Razvučen, a energičan ritam, očajnički a ležeran glas Lu Rida. Saopštava nam da se osjeća više mrtvim nego živim, bolesno i prljavo. Sa 26 dolara u ruci čeka svog čovjeka. Stvar se zove I'm Waiting for the Man. Decenijama kasnije svrstali su je među stotinu najboljih rok stvari otkako je rokenrol nastao u američkom “kotlu za pretapanje”.
U Plišanom podzemlju
Zavisnik u Harlemu čeka „svog čovjeka“ - dilera koji će mu prodati heroin. Lu Rid će kasnije reći da je u tekstu pjesme sve tačno, osim cijene heroina - 26 dolara. Na albumu koji sam prvi put držao u rukama u Tuzli krajem osamdesetih pisalo je The Velvet Underground & Nico. Nasred bijele površine šepurila se banana. A desno, ispod nje potpisao se izvjesni Andy Warhol. Snimak je, dakle, putovao nešto više od jedne decenije iz Njujorka, da bi se zadesio u rukama radoznalog tuzlanskog gimnazijalca. Naučio sam da izgovaram sva ta čudna imena - Velvet andergraund - Plišano podzemlje. Ime je bend dobio po istoimenoj knjizi koja je tematizovala sado-mazohističke seksualne sklonosti američke srednje klase. Zvuk koji je bio različit od svega što sam do tada čuo. Pitao sam se ko je Niko - sve dok nisam saznao da je ona bila njemačka pjevačica koja je manje-više nametnuta bendu. Kasnije mi se svidjela i verzija Dejvida Bouvija, koji je bio fan ove stvari od prvog trenutka.
A Endi Vorhol? Producent, režiser, ekscentrični umjetnik i te 1967. kada se album pojavio - centralna figura likovnog umjetničkog pravca zvanog pop-art. Dobio je nadimak „papa popa“. On je omotom koji sam kao mlad čovjek sa čuđenjem posmatrao stvorio jedno od najpoznatijih likovnih rješenja za albume u istoriji muzičke industrije, mada je potpisao i niz drugih - od Prokofjeva do Rolingstonsa. Na neki način je Endi Vorhol stvorio i Velvet andergraund. Ali je sasvim izvjesno da je - stvorio sam sebe.
Istražujemo li korijene Vorholove porodice doći ćemo do podatka da i otac i majka potiču iz rusinskog sela u današnjoj Slovačkoj. Majka Julija Zabacki udala se za oca Andreja Varhola, oboje potiču iz seljačko-radničke klase. Početkom dvadesetih godina prošlog vijeka oni se iseljavaju u Sjedinjene Američke Dežave. Logično odredište bio im je Pitsburg, centar rusinske grkokatoličke zajednice u Americi. Imali su tri sina od kojih se najmlađi zvao Endru. Otac Andrej je amerikanizovao porodično prezime, bio je radnik na gradilištima. Njegov najmlađi sin - već su ga prozvali Endi - rođen je krajem dvadesetih godina. U različitim matičnim knjigama postoje različiti podaci o godini rođenja. Tako da se za Endija Vorhola može sa izvjesnošću reći jedino da je rođen između 1928. i 1931. Najčešće se pominje datum 6. avgust 1928. To bi značilo da bi ovog avgusta Vorhol napunio devedeset i petu.
Doseljeničko dijete iz Pitsburga
U trećem razredu Endi obolijeva od horneje - bolest se manifestuje u nenamjernom trzanju glavom i nehotičnim pokretima udovima - otud potiče i njeno starogrčko ime, u čijem korijenu je igra, ples. Još Platon spominje „ples ludaka“ kao bolest. Endiju je to donijelo i promjene na koži - izrazita bijela boja kože i kose ga je u očima okoline dovodila u vezu sa albinizmom. Iz tog perioda potiču hipohondrija i strah od ljekara. Pošto je u djetinjstvu dosta vremena proveo u bolesničkoj postelji bio je izuzetno vezan za majku. Crtao je i lijepio sličice filmskih zvijezda oko kreveta.
Bolešljivi dječak je kasnije postao talentovani student grafičkog dizajna u Pitsburgu. Endi Vorhol se 1949. seli u Njujork. Radi u fabrici obuće, prodaje povrće na ulici i čeka svoju priliku. Vrlo brzo postaje ilustrator u reklamnoj branši i jedan od najtraženijih industrijskih grafičara na Menhetnu. Njegov neobavezni način crtanja cipela doveo je do prve izložbe. Ovaj proboj u dizajnerskoj branši postao je temelj njegovog slikarskog uspjeha šezdesetih.
Vorhol je dobro zarađivao, ali nije bio zadovoljan reakcijom na svoje slikarske pokušaje. Počeo je da slika junake trivijalne kulture - od Popaja do holivudskih glumaca. Sličnim putem su već pošli Roj Liktenstajn i Robert Raušenberg. U prvo vrijeme nije bilo mjesta i za njega. Međutim, naslovima poput „Trideset je bolje od jedne“ koji se odnosi na oslikavanje trideset razglednica Mona Lize na jedno platno - Vorhol provocira i plijeni. Njegova apologetika konzumerističke ikonosfere je pomalo iskošena, ali djeluje.
Vorholova Fabrika
Prva velika samostalna izložba u Los Anđelesu je pokazala da malo ko razumije Vorhola. Prijatelji mu savjetuju da slika ono što voli. On to sprovodi radikalno - slika 32 konzerve supe kompanije Kempbel, po jednu sliku za svaku vrstu supe koju voli. Samo četiri kupca ponudila su po 100 dolara za pojedinačnu sliku. Jedan od njih je bio Denis Hoper, docnije režiser kultnog filma „Goli u sedlu“. Galerista Irving Blum otkupio je cijelu seriju. Vorhol je tražio 1000 dolara, a galerista je dao 100 000. To je bila, kao što se pokazalo, dobra investicija. Njujorški Muzej moderne umjetnosti je tu Vorholovu seriju slika devedesetih platio 15 miliona dolara. Vorhol početkom šezdesetih izbija u sam vrh američke i svjetske umjetničke scene. Svejedno šta bira - konzervu sa supom, lice holivudske zvijezde ili - kao u seriji slika „Smrt i katastrofa“ električnu stolicu ili slupani auto - on manipulativnim načinom vizuelizacije Americi pokazuje njenu ušećerenu stranu.
Vorhol u Njujorku osniva svoju radionicu „The Factory“. To mjesto je bilo atelje, manufaktura, filmski studio i koncertna bina. Počeo je da se bavi sitotiskom - štampom na tkanini. Radi slike u serijama, potpuno suspendujući jedinstvenost originala. Da bi radio brže, okuplja niz saradnika. Rekao je jednom da želi da bude mašina. Ove revolucionarne teze su ga učinile kontroverznim, ali i popularnim.
Danas svako dijete na planeti na ekranu mobilnog telefona prije ili kasnije susretne ikonične stilizacije ikona američke i planetarne pop kulture koje je stvorio Endi Vorhol: Merilin, Elvis Prisli.
Atentat
Oko Vorhola, za kojeg tvrde da je bio povučeni posmatrač, šezdesetih se napravio boemski vrtlog. Slavna imena iz svijeta filma, književnosti, muzike, dolaze na njegove žurke. On je otvoreni homoseksualac. I sam postaje modna ikona, snima u toj deceniji šezdesetak eksperimentalnih filmova. Opsesivno tonski dokumentuje razgovore, od toga pravi knjige.
U njegovom okruženju je i jedna saradnica koja mu nudi scenarij. Juna 1968. radikalna feministkinja, književnica Valeri Solanas došla je po svoj scenario koji se u kreativnom haosu Vorholove radionice izgubio. Pucala je iz revolvera koji je ponijela u papirnoj kesi. Tri puta je pogodila Vorhola, dva puta u stomak, jednom u vrat. Kada su je uhapsili rekla je da je Vorhol imao preveliku kontrolu nad njenim životom. Vorhola su operisali pet sati. Izvukao se za dlaku, ali su posljedice ostale do kraja života. Nosio je specijalni korset koji mu je fiksirao abdomen. Valeri je poslije trogodišnje robije za mentalno bolesne kažnjenike život provela uglavnom kao beskućnica. Umrla je u San Francisku 1988.
Sedamdesete su za Vorhola protekle mirnije, osamdesete su donijele čitav talas mladih umjetnika koji su se pozivali na njega. Mada je najpoznatiji po svojim popartovskim serijama slika, malo ko zna da je na žurkama i koncertima koje je priređivao među prvima ponovo primijenio disko kugle, pronalazak žurki u Berlinu dvadesetih godina prošlog vijeka. Volio je tehničke inovacije i sve što život prekriva glamuroznim svjetlom.
Čak je dozvolio i jednom od najpoznatijih svjetskih fotografa, Ričardu Avedonu, da fotografiše njegove prostrelne rane, pretvarajući ličnu patnju u javnu senzaciju. Treba li napomenuti da su i njegovi radovi koje je slučajno oštetio metak, postigli još bolju cijenu?
Pošto je njegov fensi studio bio nepovratno izgubljen za okupljanje, sve češće ga viđaju u diskoteci Studio 54, u kojem je na kokainskim žurkama sretao sumnjive tipove iz privatnog okruženja perzijskog šaha i filipinskog diktatora Markosa.
Osamdesete su se za Vorhola završile 22. februara 1987. kada je umro od posljedica jedne bezazlene operacije. Sahranjen je u Pitsburgu, među 2000 ljudi na sahrani bilo je mnogo poznatih lica. Trag koji je ostavio u umjetnosti 20. vijeka, kao i prostor koji je prokrčio za postmoderniste koji će doći poslije njegove smrti, čine ga jednim od najznačajnijih umjetnika jedne uzbudljive epohe.
Ironični svetac?
Vorhol je svjesno rušio granice između komercijalne estetske djelatnosti u dizajnu i medijima i elitne vizuelne umjetnosti. Zastupao je koncept umjetnosti kao biznisa. Na prvi pogled, njegov pop-art nema ideologije. Ali neki kritičari problem vide upravo u tom odsustvu ružne stvarnosti - Amerika je bila opterećena rasnim problemom, rat u Vijetnamu je poprimao varvarske razmjere, hladnoratovsko zveckanje atomskim bombama je tjeralo strah u kosti čovječanstvu - a Vorhol je slikao junake stripa, filmske zvijezde, pravio je žurke za slavne i bogate.
Dok su jedni posmatrali Vorholovo djelo kao glorifikaciju kulturne industrije, drugi, naročito postmodernisti, slavili su ga kao čovjeka koji je afirmisao američku kulturu konzuma i izbrisao granice između autonomne i trivijalne umjetnosti. Treća pozicija koju su zastupali kritičari skloni supkulturnim i kontrakulturnim fenomenima, vidi u Vorholu ironičnu denuncijaciju američkog konzumerizma.
Umjetnik kao poslovni čovjek svakako je koncept koji je Vorhol dosljedno primjenjivao. Portretisao je svakog ko može da izdvoji 25 000 dolara za to.
Tržišna aura
Današnje tržište umjetničkih artefakata slavi pokojnog „papu popa“. Dok je njegova slika sa motivom zelenog automobila koji gori, godine 2007. na aukciji dostigla 71,7 miliona dolara, srebrna verzija te slike je već 2013. prodata nepoznatom kupcu za 105 miliona dolara. Serije “Trostruki Elvis” i “Četiri Marlona” je jedan zapadnonjemački moćni kazino ponudio na prodaju u Njujorku godinu dana kasnije. Slike su kupljene za 151,5 miliona dolara. Ali sve je zasjenila „Ustrijeljena narandžasta Merilin“ - slika iz serije portreta Merilin Monro iz 1964. Akciona umjetnica Doroti Podber je pred Vorholom 1964. pucala na završene slike i prostrijelila ih. Time im je dodatno porasla cijena. Prvi vlasnik, Leon Kraushar, kupio je sliku od Vorholovog galeriste za 1800 dolara. Godine 2014. slika je privatno prodata za 240 miliona dolara.
Od Vorhola se nije odbranila ni komunistička Kina. Godine 2013. je u Šangaju otvorena retrospektivna izložba Endija Vorhola, ali na zahtjev kineskog rukovodstva, nije prikazan portret kineskog vođe revolucije Mao Cedunga - da ne bi bio prepoznat kao američka pop-ikona između konzerve za supu i holivudske glumice koja se ubila.
Plastični Vorhol i kapitalistički realizam
Još 1928. je francuski pesnik Pol Valeri u jednom eseju razmišljao o „Promjeni umjetnosti kroz uticaj tehnologije“. Njemačko-jevrejski filozof Valter Benjamin je, inspirisan između ostalog i Valerijem, nešto kasnije napisao svoj čuveni esej: „Umjetničko djelo u vijeku svoje tehničke reprodukcije“. Da li je Vorhol bio puno ostvarenje umjetničkog košmara na koji je upozoravao i Benjamin - ostvarenje umjetnosti kao „masovne prevare“? Da li je to ukupno djelo, ostavši bez aure, izgubilo svoju kultnu, a zadobilo samo izložbenu vrijednost? Možda je njemački umjetnik Gerhard Rihter bio u pravu kada je kao mlad socrealistički slikar napustio DDR i prešao u Zapadnu Njemačku, pa je u Diseldorfu 1963. umjetnost koju je zatekao i za koju se potom zalagao nazvao „kapitalistički realizam“. Rihter je skoro Vorholova generacija, ali je još živ. Njegova tadašnja promjena dresa se isplatila - njegovi radovi su u ovom vijeku među najskupljim na svjetskom tržištu.
Vorhol je očito prepoznavao glavne estetske tokove epohe i često plivao prvi. Poznate su njegove izjave kao ona da će svako imati svojih 15 minuta svjetske slave. Meni proročki zvuči njegova druga izjava: „Volim Los Anđeles. Volim Holivud. Tako su lijepi. Sve je plastično, ali ja volim plastiku. Želim da budem plastičan“. U digitalnom univerzumu naši avatari zaista postaju lijepi i plastični. A mi se trudimo da ličimo na njih. Ovaj vijek bi bio Vorholovo prirodno stanište.
Endi Vorhol je - uprkos slici ekscentričnog gej boema koju je rado sam njegovao - zapravo bio introvertiran i duboko religiozan čovjek. Istočni obred grkokatoličke rusinske crkve i vizuelni jezik ikona ostavili su još u detinjstvu trag i u njegovom odnosu prema bojama i umjetničkim ritualima. U profanom svetu on je sakralizovao trivijalne artefakte svakodnevice.
Što se mene tiče, dovoljno je to što je u svom ateljeu dopustio Lu Ridu i ekipi da sviraju i što im je bio producent na prvom albumu. A svijetu je poklonio bananu sa omota ploče. Jer i sada, u vrelo ljeto 2023. kada u YouTube ukucam I’m Waiting for the Man, a mrak se gusne iznad južne Srbije, mene zvuk Velvet andergraunda odvede u njujoršku šestu deceniju prošlog vijeka. Volio bih da sam bio tamo, da popričam sa Endijem dok momci sviraju.
Bonus video:
