Čini se kao da smo svjetovima daleko od vremena kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron proglasio NATO “moždano mrtvim” uoči samita u Londonu 2019. Od tada je ruska invazija Ukrajine oživjela i osnažila Sjevernoatlantski savez kao nikada prije u svojoj 74-godišnjoj historiji, kao što pokazuje entuzijazam za samit ove sedmice u Litvaniji.
Macron je tvrdio da se savez bespotrebno svađao oko podjele tereta kada njegovi članovi nisu imali zajedničku viziju ili zajedničke ciljeve u pogledu sigurnosti u Evropi, tvrdeći da je terorizam zajednički neprijatelj koji “pogađa sve naše zemlje”, a ne Kina ili Rusija. Također je insistirao da Evropa mora postati autonomnija u sferi sigurnosti jer SAD postaje sve manje pouzdan.
Predsjednik Donald Trump pojačao je napetosti oko podjele tereta NATO-a, lažno optužujući evropske članice da su smanjile svoju vojnu potrošnju i potkopale osnovni princip saveza o kolektivnoj sigurnosti. Čak je zaprijetio povlačenjem SAD-a iz Alijanse. Zaista, NATO je jedva preživio četiri godine Trumpa.
Događaji koji su potkopali koheziju Alijanse
Što se tiče svih praktičnih pitanja, Sjevernoatlantski savez, koji je zamišljen u Washingtonu kako bi zadržao Sovjete vani, Amerikance unutra i Nijemce dole, izgubio je svoj raison d’etre nakon završetka Hladnog rata. Raspad Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, te njemačko ujedinjenje simbolizirali su kraj jedne ere i uspon nove, ujedinjenije, sigurnije i samouvjerenije Evrope.
Zatim su došli balkanski ratovi, koji su otvorili godine intervencije NATO-a. Uslijedili su napadi 11. septembra na SAD, tjerajući Savez da se prvi put u svojoj historiji pozove na članak 5, utirući put NATO-ovim proširenim operacijama “van područja”, na širem području Bliskog istoka i dalje, i novoj transformaciji svojih vojnih sposobnosti za suprotstavljanje novim asimetričnim prijetnjama i neprijateljima.
Ali podjele oko invazije na Irak 2003. godine pod vodstvom SAD-a potkopale su političku i vojnu koheziju Saveza. Pokušaji NATO-a da preuzme dio tereta 2004. nisu uspjeli zaustaviti plimu haosa i nestabilnosti u Iraku, što je dovelo do njegovog povlačenja 2011. Neuspjesi SAD-a i NATO-a dodatno su istaknuti usponom “Islamske države” u Iraku i Siriji.
Ako je okupacija Iraka bila katastrofalna američka greška, okupacija Afganistana bila je užasno poniženje za NATO. Skupi 20-godišnji rat završio je sramotnim, loše koordiniranim povlačenjem 2021. i izvanrednim povratkom talibana da vladaju zemljom kao što su to činili prije invazije.
I to nije sve. NATO-ova vojna intervencija u Libiji 2011. nije bila ništa manje glupa. Intenzivno udaranje na libijske snage kroz procijenjenih 7.000 bombardovanja tokom osam mjeseci možda je smijenilo režim Muammara Gaddafija, ali je također utrlo put skupom građanskom ratu koji i danas paralizira zemlju. Predsjednik Barack Obama kasnije je intervenciju definisao kao “najgoru pogrešku” svog predsjedničkog mandata.
Ukratko, uprkos svom širenju na istok, NATO nije uspio ispuniti svoje vojne misije ili definirati svoju temeljnu stratešku misiju za 21. stoljeće. Izjava predsjednika Joea Bidena iz 2021. da se “Amerika vratila” na svjetsku scenu i njegovi pokušaji da preokrene štetu koju su njegovi prethodnici nanijeli pouzdanosti i vjerodostojnosti SAD-a, te ponovno ujedini i spasi savez naišli su na visok stepen sumnje u Evropi.
Udruženje pod američkim vodstvom
Ali sve se promijenilo sljedeće godine. Skepticizam je iznenada nestao nakon što je Rusija krenula u potpunu invaziju na Ukrajinu zakamufliranu kao “ograničenu vojnu operaciju” čiji je cilj zaštititi pokrajine s većinskim ruskim stanovništvom.
Predsjednik Vladimir Putin dugo je upozoravao protiv uplitanja SAD-a i NATO-a u njegovu regiju ili područje uticaja i upozorio je na njihovu namjeru širenja na istok, na Gruziju i Ukrajinu. Ali sva njegova upozorenja naišla su na gluhe uši u Washingtonu, a ništa manje u Bidenovoj Bijeloj kući, koja je bila orijentisana na oživljavanje transatlantskih odnosa.
Nakon godina približavanja, evropski čelnici osjećali su se posebno izdanim zbog Putinove invazije, bez obzira na njene motive i ciljeve. To je dalo vjerodostojnost Bidenovim sumnjama i upozorenjima i ostavilo ih da izgledaju glupo. Računali su da imaju malo ili nimalo izbora nego udružiti se oko NATO-a pod američkim vodstvom kako bi se suočili s novom opasnošću s istoka.
Zemlje poput Finske, koje su dugo obećavale da će ostati izvan NATO-a, sada se bore za ulazak u njega po svaku cijenu. Isto tako, očajnički napori Švedske da se pridruži Aijansi nakon prigovora Turske ilustriraju do koje su granice Evropljani spremni ići. Zapravo, Turska je povukla svoje prigovore tek nakon što se EU uključio u posredovanje mamljenjem.
Danas je NATO odlučan suočiti se s Rusijom i oslabiti je, iako indirektno, na ratištu i odvratiti Putina od pokušaja takve buduće ludosti. Sile NATO-a pokazale su svoju spremnost pružiti Ukrajini desetke milijardi dolara pomoći i neka od najsofisticiranijih i najopasnijih oružja, uključujući kasetne bombe. Odlučne su boriti se do posljednjeg ukrajinskog vojnika.
U periodu velikih nevolja na Zapadu, Putin je NATO-u dao novo značenje, misiju i poticaj. Bez obzira na to kako se odvija njegov rat ili kada će završiti, Rusija je već izgubila moralnu i stratešku uzvisinu u korist sve ofanzivnijeg Saveza koji će sigurno militarizirati kontinent i proširiti svoj domet širom svijeta.
Je li neko spomenuo novi NATO-ov ured za vezu u Japanu?
Bonus video:
