Pojam, stvarnost i statistike
Pojam femicid je ušao u javni govor iz Latinske Amerike, ali i šire, iz raznih zemalja trećeg svijeta koje je zajednički povezivalo brutalno nasilje prema ženama. Feministički diskurs će kasnije konceptualno odrediti femicid kao rodno motivirano nasilje koje svoju najokrutniju manifestaciju doživljava upravo u ubojstvu žene. Čak i hladne statistike, poput one koju nam donosi UNWomen, naprosto izazivaju jezu. Ako kao referentnu godinu uzmemo 2020. - za nju postoje egzaktni podaci globalnog tipa - dolazimo do čak 81.000 žena koje su iste godine ubijene. Gotovo 60% od tog broja, njih 47.000, ubijeno je od bliskih im ljudi: partnera, bračnog ili izvanbračnog, ili pak člana bliže obitelji. Svakih 11 minuta - statistike porazno svjedoče o tome - jedna žena, djevojka, nečija sestra ili majka, doktorica znanosti ili pak blagajnica, skonča na takav način. Njezin život završava od ruke, hladnog ili vatrenog oružja od bliske im osobe. Nekoga, logika stvari nalaže, s kime su dijelile četiri zida, jedan period života, postelju i stol. S tom osobom su dijelile intimu, raspravljale o svakodnevici, i zasigurno su makar prve faze zajedničkog odnosa, za koji će kasnije ispostaviti da je životno fatalan, bile ugodne.
Ljudski odnosi u svakom obliku su ništa nego kocka, koja se lako okrene na ovu ili onu stranu, ali u toj igri žene su mnogo izloženije gubitku svega, pa i života. Žene su također u odnosu na muškarce izložene tri puta većoj mogućnosti da postanu predmet trgovine ljudima (žene - 72%, muškarci 28%). Lagano možemo zamisliti sudbine tih žena, koje variraju od robovlasničkog rada, prisilne prostitucije, ponekad čak i prisilnog surogatstva. Njihove individualne tragedije većinom su samo dio porazne statistike, ali i pokazatelj naličja razvijenih demokracija u kojima su njihova tijela samo predmet razonode, brutalnosti i perverzija. Često i smrti. O spolno motiviranom nasilju, koje je posebno degutantno, najviše govori podatak da je čak 640 milijuna žena doživjelo neki od oblika nasilja bliskog partnera, aktualnog ili bivšeg muža. Za vrijeme Covid krize, nasilje unutar četiri zida je raslo, a o tome svjedoče najviše internet-tražilice. Kako prekriti masnice na licu ili pak koji su to znakovi fizičkog zlostavljanja, pitale su žene iz Malezije, sa Filipina i iz Nepala pretraživače tih kriznih godina mnogo intenzivnije nego prije. Unatoč ovakvim brojevima, manje od 40% žena koje dožive neki oblik nasilja obrati se uopće nekome za pomoć, a samo 10% ih se obrati policijskim organima. Ne postoje podaci o tome koliko institucionalnih intervencija (policija, socijalna služba i sl.) bude uspješno u zaštiti života žene. Statistike, čak i ako nisu potpune, neosporno svjedoče o globalnom trendu nasilja nad ženama koje je pandemijske prirode.
Zovem se Nizama
Mnogi, činjenicama unatoč, nasilje nad ženama koje svoju najbrutalniju formu doživljava u femicidu, ne vide kao nešto posebno problematično. Ako imamo na umu da današnji čovjek pasionirano vjeruje u ravnu zemlju, mitove o čistoći krvi i tlu, nadnaravnim silama iz holivudskih uspješnica, ne smije nas čuditi što isti takav suvremeni čovjek ne percipira femicid i mnoge druge delikatne društvene stvarnosti kao problem. Mnogi postaju svjesni femicida i povezanih fenomena unutar četiri zida tek i samo kada ga vide vlastitim očima. Niti najmorbidniji scenarij, filmski ili ljudski, teško da bi mogao osmisliti ono što je u zadnjim satima svog života proživjela nesretna Nizama. Hinjski oteta iz tetkinog doma, te zadnje sigurne luke, brutalno pretučena pred očima kćeri, uz finalni čin drame - brutalna egzekucija koja se streamala na Instagramu.
Tragedije ovakvih razmjera uvijek imaju više činova, međusobno povezanih, splet sistemskog nemara, prijetvornog formalizma i institucionalnog kukavičluka, patoloških partnera na glasu kao opasni momci, prijeke naravi i publike, koja je svirepu egzekuciju gledala i podržavala kao da se radi o nekom od onih mizernih klipova koji najčešće krase društvene mreže. Dok je doživljavala kalvariju, njezina beba je bila tik uz nju, svjedok svega. Kakva li je majčinska bol bila u tom trenutku potpune bespomoćnosti, možemo samo naslućivati. Solidarnost koja trenutno makar deklarativno preplavljuje sve društvene sfere, lokalno i regionalno mogla bi postati opipljiva prvenstveno onda kada bi se materijalizirala u brizi za njezino malodobno dijete. Fond za malenu bio bi možda jedina konkretna gesta solidarnosti koja je sada svima na ustima.
Nizamina tragedija nije samo njena. Njezina tragična žrtva je univerzalna i personificira svaku onu nasilju izloženu ženu čije drame gotovo vječno ostaju u anonimnosti. Daleko od pogleda susjeda koji okreću glavu, kolega s posla koji nisu prepoznali eklatantno obiteljsko nasilje, daleko od institucija čiji je jedini smisao da upravo štite najranjivije kategorije među nama. Svi ovi defekti koje spominjemo sada imaju ime - zovu se Nizama. Njezina muka je postala javna, opipljiva, izazvala je reakcije, strahove i kao takva podsjeća na muke mnogih drugih žena koje ostaju vječno anonimne i skrivene. Stopa femicida u društvu smanjuje se jedino konkretnim mjerama, koje su pak motivirane konstatacijom da problem zlostavljanja žena postoji. A on postoji i većinom ga ne vidimo i ne percipiramo kao problem. Svaka ona politika koja ne prepoznaje (ne)vidljivu ljudsku dramu žene u obiteljskom i drugom domu i ne artikulira institucionalno njezinu zaštitu, ima se smatrati promašenom. Takva je, nažalost, većina bh. politika u kojima dominiraju druge teme i drugi interesi.
Bonus video:
