U utorak 11. jula 2023. godine, čelnici Sjevernoatlantskog saveza (NATO) sastali su se u glavnom gradu Litvanije, Vilniusu, gdje su raspravljali o tome kako pružiti veću vojnu podršku Ukrajini i odobriti prvi sveobuhvatni odbrambeni plan NATO-a od kraja hladnog rata.
Iako je rat koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine prije gotovo godinu i po dana oživio ovu organizaciju, naveo je da skine prašinu s hladnoratovske doktrine i ponovno pozvao na obuzdavanje nasljednika Sovjetskog Saveza, ključna stvar je i dalje bila neslaganje između zemalja NATO-a, odnosno kada Ukrajinu pridružiti Alijansi. Potom je Biden izjavio na samitu da su se čelnici NATO-a složili da će Ukrajina biti članica nakon što se rat završi.
Mnoge zemlje NATO-a, uključujući neke članice koje žele veću uključenost u podršku i naoružavanje Ukrajine, pomno sagledavaju neminovne posljedice pristupanja Ukrajine Alijansi u svjetlu rata koji traje, jer ne žele biti prisiljene na aktiviranje Člana 5 NATO ugovora o zajedničkoj odbrani i riskiranje direktnog sukoba s Rusijom.
Umjesto toga, ovi argumenti nude drugu opciju, a to je povećanje podrške Ukrajini. Eksplicitno je obećano da će ta država biti pozvana da se pridruži Alijansi, ali tek nakon završetka rata.
Razlika u pristupima unutar NATO-a u pogledu budućnosti Ukrajine otkriva veliki problem s kojim se savez suočava već gotovo dva desetljeća, iz kojeg se izgleda nije u stanju izvući. Mnogi stručnjaci tvrde da je obećanje NATO-a tokom sastanka u Bukureštu o priključenju Gruzije i Ukrajine 2008. godine izazvalo ovu krizu.
Invazija na Gruziju
Čini se da je to tačna konstatacija. Umjesto da ovo obećanje učini Ukrajinu i Gruziju sigurnima od Rusije, to je dovelo do potpuno suprotnog rezultata. Iste godine Rusija je na ovo obećanje odgovorila invazijom na Gruziju, od koje su se odcijepile dvije regije Abhazija i Južna Osetija. Šest godina kasnije anektirala je ukrajinski Krim. Nespremnost NATO-a da ispuni obećanje o pristupanju dalo je Rusiji osjećaj da se u stanju suočiti s posljedicama prijetnji svom susjedstvu.
Moskva ne bi povela rat velikih razmjera protiv Ukrajine osam godina od aneksije Krima da svoju smjelost nije crpila iz ćorsokaka u koji je zapeo NATO u Ukrajini. Putin je vjerovao da NATO nema smjelosti pripojiti ovu državu, pod pretpostavkom da će posljedice ruskog opsežnog rata protiv Ukrajine biti ograničene. Ova pretpostavka je bila u značajnoj mjeri netačna, ali se još uvijek može primijeniti na detalj da NATO i dalje oklijeva uključiti Ukrajinu dok rat traje.
Na samitu u Vilniusu, NATO je ovog puta pokazao da se djelomično počeo oslobađati straha od priključenja Ukrajine, tako što je naglasio da će ova država na kraju postati članica.
Međutim, pretpostavka Zapada da će ova spremnost pritisnuti Putina da ozbiljno razmisli o posljedicama produženja ovog rata čini se manje realističnom iz perspektive ruskih kalkulacija.
Pod pretpostavkom da je Rusija odlučila pokrenuti rat velikih razmjera protiv Ukrajine kako bi blokirala put članstvu te države u NATO, onda se pretpostavka da će predsjednik Vladimir Putin biti tolerantan prema ideji da se Ukrajina pridruži Alijansi nakon završetka rata čini naivnom. Jedino u slučaju da Zapad pretpostavlja da će Rusija tolerirati pristupanje Ukrajine NATO-u u svjetlu njenih novih geografskih granica koje Putin želi iscrtati nakon pripajanja četiri ukrajinske regije Ruskoj Federaciji.
Slijepa ulica
Zapravo, slijepa ulica u koju je zapeo NATO u Ukrajini pokazuje da je Rusija zaglavila u drugom, sličnom ćorsokaku. S obzirom na to da se bliži godina i po dana otkako je rat započeo, Moskva, Kijev i Zapad su sve uvjereniji da nijedna strana neće moći na bilo koji način ostvariti odlučujuću pobjedu u ratu.
Iako se problem Rusije čini većim, jer je do sada uspjela ostvariti samo neke od ratnih ciljeva, ta država se nastojala prilagoditi ovakvoj situaciji tako što je smanjila popis ciljeva i ograničila se na pripajanje četiri ukrajinske pokrajine svojoj teritoriji.
U tom smislu, Moskva je iz ofanzivne prešla u relativno defanzivnu poziciju, u pokušaju da zadrži kontrolu nad područjima koja je zauzela od početka rata. Ali time ne izlazi iz slijepe ulice, jer su veliki dijelovi te četiri pokrajine i dalje pod kontrolom ukrajinskih snaga, pored toga da je Kijev pokrenuo kontraofanzivu ovog mjeseca na jugoistoku zemlje.
Budući da su ruski vojni resursi u ovom trenutku usmjereni na odbijanje ukrajinskog kontranapada, šanse Kijeva da ovim napadom promijeni dinamiku sukoba čine se skromnim. Čak i ako Ukrajina uspije protjerati ruske snage s nekih područja, to ne znači da se rat bliži kraju, jer će ruske snage pokušati provesti ponovnu mobilizaciju kako bi korak pripajanja četiri regije pretvorile u stvarnost.
Za NATO i Zapad općenito sama činjenica da se Rusija upušta u dugotrajni rat iscrpljivanja znači da je zapadni cilj onemogućavanja Putinove pobjede u Ukrajini ostvaren, ali ni taj rezultat neće biti ohrabrujući.
Nastavak rata
Nastavak rata na duže vremensko razdoblje bez temeljnih promjena na karti sukoba pomoći će Rusiji da učvrsti kontrolu nad područjima koja je zauzela u istočnoj i jugoistočnoj Ukrajini od 2014. godine. Također, dovest će i do slabljenja apetita Kijeva da se nastavi boriti, a možda i smanjiti želju Zapada da nastavi pružati podršku na isti način kao do sada.
Iznenađujuće je da NATO planira definirati oblik odnosa s Ukrajinom u budućnosti, a nema jasnu viziju kako će se trenutni rat završiti. Takvo planiranje odražava uvjerenje Zapada da Kijev ni u kom slučaju ne može pobijediti u ovom ratu na način koji bi značio poraz Rusije, ali ima za cilj ojačati položaj Ukrajine u svakom mogućem budućem mirovnom sporazumu s Moskvom.
Takva strategija ostaje logična sve dok, kao prvo, nastoji izbjeći širenje opsega sadašnjeg rata kako ne bi prerastao u sukob između Rusije i NATO-a, i drugo, zato što daje Kijevu dugoročno isplative mogućnosti da razmotri prednosti ulaska u pregovore s Moskvom.
Može se reći da se NATO do sada uspio učinkovito nositi s ovim ratom uključivanjem svojih članica u pružanje vojne podrške Ukrajini kako bi se suočila s ruskim napadom i pokrenula novi val širenja Alijanse pripajanjem Finske i pokušajem uključivanja Švedske.
Teško pitanje na koje Zapad pokušava naći odgovor glasi: Kako pomoći Ukrajini da povrati teritorije koje je izgubila u ovom ratu, a prije toga i poluotok Krim, a da NATO ne mora ući u vojni sukob s Rusijom?
Teoretski posmatrano, Zapad je nastojao pronaći neka rješenja za ovu dilemu tako što se uključio u snabdijevanje Ukrajine oružjem i teškom opremom, kako bi joj omogućio da povrati dio svoje zemlje i prisilio Rusiju da pristupi mirovnom procesu za okončanje rata. Međutim, ova podrška još nije dosegla fazu koja može natjerati Putina da osjeti da je počeo gubiti ovaj rat, a time i razmišljati o prednostima pregovora. Ukrajina će nastaviti zadavati glavobolju NATO-u jednako kao i Rusiji.
Bonus video:
