Bitke se biju za ministarstva. Ko će da se uvali u koju fotelju. Između redova čitamo kome će da pripadne Skupština. Najviše se grabe oko Ministarstva vanjskih poslova. Energetika je važna, turizam ide gratis uz neko ministarstvo, nauka je više ugled nego što je unosna, a pojaviće se izgleda i nova ministarstva da bi poslužila samo kao dodatne fotelje. Mnogo je strana u igri, moraju svi apetiti da se zadovolje. Takve su nam karte na sto(lu).
Kulturu niko ne pominje. Ne pominju je “koliko da je nema”. Ali indikativno je to nepominjanje, odnosno, zaobilaženje kulture. Svi se klone, kao da smrdi. Neće je niko. Ali postoji odgovor zašto je to tako. Kultura ne donosi veliku dobit, donosi samo boljoglavu i pretjeranu odgovornost.
Godinama, ako ne i decenijama, kultura je bila kesa iz koje su se izvlačile pare, a da niko ne pita zašto će ti i hoće li taj posijani novac ikad postati djelo. Od kulture se dobro živjelo, a kultura se glumila. Svima su puna usta bila kulture, kad fali programa i sadržaja za televizije, zovnu nekoga “kulturnog”, da priča o projektima, da govori kako je kultura važna i da obavezno citira Čerčila koji je rekao da u kulturu mora da se ulaže jer je rat zapravo bio odbrana kulture, prije svega. Sve opšta mjesta, bljuvotinje i imitacija. Poza, kašnjenje i dokaz provincijalizma.
Ministri kulture bili su fikusi, zadovoljavali su se zvanjem, prčkali oko projekata, po nešto započeli, ali nikome ništa. Bili su samo ljudi u odijelima koji primaju plate. Kultura je u Crnoj Gori potrošena, izlizana, pregažena i potpuno pogrešno shvaćena. Zato je niko i neće. Tamo nema više para, nema ničeg ostvarivog na vidiku. Nema nikog na vidiku ko ima viziju, da se poveže kultura sa turizmom, da se napravi link sa ekonomijom i da se od kulture krene u rebrendiranje Crne Gore. Jer, samo preko kulture možemo promijeniti sliku, jer smo trenutno percipirani kao mala država koja ima velike narko klanove.
Ali trenutno izgleda da nemamo političare koji će shvatiti značaj kulture. Jer, što god da se uradi u domenu kulture, to je urađeno za dobrobit cijele države, jer se kreira brend, a brend se gradi pažljivo i polako. To su dugoročni projekti, čiji se rezultati vide nakon nekoliko godina, ili nakon više od četiri godine, a rijetko koja vlada može i želi da vidi tu petu godinu, jer ih ne zanima ništa što neće potencijalno biti ostvaritivo u toku njihovog četvorogodišnjeg mandata.
Slično se događa sa autoputem. Ulaganja su velika, a svi bi da baš oni presjeku crvenu vrpcu, a ona je sve dalja i dalja. Zato političare i ne zanima mnogo autoput. Slično je sa ljudima koji sade drveće, upravo oni imaju svijest da će ih nešto nadživjeti, ne rade samo za svoj stomak.
Nekad se uvozio iz inostranstva pijesak za predstave, ovaj naš nam nije odgovarao. Olako su se plaćale haljine i odijela za glumce, vozila su se službena kola i niko nikad nije odgovarao. Kultura je bila siva zona, nekulturno je bilo postavljati bilo kakva pitanja.
Budžet za kulturu danas je smiješan. Naročito ako uzmemo u obzir cifre koje se pominju u Sky komunikaciji, koliko nas je koštala zaboravljena petlja autoputa ili afera Limenka ili Plantaže. Preusmjeriti deseti dio tih sredstava u kulturu, dalo bi rezultate. Ali to je naravno nemoguće izvesti.
Kultura će se otaljavati i dalje. Ko god bude izabran za tu poziciju, biće u problemu. Napadaće tu osobu istovremeno za previše nacionalizma kao i za manjak nacionalnog osjećanja. Što god da uradi, biće u problemu. Bez ljudi sa kojima može da radi, bez novca sa kojim može da bilo što pokrene. Zato već sad, sve izgleda uzaludno.
Zvuči grubo i neostvarivo je, ali ukinuti Ministarstvo kulture na četiri godine uopšte nije loša ideja. Vidjeli bi kako “kultura” funkcioniše sama za sebe, stvaraoci bi izašli na tržište, a možda bi scena funkcionisala daleko bolje, bez ministarstva i bez koordinacije. Ako je niko neće, možda nam kultura uopšte i nije potrebna, osim kao dekor. Da se ne lažemo. Nekulturno je.
Bonus video:
