Petak, 14. jul - Auu, kakvo praznovanje... Na nos su mi iskijali i Trinaestojulski ustanak i Pad Bastilje i sve evropske slobodarske tekovine... Došlo mi je da se i ja, uprkos ovom žaropeku, poperim ispred nekog hrama u Podgorici...
Kao onaj Salman Momika ispred džamije u Stokholmu, samo što bi meni bilo barabar je li zdanje vjersko, državno ili partijsko...
I što ne bih, daleko se kazalo, spalila ničiju svetu knjigu... Ni profanu, jer i svaka od njih može biti nečija svetinja...
Došlo mi je samo da, od muke, vrisnem dolje demokratija, živio drug Koba i njegova cenzura... Naravno bez metaka, prijekog suda i slanja u hladnije krajeve...
Što mi bi? Ništa novo, samo mi se ovoga puta na glavu popeo primitivizam nosilaca Spomenice 2020.
- Sram te i stid bilo, kravetino debela, otkud ti pravo da porediš zločince sa Skaja i patrijarha Porfirija! - probudila me u zoru Trinaestog jula, na 82. godišnjicu prve ustaničke puške, prva čestitka "oslobodilaca" Crne Gore iz Tridesetog avgusta.
Krenuh da odgovorim - svim čitaocima, pa i ovakvim, uvijek dajem tri kruga fore za pristojan dijalog - kako nijesam upoređivala pojedine ličnosti nego djela njihovih organizacija...
Ali, zaludnji je posao na uvjerenja "vjernika" odgovarati činjenicama.
Uz to, ovaj je bar djelimično bio u pravu... Stvarno i nije bilo za poređenje, ne bar kad su u pitanju žrtve.
Zato što je iza političko-mafijaških pokrovitelja grupe sa Skaja ostalo - za sada, jer neke spaljene leševe još traže - nešto više od 50 mrtvih.
A iza ratova devedesetih - čiji je političko-duhovni pokrovitelj, barabar sa srpskom i crnogorskom državom, bila Srpska pravoslavna crkva - nešto manje od 150.000.
* * *
Subota, 15. jul - Dan nakon praznika, i to odjednom - kao po komandi ili bez kao - krenuli su rafali bogobojažljivih u odbranu presvete Majke Crkve i njenog istovjetnog Sina...
Ovoga puta sa tuđih profila, nedostupnih za moje delete...
Što je značilo da tom jadu od sabornosti fb-vjernika kraja nema...
Ni slike, još otkako je bivši svjetovni režim, prije četiri godine, pokušao da riješi imovinske sporove sa svojim i crkvenim duhovnim Ocem...
S tim što je tada ta sabornost u odbrani crkve iskazivana drastično pristojnije nego danas...
E, sad, đavo će im ga znati je li tadašnja smjernost bila posljedica poštovanja prema vođi tog režima, u kojeg su se nekad kleli i recentni "vjernici"...
Ili samo dokaz tradicionalno pravoslavnog junačkog straha od gospodara...
Kako god, slava na visini Bogu, danas im ni duhovnost nije bila za bačit'...
- Kravo jedna debela, crkni! Bog sve vidi.
- Nemali te đe zakopat, komunjaro raspala, zna se što od Boga sljeduje komunjarkama i kam...arkama.
- Nećeš dugo, stoko jedna.
- Sjećaš li se, svinjo, obećao sam ti 5. septembra da ću...
Sjećam, ko se ne bi sjećao takvoga "vjernika"! Uh, uoči one frke na Cetinju, baš je bio detaljan u razradi gorepomenutog obećanja...
Da će mi bez anestezije prvo otkinut' prste, da više ne pišem...
Pa onda, isto naživo, odsjeći noge, da ne mogu da bježim...
Imao je neke hladno-oružne ideje i povodom mog "debelog droba", ali preteške su za varenje mojim pristojnim čitaocima...
Ipak, tada me nije naročito iznervirao, zato što sam slične ali nešto učtivije prijetnje dobijala tog septembra i od nekih "komita", zbog iste kolumne.
Odgonetajući tu "tajnu nad tajnama", stiglo sam do prosvjetljenja: ako su obje strane ovako bijesne, biće da je moje sagledavanje svetosavsko-belvederskog sukoba sasvim objektivno.
* * *
Nedjelja, 16. jul - Za objektivnost u posljednjoj kolumni, nažalost, još nemam obostranu potvrdu.
Sa "vjerske" strane stizali su i danas pozdravi i čestitke... Istina sve rjeđe, što bi mi prijalo da u njima iz čina kravetine nijesam degradirana u krmaču.
Neki od onih ljudskih organa, koje nije prikladno imenovati ni zbog svetosti celibata ni zbog svjetovne kolumne, i dalje su bili u opticaju.
I to Vukovim rječnikom, ali vrlo senzitivno, u oba roda...
U međuvremenu su mi i realni i fb prijatelji referisali o komentarima sa profila koji meni nijesu dostupni.
Dvoje od njih preduzelo je i ozbiljne pedagoško-obrazovne mjere. Zaludu, ali hvala Dejanu i Svetlani...
Da skratim, bio je to dan ustanka “vjerujućeg” bašibozuka... I praznik za one koji se pobunama pridružuju samo diskretnim lajkovanjem.
Za slučaj da nekad, a češće opet, promijene ploču.
Druga strana iz kolumne, poželjna za procjenu moje objektivnosti, živa se nije čula...
Izgleda da su me, za razliku od porfirijevaca, ispravno razumjeli skajovci kojima su mreže još dostupne i sa njima povezana politička, sudska, tužilačka i policijska lica. Zato su se, valjda, svi poklopili ušima...
Ostali dužnosnici, državni, partijski i crkveni, nijesu razumjeli ništa.
Ne samo iz opširne kolumne koja je, zajedno sa mnom, najmanje bitna u današnjoj priči. Jer njen povod i nije nerazumijevanje između nekog novinara i nekih čitalaca, nego provalija između dva svjetonazora.
Iz te provalije Crna Gora nikako da se izvuče evo tri decenije...
Zato što njeni crkveni, državni i partijski dužnosnici ne umiju ili neće da razumiju ni nekoliko kratkih članova Ustava koji se odnose na obavezu potpune odvojenosti svjetovnog i duhovnog.
* * *
Ponedjeljak, 17. jul - A od onih koji neće ili ne mogu da razumiju značenje ta dva-tri člana jednog pravnog akta, teško je očekivati da shvate značaj odvajanja države i crkve i sva civilizacijska dostignuća koja su tome slijedila.
I da je krajnje vrijeme da se na tu protivprirodnu vezu - interesnu ili emotivnu, kakva god bila - stavi tačka.
To, u načelu, znači da država ne smije nijednu vjersku zajednicu da štiti kao bijelog međeda... Ili surog orla, manje je neprikladno poređenje...
U pojedinostima, posebno onim koje se tiču po raznim osnovama podijeljenog crnogorskog društva, to načelo obavezuje Srpsku crkvu da jednom za svagda prekine utjerivanje svoje svetosti u ateiste, agnostike i sve ostale koji u nju vjere nemaju. Ili ih, prosto, nijedna vjera ne zanima...
U još kraćoj verziji, SPC jeste - ili može biti - svetinja svojim vjernicima.
Za sve ostale, SPC jeste - ili može biti - isto što i svaka druga društvena organizacija, bila ona vjerska, politička, kulturna, sportska ili bilo kakva...
I ne da može, nego mora biti podložna sudu ukupne javnosti.
I ta javnost nema nikakvu obavezu da joj vjeruje.
Naprotiv, svaki pojedinac ima ne samo ustavno nego i civilizacijsko pravo da preispituje svaku riječ i svako djelo dužnosnika te organizacije, u prošlosti i danas.
I ne samo te organizacije, nego i svake druge, bila ona crkvena, politička, kulturna, sportska ili bilo kakva...
Tim pojedincima, takođe, Ustav daje pravo da pojedinačno biraju svoje svetinje... Nekima je to barjak sa četiri ocila, nekima zastava sa šest duginih boja, ali jednako je pravo svih na izbor svetinje.
To pravo jednih ograničeno je samo pravom svih ostalih da tuđe svetinje ne smatraju svojim.
Odužih previše, ali baš sam prodimila...
Prvo, zbog toga što su aksiome prestali da dokazuju još Stari Grci prije dva milenijuma.
Drugo, ali ne po važnosti, zato što ovaj domicilni teror uvjerenja nad činjenicama traje pune trideset tri godine.
Duže ni Isus nije izdržao...
* * *
Utorak, 18. jul - Ako bude izručen Iraku, Salvana Momiku iz objektivnih razloga ne čeka raspeće, tamo je državna religija islam a muslimana je 97 posto.
A što je uradio?
Na protestu ispred glavne džamije u Stokholmu spalio Kur'an... Ili, kako su javili neki mediji, nekoliko stranica iz te knjige.
Svete, za sve muslimane svijeta. Njihovo je pravo da je smatraju takvom.
Za Salmana Momiku, Kur'an očigledno nije svetinja. I to je njegovo pravo.
Pravo je i Savjeta Ujedinjenih nacija za ljudska prava da štiti ta prava, ali i obaveza da zaštiti prava svih u svim državama. A ne samo onim koje u konkretnom trenutku imaju konkretnu većinu.
I da, drago mi je što je Vlada prelomila da Crna Gora ovoga puta ostane u manjini...
Naročito zbog onih vjerskih i partijskih organizacija koje protestuju samo kad neko takne njihove svetinje...
* * *
Srijeda, 19. jul - A kakve sad veze ima slučaj Salvana Momike sa našim?
I te kakve, oba se tiču nerazumijevanja elementarnog prava na stav da ono što je svetinja nekima ne mora da bude svetinja svima.
Spaljeno je širom svijeta mnogo knjiga otkako su Ujedinjene nacije osnovane, ali nikad nije usvojeno jednako mnogo rezolucija koje to osuđuju.
Preciznije, ja na ovom Guglu, nažalost, ne nađoh nijednu...
Ali, na mnogo veću žalost, nađoh knjigu rezolucija iz devedesetih, kad je paljena ne jedna knjiga, u cjelini ili djelimično.
Nego cijela jedna država - Bosna i Hercegovina.
Znate li što je pisalo u prvoj rezoluciji UN, donesenoj na Božić 1992?
- Zabranjuje se uvoz oružja u BiH - eto to je pisalo...
Svima? Pa to je dobro... Da rata ne bude...
Ne, nego da rata bude!
Otkud znam?
Pa, iz datuma rezolucije o embargu.
Uoči nove 1992. godine, sedam dana prije donošenja rezolucije, svo teško naoružanje: tenkovi, oklopna vozila, minobacači itd. - sa isto takvim generalima, pukovnicima, majorima i kapetanima - izvezeno je iz Srbije i Crne Gore.
I stavljeno na raspolaganje Srbima iz Bosne i Hercegovine koji su, zahvaljujući tom uvozu, već 12. maja formirali Vojsku Srpske Republike BiH.
Muslimanima/Bošnjacima, za koje su svete bile i ostale avnojske granice te države, uvezen je - embargo...
Toliko o svetinjama...
I pravu na njihovu odbranu...
Bonus video:
