Sezona polako ulazi u svoj vrhunac, a paralelno s tim bombardiraju nas naslovi s portala, slikani računi u raznim ugostiteljskim objektima, izjave turista, političara i iznajmljivača. I diskusije na društvenim mrežama vrve od komentara na ovu temu koji su jednako polarizirani kao i gotovo bilo koja društvena tema u Hrvatskoj.
S jedne strane zloguki najavljivači kraha turizma, s druge strane zagriženi branitelji istog koji ne priznaju ozbiljne i strukturne probleme već samo pokoji izazov.
Tu i tamo, sporadično, nađe se poneka dobra ekonomska analiza ili stručni istup poput onoga direktora Hrvatske udruge turizma Veljka Ostojića koji upozorava na ozbiljne probleme u upravljanju kvalitetom i lošu strukturu smještaja od kojeg je 70 posto u privatnom, više ne zimmer frei domaćinskom obliku iznajmljivanja već u rentijerskom biznisu koji ozbiljno narušava mogućnost rada tijekom cijele sezone, destimulira stručni ugostiteljski kadar i nudi nisku dodatnu vrijednost te sužava ponudu, a time utječe i na strukturu gostiju.
Turizam je definitivno važna gospodarska grana u Hrvatskoj, i kao takav sigurno neće propasti, jer, svaka roba svoga kupca ima.
Pitanje je samo znamo li kakve kupce želimo i kako dosadašnji smjer turizma od pojačane apartmanizacije proteklih petnaestak godina djeluje na nas kulturološki, sociološki i antropološki i, povratno, na tim istim razinama na strukturu gostiju koji nam dolaze.
Prebrojavanje vozila na granici i broja noćenja te putnika na trajektima o ovim, vrlo važnim dimenzijama nam ne govori ništa. A svi znamo, i svjedočimo, bar mi koji imamo svoje kuće na moru ili smo porijeklom iz primorskih krajeva, da se struktura gostiju unatrag desetljeća i pol značajno promijenila.
Promijenile su se i vizure naših dalmatinskih mjesta do neprepoznatljivosti, kamene kuće, vrtovi i zvonici utonuli su u sjenu gigantskih apartmanskih zgrada netipičnih za podneblje, a pitanja tko smo mi, identitetski i kulturološki, kako zaštititi ono malo autohtonog prostora što nam je preostalo i što ćemo postati s turizmom u kojem glavnu riječ ima rentijerstvo, čuju se tek slabo i sporadično.
Svima je jasno da loša smještajna struktura od 70 posto u rentijerskom/ apartmanskom smještaju i 30 posto u hotelima i malim obiteljskim autentičnim domaćinskim smještajima, malim hotelima i kampovima nije održiva, odnosno, nije održiva a da ne ide na uštrb kvalitete života domicilnog stanovništva, prostora, ekologije… Posljedično, to se odražava i na kulturološku i socio-ekonomsku strukturu gostiju koji nam dolaze i biraju destinaciju s takvom smještajnom strukturom.
Raznih izjava na tu temu ima po medijima, a ministrica Nikolina Brnjac spominje nove pravilnike koji će obvezati gradonačelnike i načelnike općina na održivo upravljanje destinacijom, odnosno procjene koliko se obzirom na komunalnu infrastrukturu i broj stanovnika može izgraditi objekata.
Ne spominje i kakvih objekata, ne spominje struku i ozbiljno prostorno planiranje koje bi spriječilo izgradnju zgrada netipičnih za podneblje i očuvalo autentičnu vizuru prostora, na onim rijetkim mjestima na kojima je to još moguće.
Znamo i da su većinu mjesta uspješno devastirali upravo njihovi načelnici u sprezi s investitorima, pa kad je krenuo USKOK, kao u slučaju moje Povljane, potpuno devastirane četverokatnicama s po 16 apartmana, dotični se ispisao iz stranke dobrovoljno i prije pokretanja službene istrage. Neki bliski njemu, mogli su sve, drugima je dolazila inspekcija zbog otvaranja prozora na dvorišnu stranu.
Spominje se i agresivnija digitalna kampanja, ali ne spominje se i digitalna usluga u svrhu kontrole kvalitete. Naime svi problemi, koji se u vezi hrvatskog turizma spominju svodivi su na jednu riječ - stihija. Uz, naravno, omiljeni sport - lov u mutnom.
Ne znam jesmo li svjesni koliko su se razvile digitalne usluge u zemljama u našem okružju, već u Sloveniji, primjerice, da ne spominjem Italiju i Francusku, u kojima stjecajem životnih okolnosti posljednjih godina ljetujem i zimujem.
Razvoj digitalne usluge krenuo je snažno u predsezoni 2020. i u tom sam pandemijskom vremenu provela deset dana na Lido di Venezia, pod pandemijskim mjerama.
Ne samo da je TZ imala svoju aplikaciju sa svim voznim redovima javnog i morskog prijevoza, svim događanjima, ulaznicama i mjerama koje su na snazi, dakle koliki broj gledatelja prima i kako možete preko aplikacije rezervirati mjesto, pa čak i za besplatne događaje poput onog na plaži Alberoni na kojoj je bilo uprizorenje ”Smrti u Veneciji”, nego su postojale i pojedinačne aplikacije za uplatu ležaljki i suncobrana i rezervaciju mjesta na plaži, postojao je, također preko aplikacije i affitto di spiaggia solitaria ponuda plaža gdje nikog nema na 50 metara od tebe, do tamo te doveze električni auto skupa s ležaljkama, suncobranom i steriliziranim ručnicima u vakuum vrećicama, a možeš naručiti i piknik putni frižider s voćem, sendvičima i pićem. Najam je bio na pola dana ili cijeli dan.
Paralelno, narudžbe hrane su se mogle napraviti i uplatiti također preko aplikacije, uz osobno preuzimanje, neki skuplji su imali i lokalne dostavljače.
Također, aplikacije su nudile mogućnost usporedbe cijene u restoranima uz opciju migliore qualita per il prezzo, gdje je aplikacija automatski nakon upisa željenog jela izbacivala ponude s cijenama, i dodatno nudila mogućnost odabira najbolje kvalitete za cijenu.
Naravno, to je Lido di Venezia, rivijera koja se stalno natječe s Azurnom obalom, pa istu uslugu nije bilo realno očekivati u, na primjer, Lido di Jesolo, masovnom odredištu turista i noćištu turoperatora. Ali, osnovnu aplikaciju sa svim bitnim informacijama, cijenama, kupnjom karata pa i digitalnim uputama za željenu lokaciju ili sadržaj od turističke zajednice je bilo normalno skinuti.
Danas uopće o tome nema dvojbe, svaka razvijenija destinacija ima digitalnu uslugu i više specijaliziranih aplikacija, za plaže, muzeje, ugostiteljske sadržaje na kojima je moguće usporediti cijene.
U ovim našim usporedbama, vidim da se brkaju kruške i jabuke, pa se uspoređuje nešto što se ne može usporediti po količini dodane vrijednosti dakle po autentičnosti i očuvanosti okružja, broju spomenika kulture i zaštićene UNESCO baštine, i odnosa lokalne zajednice prema njoj, profesionalnosti i izobrazbi osoblja koje te poslužuje. Unatoč zvjezdicama.
Jer nije isto, poslužuje li te konobar koji je za to vrhunski školovan, stalno je na tom poslu i u čiju se doedukaciju ulaže te ima osim znanja o načinu pripreme jela koje će ti servirati i potrebno znanje jezika kojeg i ti razumiješ, da ti isto objasni.
Restoran u hotelu s 5 zvjezdica u kojem poslužuje konobar za sezonu pokupljen iz lokalnih kafića, ili iz Dalekog istoka, koji nema pojma o pripremi jela koje ti treba poslužiti, a ni jezičnih vještina da ti to objasni, nije isti restoran kao onaj u kojem poslužuje vrhunsko osoblje. Unatoč istoj kategoriji.
Pokušavam zamisliti naše ugostitelje (od kojih je veliki broj priučenih vlasnika d.o.o.-a i j.d.o.o.-a, i isto takvim sezonskim osobljem) kako bi reagirali na aplikaciju koja bi nudila mogućnost usporedbe cijena i kvalitete sastava hrane, odnosno veličine porcija u odnosu na cijenu.
A već sam i ja navikla kupovati i karte za vlak, i iznajmljivati suncobrane i ležaljke, i uspoređivati cijene digitalno, i biram destinacije koje to nude jer ne želim plaćati mačka u vreći. Kako je tek s ljudima koji imaju puno veću platnu moć i koji su puno više proputovali, nije teško zamisliti.
Dakle, naš turizam će svakako opstati, ovakav ili onakav, jer i stihija svoje kupce ima, ima ljudi koji ciljano biraju ne baš uređene destinacije, jer to znači i puno drugih stvari koje su labave, poput komunalnog reda, zagađenja bukom itd.
Pitanje je koliko će naše autentičnosti opstati, a da se potpuno ne pretvorimo u kulisu od zidina za površnu zabavu. (...)
Bonus video:
