Amerika će biti broj 3 u novom svjetskom poretku? U knjizi koja će ubrzo izaći, bivši novinar Hju Pejman tvrdi da hoće: kineska ekonomija je već prestigla američku na više načina, a indijska ekonomija će učiniti isto sredinom vijeka. Pejman navodi da će zemlje “ostatka svijeta” kolektivno postaviti snažan izazov Zapadu, koji, zauzvrat, nastavlja da potcjenjuje svoje rivale.
Pejman ni izdaleka nije prvi koji predviđa uspon zemalja koje nisu dio geopolitičkog Zapada (u ovu grupu zemalja spada i Japan). Britanski ekonomista Angus Madison je još 2007. godine napisao da će kineski BDP uskoro prestići američki (po paritetu kupovne moći u stalnim dolarskim cijenama 1990. godine), a da će Indija zauzeti treće mjesto. Prema procjenama OECD-a, Indija će prestići SAD po BDP-u do 2050. godine, a do 2060. kombinovani BDP Kine, Indije i Indonezije dostići će 116,7 biliona dolara (49% svjetskog BDP-a), što će biti tri puta veće od američke ekonomije.
Sve to ne treba da čudi, jer, između ostalog, više ljudi živi u nezapadnim zemljama. Kako Pejman ističe, i Kina i Indija imaju četiri puta više stanovnika od Sjedinjenih Država, tako da bi njihov kombinovani BDP bio dvostruko veći od američkog čak i kada bi prihodi po glavi stanovnika u ovim zemljama iznosili četvrtinu od američkog nivoa. Prema njegovim riječima, “ako gledamo po broju stanovnika, zapad je samo 10 odsto, a ‘ostatak svijeta’ 90 odsto”.
Da, naravno, kada je u pitanju BDP, Zapad je često u kategoriji koja je mnogo veća od njegove demografske težine. Godine 1950. Zapad je (uključujući Japan) činio samo 22,4% svjetske populacije, ali je imao 59,9% svjetskog BDP-a. U međuvremenu, na azijske zemlje (bez Japana) odnosilo se samo 15,4% svjetskog BDP-a, iako su one činile 51,4% svjetske populacije.
Ova razlika se može objasniti industrijskom revolucijom (kao i kolonijalnom eksploatacijom), koja je Zapadu obezbijedila značajne ekonomske prednosti. Godine 1820. pozicije ovih zemalja bile su mnogo bolje uravnotežene: Azija (bez Japana) je činila 65,2% svjetske populacije i 56,4% svjetskog BDP-a.
Međutim, do sredine ovog vijeka stanovništvo “ostatka svijeta” biće 3,8 puta veće od stanovništva Zapada (uključujući Japan), a njegov BDP će porasti za 1,7 puta. Pejman napominje da povećana ulaganja u “ostatku svijeta”, posebno u obrazovanje, igraju važnu ulogu u podizanju nivoa produktivnosti i ponovnom balansiranju globalne proizvodnje i prihoda.
Ove investicije će se i dalje isplatiti. Prošle godine, McKinsei Global Institute je predvidio da bi u novom multipolarnom svjetskom poretku “tehnologija mogla doći u prvi plan geopolitičkog nadmetanja”. Ljudski kapital (zajedno sa dobrim upravljanjem) je apsolutno neophodan za transformaciju tehnološkog napretka u rast produktivnosti, a Azija ima tu prednost: do 2030. godine, region će proizvoditi više od 70% STEM diplomaca (nauka, tehnologija, inženjering i matematika) u zemljama G20, pri čemu samo Kina učestvuje sa 35%, a Indija sa 27%.
Takođe, dok “ostatak svijeta” možda zaostaje u pogledu najnovijih istraživanja, on je dokazao svoju sposobnost da ugradi zapadne inovacije u potrošačke proizvode i usluge. Osvrćući se na svoje iskustvo života u kineskim gradovima i na proučavanja kineskih kompanija, Pejman opisuje iskustvo tranzicije Kine ka modernosti, koje se sada - u različitoj mjeri - kopira u druge zemlje “ostatka svijeta”. Za svako upozorenje da će se Kina srušiti pod teretom stanovništva koje brzo stari, komandujući autoritarizmom, velikim dugom i usporavanjem rasta, Pejmanova knjiga daje primjer Kine koja uspješno koristi svoju veličinu, preduzetništvo i inovacije da unaprijedi sopstvene ciljeve i interesovanja.
Pejman žali što su SAD i dalje “zaslijepljene svojom totalnom superiornošću”, što ih “sprečava da shvate svoju redukciju moći”. Štaviše, većina na Zapadu jasno vjeruje da je “ostatak svijeta” toliko različit da ne može da postavi kohezivan, trajan izazov zemljama koje su dugo dominirale svjetskim poretkom.
Međutim, zemlje kao što su Kina, Indija, Indonezija, Singapur i Južna Koreja dokazale su da, ako mu se pruži šansa, “ostatak svijeta” pokazuje barem isti nivo kompetencije kao mnoge zapadne zemlje u oblasti industrije, izvoza, ulaganja u infrastrukturu i menadžment. Indijski menadžeri upravljaju velikim brojem najvećih kompanija na Zapadu. U međuvremenu, kod kuće, mnoge zapadne zemlje nisu u stanju da ostvare “društveni sklad, široki prosperitet i zdravlje stanovništva”.
Pejman napominje da čak i ako je Zapad svjestan slabljenja svojih pozicija, neće mu biti lako da izvrši neophodnu korekciju. Ogromna većina svjetske populacije živi van Zapada, tako da “ostatak svijeta” više neće prihvatiti da bude “isključen iz globalnog procesa donošenja odluka”. “Ostatak svijeta” ne nastoji da isključi Zapad na isti način, ali želi da igra vodeću ulogu u promjeni globalnih pravila igre za 21. vijek kako ih je formulisao Zapad.
Pejman završava svoju knjigu pozivom predsjedniku SAD Džou Bajdenu i predsjedniku Kine Siju Đinpingu (liderima Zapada i “ostatka svijeta”) da naprave veliki posao, sličan onom koji je Ričard Nikson pogodio sa Mao Cedungom ranih 1970-ih. Takav dogovor bi pomogao da se proširi saradnja na kritičnim pitanjima našeg vremena, počevši od klimatskih promjena, uz istovremeno smanjenje vjerovatnoće razornog sukoba.
Međutim, mora se naći i nova ravnoteža između države, čija moć raste, i tržišnih snaga koje slabe. Iznenadne, jednostrane političke odluke, poput uvođenja ili pooštravanja sankcija, počele su da ometaju privatne kompanije i smanjuju njihovu profitabilnost. Da bi se održala ekonomska dinamika usred geopolitičkih tenzija, pravila koja regulišu trgovinu i ulaganja u privatni sektor (uključujući sve crvene linije nacionalne bezbjednosti) moraće da budu razjašnjena i sprovedena. Zemlja koja uvede takva pravila formiraće novi svjetski poredak, čak i ako nema najveći BDP ili stanovništvo.
A. Sheng je saradnik u Azijskom globalnom institutu na Univerzitetu u Hong Kongu;
X. Geng je predsjednik Hongkonške institucije za međunarodne finansije
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N. R.)
Bonus video:
