Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, došao Mujo s gadnom dijagnozom kod doktora, ko veli po drugo mišljenje. Pogledao hećim nalaze, sve uzdišući i hmhajući, pa će ovako: “Žao mi je što vam moram to reći, ali po svemu što vidim, gospodine Mujo, vama je ostalo šest mjeseci života, najviše godinu dana.” “Godinu dana života?!”, vrisnuo Mujo od užasa. “A od čega, dragi moj doktore?”
To bi, eto, trebalo istraživati, tu bi granu medicine valjalo ustanoviti: da se jednom zasvagda otkrije od čega ljudi u Bosni i Hercegovini žive. Pala mi je na pamet ta revolucionarna ideja nekidan, kad sam naišao na možda i ponajbolji naslov u cjelokupnoj povijesti bosanskohercegovačkog novinarstva - a imati najbolji naslov u povijesti žurnalizma koje je ispililo urednička remek-djela poput “Požarima se crno piše” uopće nije zajebancija - pa čitajući jedan sarajevski dnevni avaz ugledao nadnaslov “Istražili smo”, a pod njim masnim slovima ustobočen naslov: “Kako ljekari znaju od čega je neko umro?”
“Kako ljekari znaju od čega je neko umro”?!
Pa sunce ti jebem i svu s njim sunčevu energiju fotosintetiziranu u organske molekule lišća one bukve od koje se pravi papir za novine što istražuju kako ljekari znaju od čega je neko umro! Ja, recimo, da imam para i da sam vlasnik Oslobođenja, toga bih uredničkog genija odmah doveo, pa mu dao deset najboljih ljudi i neograničeni budžet za istraživačke specijale. “Istražili smo: kako hodža u Kladnju zna u kojem je pravcu Kaba u Meki?” “Istražili smo: Kako na teletekstu OBN-a znaju da će Nazar u večerašnjoj epizodi odsjeći kosu da je zla majka ne bi udala za bogatog Cabbar-agu?” “Istražili smo: Kako termos-boca, majkujojebem, zna kad je ljeto, a kad je zima?” Neslućeni su, kako vidite, potencijali istraživačkog novinarstva u Bosni i Hercegovini.
U senzacionalnom istraživačkom specijalu “Kako ljekari znaju od čega je neko umro?”, na primjer, dalo se pročitati kako se u Službi za patologiju Kantonalne bolnice Zenica - citiram - “u obdukcionoj Sali svakodnevno otkrivaju uzroci smrti ljudi koji su se do jučer smijali, uživali u životu, trčali, radili”. Naravno da u istraživačkom specijalu pod naslovom “Kako ljekari znaju od čega je neko umro” nismo saznali kako ljekari znaju od čega je neko umro: najbliže toj tajni novinar je stigao kad mu je načelnica zagonetno dobacila kako oni na Patologiji “nastoje povezati stvari da bi se otkrio uzrok smrti”. Ali to ionako nije važno, to mi je, kako rekoh, samo dalo ideju.
Dakle: “Istražili smo - kako ljekari znaju od čega je neko živio?”
To bih, eto, bosanskohercegovačkom novinarstvu i medicini ja dao da malo pročačka i istraži. To od čega će Bosanac te Hercegovac na svom koncu umrijeti, to znamo, nema se tu šta puno mudrosrati - il’ je metak il’ je rak, il’ je čakija il’ je rakija, pete nema, ne trebaju za to studij medicine i Služba za patologiju - ali kako zapravo Mujo živi, i od čega, dragi moj doktore, e to je izazov za patološko novinarstvo i istraživačku medicinu. Da skratim: Služba za vivisekciju.
Vivisekcija, naime, dođe obrnuto od patologije, patologija se radi na mrtvo, a vivisekcija na živo, patologija otkriva od čega je netko umro, pa bi vivisekcija imala otkriti od čega netko živi.
Služba dakle za vivisekciju, tako sam ja to zamislio: kantonalna neka bolnica, podrum, čekaonica, davno uveli fikus i mali pendžer na prljavom zidu, “doardan”, “alejkumselam”, “ja imam zakazano za devet”, “u redu, izvolte”, pa nevelika sala cijela prekrivena svijetloplavim keramičkim pločicama od kojih, kako je red i običaj, nedostaje svaka deseta, a nasred sale ležaj, zapravo više stol od inoksa. Mujo onda skine svu odjeću sa sebe i legne, a doktor ga zareže skalpelom - “jel boli?”, “boli”, “dobro je dok boli”, u šali će doktor, “ne bi valjalo da vađenje želuca naživo ne boli” - i nakon sat vremena detaljne vivisekcije vrati hećim organe unutra, pa ga zakrpi i otpremi s nalazom u kojemu kompliciranim doktorskim rukopisom piše: nešto, nešto, pa još nešto na latinskom - ne može se, jasno, iščitati što točno, ni Plinije Stariji ne bi to razumio - tek na kraju ono poznato “b. o.” i, naravno, “uzrok života: nepoznat”.
U normalnoj medicini, naime, “b. o.” hoće reći “bez oboljenja”, dočim u vivisekcijskoj medicini to znači “bez objašnjenja”. “Od čega, dragi moj doktore?”, “pojma nemam, dragi moj Mujo!”.
Od čega dakle živi dobri Mujo - ako se uopće slažemo da je ta pojava, u nedostatku drugog, barem u statističkom smislu život - od čega žive Bosanci te Hercegovci, od čega živi Bosna i Hercegovina, posljednji je ozbiljan izazov za svjetsku nauku i bosanskohercegovačko istraživačko novinarstvo. Dođe tako Mujo naposljetku s nalazom i uputnicom, “doardan”, “alejkumselam”, “evo mene poslalo s Koševa, iz Vivisekcije, kažu da ovi nalazi idu vama”, “dobro, dajte to ovamo”, s nepojamnom dosadom u glasu kaže onda gospođa iz Agencije za statistiku BiH.
Ispalo tako, da skratim priču, kako po službenim podacima Agencije za statistiku od tri milijuna sedamsto i nešto hiljada stanovnika Bosne i Hercegovine radi njih svega sedamsto i nešto hiljada, odnosno da ravno tri milijuna ljudi u BiH ne radi ništa. Ne zna se, shvatili ste, kako i od čega. Od tih pak sedamsto i nešto hiljada zaposlenih, u državnoj službi, politici i administraciji radi gotovo trećina, nekih dvjesto dvadeset hiljada ljudi, i to ne računajući one koji ne primaju plaću iz budžeta, ali čije firme i agencije rade izravno s državom.
U svemu - ukrali su mi ideju na portalu Aljazeere, pa izračunali u istraživačkom specijalu pod radnim naslovom “Kako ljekari znaju od čega neko živi?” - kad se zaposlenima u državnoj službi pridoda osamsto dvadeset hiljada penzionera, više od dvjesto hiljada ratnih vojnih invalida i članova obitelji poginulih, pola milijuna nezaposlenih sa naknadama i zdravstvenom zaštitom, te korisnici raznih oblika socijalne pomoći, u Bosni i Hercegovini od državnog budžeta živi gotovo dva milijuna ljudi, odnosno pola države.
Pa sunce ti jebem i svu s njim sunčevu energiju fotosintetiziranu u organske molekule lišća one bukve od koje se pravi papir za novac u državnom budžetu! Odakle? Kako? I od čega, dobri moj doktore? Nemaju odgovor ni medicina, ni istraživačko novinarstvo. Četiri petine države ne radi, pola je na državnom aparatu, po svemu, dakle, Bosni i Hercegovini je ostalo šest mjeseci, najviše godinu dana.
Eh, od čega. Najbliže toj tajni bit ćemo kad načelnica koševske Vivisekcije zagonetno dobaci kako u Bosni i Hercegovini “nastoje povezati stvari”. Jer u tim stvarima - i njihovu povezivanju - nema boljih od Bosanaca te Hercegovaca.
Svaki, što da vam kažem, doktor. Načelnik.
(Oslobođenje.ba)
Bonus video:
