Ako nekome još nije jasno kako je DPS-u pošlo za rukom da Crnom Gorom vlada trideset godina, i to mijenjajući dva puta njen državni status i najmanje dva puta toliko ključne ciljeve državne politike, odgovor može naći u odjecima i reagovanjima na slučaj školskog broda Jadran.
Nije neka novost da jedan naizgled nebitan međudržavni imovinski spor pokrene lavinu nerazriješenih problema iz devedesetih, niti se to događalo samo u Crnoj Gori.
Novo je samo, i za to hvala svim vladama od 1990. do 2020, što Crna Gora neće ostati zapamćena kao lider u regionu samo po endemskoj korupciji, nego i po endemskim lažima o njenom učešću u posljednjim(?) balkanskim ratovima.
Posljedice tih laži tek će postati nepodnošljive...
Kad su, koju godinu iza referenduma, moji prijatelji iz https://javniservis.me pokrenuli borbu protiv kolektivne aMNEzije, njihove duhovite opaske mogle su biti smiješne samo onom dijelu javnosti koji nije umio ili nije htio da ih razumije.
A ne da nije za smijeh nego za bogu plakat’ to što njihov glavni cilj - da se u borbu protiv zaboravljanja i još opasnijeg krečenja ra(t)nih devedesetih uključi i nacionalni medijski servis - ni dvije decenije kasnije nije počeo da se ostvaruje...
Zahvaljujući RTCG-u, i onom zarobljenom do 2020. i ovom oslobođenom, kolektivna aMNEzija je definitivno najuspješniji projekat bivšeg režima.
Zahvaljujući tom projektu, suočavanje Crne Gore sa istinom o tzv. ratu za mir odgođeno je na tri decenije.
A zahvaljujući tom odgađanju, čeka nas kad-tad još jedno ponavljanje istorije.
Pitanje je samo hoće li biti tragično ili farsično.
x x x
Da većina mladih u Crnoj Gori ne zna istinu o ulozi svoje domovine u ratu iz devedesetih, nije neko iznenađenje nakon trodecenijskog DPS-ovog neviđenog truda da što temeljnije okreči vlastitu prošlost.
Nakon tog krečenja, u udžbenicima Istorije ostala je samo jedna istinita rečenica: da su crnogorski rezervisti bili na dubrovačkom ratištu.
Izostanak tumačenja tako važnih istorijskih događaja mogao bi se nekako i objasniti nesaglasnošću savremenih istoričara i kratkom istorijskom distancom.
Ali samo se namjernim, dugotrajnim i dobro organizovanim širenjem aMNEzije može objasniti to što ni nakon trideset tri godine đacima nije ponuđen odgovor čak ni na onih pet osnovnih novinarskih pitanja.
Ko je te crnogorske državljane poslao u napad na tuđu državu?
Što su tamo (u)radili?
Kako je 116 civila ubijeno, a 443 zarobljena, po komandi nadređenih oficira ili po sopstvenom nahođenju pojedinaca?
Kada je, tj. da li je crnogorskim rezervistima bilo naređeno da uništavaju i pljačkaju imovinu na okupiranim teritorijama?
Gdje je i po čijoj naredbi opljačkana imovina završila?
Da su se odgovori bar na ova jednostavna pitanja blagovremeno našli bar u jednom udžbeniku Istorije, danas bi nam “druge ptice pjevale”...
I to ne samo na ratom zahvaćenim društvenim mrežama...
x x x
Od neznanja mladih generacija, opasnije je jedino samoispiranje mozga kojem su se podvrgli svjedoci crnogorskih ratnih “podviga”.
Jer oni ne samo što su svjedočili, nego su i svakoga dana od tada do danas bili u prilici da čuju bar po jednu informaciju od drugih svjedoka i - što je važnije - učesnika i kreatora rata.
Uprkos tome, od meni dostupnih 3.500-4.000 komentara na društvenim mrežama povodom vlasništva nad brodom Jadran, više od polovine autora i dalje tvrdi kako su rat 1991. započele Slovenija i Hrvatska, a JNA branila Jugoslaviju...
Za istinu o početku rata, prosječno medijski pismenoj osobi potrebno je taman onoliko vremena koliko i za logovanje i pisanje komentara.
Prosječnom poznavaocu Ustava SFRJ bilo je još te 1991. jasno da su i Slovenija i Hrvatska samo iskoristile svoje ustavno pravo na otcjepljenje koje je Ustav SFRJ garantovao svim suverenim republikama.
Da JNA nije branila te granice nego one na liniji Karlovac - Karlobag - Ogulin - Virovitica, to su pola godine uoči rata mogli da vide samo oni koji su više vjerovali svojim očima nego svojim političarima, popovima i generalima.
x x x
Nakon osnivanja Haškog tribunala, istinu su uživo, u TV prenosima suđenja, mogli da čuju svi.
I to punu, a ne samo onu iz optužnice.
Da je JNA od odbrambene i patriotske vojske pretvorena u okupatorsku i zločinačku najbolje je dokazala odbrana njenih generala i nižeg komandnog kadra pred tim međunarodnim sudom.
Iz ispovijesti njenih komandanata, sva jugoslovenska javnost mogla je saznati da je vojne pripreme za taj rat JNA započela još 1986. godine.
Čisto onako preventivno, tako su pokušavali da opravdaju i sebe i armiju.
Na sreću, preventivno su i neke republike Haškom tribunalu dostavile arhivu svojih službi državne bezbjednosti. Koja pouzdanije od svih svjedočenja objašnjava zašto je JNA najprije zaratila u Hrvatskoj, a pola godine kasnije i u Bosni i Hercegovini.
I zbog čega se iz Slovenije povukla nakon desetodnevnog ratovanja “zato što oni kao hoće da se otcijepe a mi im to kao ne damo”... A Makedoniju napuštila ne samo bez ijednog metka, nego i - bez riječi.
Da je Armiji, u tom trenutku trećoj po snazi u Evropi, stvarno bilo stalo do SFRJ, ne bi je branila samo do granica samoproglašenih srpskih autonomnih oblasti u Krajini, Hercegovini, Slavoniji itd...
Od Virovitice do Preševa, da bude jasnije...
x x x
A što bi Crnoj Gori da bez ikakve potrebe i racionalnog motiva uđe u taj rat, e to mnogima ni u njoj ni izvan nje nije bilo jasno tog 23. septembra 1991. kad su napadnuti Vitaljina i Brgat.
Oni kojima jeste bili su u manjini.
I blagovremeno redom ućutkivani, i to nasilno, još od početka gorepomenutih vojnih priprema JNA 1986. Čija je politička dimenzija predstavljana uglavnom u medijima, i to samo u djelovima, sve do Osme sjednice Saveza komunista Srbije. A na njoj u septembru 1987. i zvanično objelodanjena.
Zašto su srpski komunisti prelomili u glavu da - 42 godine nakon poraza četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu - sprovode program srpskih četnika iz 1942? Odgovor na to pitanje ostaje obaveza srpskih političara, istoričara, novinara, sociologa...
Tragedija koju je Crna Gora samoj sebi priredila, više je za psihološko posmatranje...
x x x
Do tada, ostaje neobjašnjiva ljudska dimenzija prvog crnogorskog okupatorskog i sramotnog rata... Nakon četiristogodišnjeg odbrambenog i časnog ratovanja kojim se proslavila u cijelom svijetu.
Strahote počinjenih zločina mnogo se bolje mogu sagledati nakon ruske invazije na Ukrajinu. S tom razlikom što je Putin ukazom o napadu javno prihvatio i političku odgovornost za posljedice. I krivičnu, ako međunarodni sud za ratne zločine u Ukrajini ikad bude osnovan...
Crnogorska vlast, nažalost, krivicu i dalje svaljuje na JNA. Iako je član njene vrhovne komande i vrhovni vođa tada mladog, lijepog i pametnog rukovodstva još u decembru 1991. tvrdio da pojma nema “što Crnogorci traže oko Dubrovnika”.
Sve i da Slobodan Milošević nije rekao istinu, i da je lično zahtijevao taj napad, Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović bili su dužni da mu s razlogom koji se zove interes države Crne Gore pošalju istu poruku koju su, bez ikakvog razloga, dvije godine ranije uputili crnogorskom državnom rukovodstvu:
- Imamo dovoljno dovoljno hrabrosti, znanja i pameti, potrebno je samo da vi odete - tako je trebalo da mu odgovore.
Nijesu, zato što ih je on i doveo na vlast zbog tog rata.
Nijesu znali? Vjerovali su da je stvarno “30.000 ustaša prešlo Debeli brijeg”? I da je u Pakracu zaista ubijeno 40 Srba?
Malo morgen, što bi rekao Milošević.
Koji je rat najavio prije avgusta 1988. i mitinga navodne podrške Srbima na Kosovu.
I podršku za rat tog ljeta započeo da obezbjeđuje jogurt revolucijom, koja je u Novom Sadu okončana - čudo je ta simbolika - tačno 5. oktobra.
Dio priprema za rat bila je i revolucija u Titogradu, započeta u oktobru 1988. kao tzv. antibirokratska a okončana u januaru 1989. kao - velikosrpska šovinistička kontrarevolucija.
Narednog ljeta u Kninskoj krajini pokrenuta je balvan revolucija. Ali ne takozvana nego - bukvalna...
Slovenija i Hrvatska proglasile su nezavisnost tek u junu 1991.
Toliko o početku rata...
U čast početka suočavanja Crne Gore sa stvarnošću...
P.S. A stvarnost je da neraščišćeni računi iz devedesetih (p)ostaju glavni kamen spoticanja u formiranju još jedne Vlade... Ili još ima neznavenih koji misle kako odnos Bošnjačke stranke prema ulasku Nove srpske demokratije i Demokratske narodne partije stvarno ima veze sa agendom EU i NATO o Ukrajini...
Bonus video:
