Ljeto je uveliko stiglo i na ove sjeverne strane. Ljetnja letargija kao dio tog istog ljeta, prosto provocira da se nešto učini za svoju dušu i svoj mali, intimni svijet. Kad uskoro krenem na godišnji odmor i bacim se na turneju po Bosni, Srbiji i Crnoj Gori, biće dinamike, ako ne i previše. Biram zato da to nešto intimno bude jedan mali, rutinski projekat. Izbor pada na pospremanje i odlaganje stare garderobe.
Počinjem jedne sunčane nedjelje u julu. Prve kese odnosim s pravim osjećanjem rasterećenosti. Idem, sitno pjevušeći, do velikog metalnog kontejnera predviđenog za odlaganje stare garderobe i tekstila. Iako sam tiha, jer nedjeljna nirvana to kao da traži, veliki metalni zubi ugrađeni na prorezu kontejnera, zvučno klapnu, potvrđujući da nema pokajanja. Bačeno je bačeno, ili 'takneš, makneš', kako se govorilo kad smo bili djeca. Valjda baš zbog toga, pade mi na pamet scena vezana za jedan sličan kontejner pun stare garderobe. Odigrala se dolje u Bosni, u mom rodnom gradu. Dvije mlađe Romkinje okružene romskom djecom prebiru po kontejneru za staru robu, čiji sadržaj leži više oko njih, nego u samom kontejneru. Nema ovih oštrih zmajevih zuba kao kod nas ovdje u Kopenhagenu da spriječe tako nešto. Elem, Romkinje i djeca stavljaju izvučenu odjeću prema sebi, suknje, haljine, a za glave se nađoše još i nekakve kape. Neko od djece nađe i nekakav damski kišobran, kome kad se otvori, vidi se da ništa ne fali. Smiju se, naravno, padaju svakakvi komentari. „Pravo pozorište“, komentarišem i ja. „Ma, kino! Pravo kino“, slično, samo malo drugačije, misli i moja sestra. Iako smo u prolazu, zastale smo obje i gledamo scenu. „Nije to još za nas,“ dodaje ona poslije kraće pauze. „Jeste, samo treba vježbati!“, odgovaram ja na to. Smijemo se uskoro obje, a kad uhvatimo pogled dviju Romkinja, smijemo se svi, svako na svom fonu. Kino ili pozorište, nema veze šta je, scena je topla, ljudska...
Ali, šalu na stranu, to sa ovolikim tekstilom, njegovom enormnom produkcijom, a o odlaganju tona odbačene garderobe da i ne govorimo, nije nimalo zabavno, bilo na lokalnom, ili svjetskom planu...
Paralelno s projektom čišćenja vlastitog tekstilnog otpada krećem uskoro da se po ubrzanom postupku apdejtujem o toj sve važnijoj temi na višem nivou, osim ovog mog ličnog i intimnog.
Nešto što mi u tom kontekstu posebno budi lošu savjest je prilog ovdašnje televizije o skoro pravim brdima odbačenog tekstila i cipela, nastalim u pustim predjelima Čilea. Strašno, otelo mi se glasno, kad sam vidjela predjele Atacama pustinje, pretvorene u groblje robe, kako te tone odbačene robe i cipela zove lokalno stanovništvo. Uz sve to saznajemo kao gledaoci da se radi o materijalima koji su velikim dijelom sintetički i neadekvatni za reciklažu. U dnevnim novinama saznajem još i to da su tone pristiglog smeća u ovu pustinju tu potpuno nezakonito i da su se količine tog tekstilnog otpada u posljednje vrijeme ništa manje nego utrostručile. Na kraju, kad još saznam za podatak da se godišnje proizvede 100 milijardi novih odjevnih predmeta svake godine, koje je nemoguće prodati i iznosati, tom 'strašnom' kao da nema kraja.
Obučena i obuvena planeta
Da se ne punim suvišnim, i prije svega, nedjelatnim pesimizmom, pokušavam da sklopim sliku kako se došlo do ovoga obilja koje prosto guši. Jer, ne tako davno svjedočili smo o pokušajima da se po svaku cijenu stvori samodovoljnost u ovoj sferi, da se stanovništvo odjene iz resursa koji su pod vlastitom, tj. nacionalnom kontrolom. Ovdje je sovjetski pokušaj stvaranja te samodovoljnosti 60-ih godina prošlog vijeka nezaobilazan primjer kako stvari mogu izmaći kontroli kad se želi jedno, a zanemari sve ostalo. Priča o Aralskom jezeru, koje je trajno postalo žrtva velikog projekta i sna o samodovoljnosti velikog SSSR-a u oblasti proizvodnje pamuka, jedne od glavnih sirovina tekstilne industrije, živa je i opominje.
Kineski, i uopšte azijski nastup sa enormnom produkcijom koja je uslijedila u ovoj branši, privela je ovaj projekat realizaciji, ali na drugi način. Planeta je, može se slobodno reći, zahvaljujući njihovoj efikasnosti i jeftinoći odjevena i obuvena u jednom dahu. Istina, obesmišljena je proizvodnja tekstila u mnogim djelovima svijeta, Africi na primjer, ali to je već jedna druga priča. Što se ove naše priče tiče, najvažnije je u fokusu držati šta se dešava s preobiljem tekstila. Preobiljem, koje je više nego evidentno i traži konkretnu akciju uprkos emocijama i dešperaciji koja povremeno obuzima sve nas.
Rađanje narativa o beskonačnoj reciklaži
Iskustva ova dva narativa, ovog o nedovoljnosti pamuka i tekstilne robe, a pogotovo ovog o nevjerovatnom preobilju koje je stvorila azijska produkcija, rezultirali su rađanjem narativa o beskonačnoj reciklaži. Narativa koji se pretvorio još malo pa u filozofiju našeg doba.
Aktuelna razmišljanja o obezbjeđivanju dovoljnih količina sirovina za proizvodnju tekstila ima zbog svih prethodnih iskustava, za polaznu tačku reciklažu. Polazna tačka stava o reciklaži je postulirana na sljedećem uvjerenju: svjetski resursi su ograničeni, zato treba prestati sa spaljivanjem smeća, pogotovo tekstilnog otpada. Narativ o beskonačnoj reciklaži - ne samo tekstila nego svega onoga što se koristi za proizvodnju svih važnih produkata današnjice - postao je mantra u ovom trenutku. Ovo razmišljanje dopunjeno je osudom proizvodnje produkata vrlo kratke upotrebe, onih proizvoda koji nemaju drugu funkciju, osim što gomilaju svjetsko smeće, poput spomenutih brda tekstila u južnoameričkim pustarama. Uvodni tekstovi koji počinju velikim principima o reciklaži i osudom potrošačke filozofije zasnovane na principu upotrijebi i baci, postali su kredo mnogih organizacija koje na najvišem, planetarnom i državnom nivou, osmišljavaju njihov načelni pristup. Međutim, kako stvari stoje kad su u pitanju konkretne provedbe principa u praksi, pitamo se svi. Danska vlada i Ministarstvo okoliša upravo su ovog ljeta donijeli odluku o obaveznom sortiranju tekstila koja stupa na snagu već od 1. jula. Dakle, sad i u ovom trenutku, treba očekivati mini revoluciju na ovom planu. Dodaje se i da će tako biti izbjegnuto spaljivanje odjevnih predmeta i obuće koji završavaju pomiješani s običnim smećem, što opet rezultira povećanjem ispuštenog CO2 u atmosferu - nešto što nam se već utislo u svijest da ne smijemo raditi, naravno, ako želimo sačuvati planetu. Iza svega stoji ime Magnusa Heunickea, socijaldemokratskog ministra zaduženog za ovo važno ministarstvo.
Kako će se ovi principi provesti u praksi i na nivou običnih građana i domaćinstava, pitaju se mnogi. Da li će sve završiti samo novim kontejnerom, pored onog za papir, plastiku, staklo i metal, koji već postoji, ostaje da se vidi. U svakom slučaju, nešto će biti učinjeno. Filozofija taknuto-maknuto, odnosno, nema povratka na staro, trebalo bi da donese uskoro i nova rješenja na planu tekstilnog otpada. Nadati je se, ne samo na danskom, nacionalnom planu, nego i na svjetskom. Onom, koji će počistiti čileanska i slična groblja starog tekstila i obuće.
Naravno, u međuvremenu se treba naoružati strpljenjem, s obzirom na to da je reciklaža tema dugog trajanja, kao uostalom i druge velike teme današnjice. Pogotovo je to klima i čovjekov uticaj na njene promjene, na koju se reciklaža u ovom trenutku najviše oslanja i ide u paru.
Bonus video:
