je takođe ukočeno od straha jer monopol vladajuće partije liči na onaj koji je imala komunistička partija poslije Drugog svjetskog rata, dok, kako prije neki dan za cio Balkan napisa „Majnhamsko jutro“, „nedostaju investicije, nezaposlenost i siromaštvo su enormni, a posao se dobija isključivo ako pripadate partiji na vlasti ili ako nosite pravo prezime“.
Stoik Epitekt kaže da Sokrat nikada nije sebe određivao kao Atinjanina ili Korinćanina, već je govorio da je građanin svijeta. Sa sličnim pogledima, mi ćemo u budućnosti podržati svaku politiku koja Crnu Goru transformiše u moderno evropsko društvo. Tražićemo da se ostvaruju ideje republike: egalite, fraternite, liberte – jednakost u pravima, solidarnost i sloboda, bez čega mala republika, kako je pisao još Monteskije, ne može biti integrisana i uspješna država. Nama se čini da je ovakva izdavačka koncepcija korisna za našu zemlju koja je na putu evropeizacije svog političkog sistema. Ako prisutvo visokih predstavnika aktuelne Vlade ovom skupu znači da je nekim čudom Vlada s našom ocjenom saglasna, pozivamo Premijera i Vladu da prekinu finansijski rat sa medijima koje ne kontrolišu i da Vlada počne da stvara uslove za funkcionisanje medijskog tržišta.
Nama ne treba ni manje ni više od ovog ustavnog prava za čiju je zaštitu po tom istom ustavu odgovorna vlada."
Govor jednog od osnivača "Vijesti" profesora Miodraga Perovića povodom 20 godina od osnivanja lista.
Bonus video:
