Godine 1977. tada već bivši američki predsjednik Richard Nixon odustao je od pretvaranja. U intervjuu s britanskim novinarom Davidom Frostom objasnio je zašto je smatrao da tako drsko može ignorirati zakon. U odgovoru na pitanje o tome može li predsjednik poduzeti neke ilegalne radnje ukoliko smatra da su one u interesu nacije, odgovorio je: “Pa, kada to predsjednik uradi … to znači da nije ilegalno.” “Po definiciji?”, upitao je Frost. “Upravo”, kazao je Nixon.
Ova epizoda mnogima je donijela neki oblik katarze. Iako je pitanje bilo o ratu u Vijetnamu, pružilo je uvid i u strukturalno pogrešnu prirodu tog kako je Nixon doživljavao predsjedničku poziciju. To je, zauzvrat, pomoglo objasniti kako je on mogao vidjeti spletkarenje protiv američke demokratije kao legitimno. Nažalost, Nixona nisu krivično gonili. Njegov potpredsjednik i nasljednik Gerald Ford pomilovao ga je prije nego što je krivična istraga prošla početne faze. Većina tu Fordovu odluku smatra opravdanim, čak hrabrim stavom koji je spasio Sjedinjene Američke Države sramote da sude vlastitom predsjedniku.
Ali, Donald Trump je ušao u historiju sa četiri istovremeno podignute optužnice protiv njega u brzom nizu. Nijedna od podignutih optužnica nije direktno povezana s Trumpovim formalnim predsjedničkim dužnostima. Njega nisu optužili, niti je, koliko znamo, pod istragom za napad dronom koji je možda prekršio američki i međunarodni zakon, niti za kampanju sankcija koja je otežala život civilima. Nije čak ni pod lupom zbog neslavnog razgovora s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim (zbog kojeg je opozvan); zatim za njegove i pokušaje njegove porodice da zarade; ili za sitne krađe poput one kada je avion američke ratne avijacije točio gorivo na njegovom privatnom terenu za golf u Škotskoj…
Optužnice koje su podignute fokusiraju se na njegove napore da promijeni rezultat izbora 2020, nedozvoljeno postupanje s tajnim dokumentima i “novac u zamjenu za šutnju” ženi, što predstavlja tehničko kršenje zakona o finansiranju kampanje. Očito postoji otpor u američkom političkom sistemu da se Trump krivično goni na način koji bi učinio da američka vanjska politika izgleda kriminalno ili da se bivši predsjednik zvanično proglasi lopovom. Bojazan je da bi to postavilo izvjesne presedane. Američki predsjednici ponekad postavljaju tajne zahtjeve za pružanje pomoći drugim zemljama - iako u potrazi za njihovom percepcijom nacionalnog interesa, a ne vlastitim političkim bogatstvom.
Ali, kako bi budući predsjednici imali interakciju s drugim državama ako bi bili svjesni da se to može iskoristiti u budućim krivičnim postupcima? To bi sigurno imalo snažan efekat na njihove postupke. Osim toga, jasno je da se mnogi brinu za međunarodni profil svoje države. Kako se priznanje da je američki narod slobodnom voljom izabrao korumpiranog čovjeka može pomoriti s imidžom Amerike? U međunarodnoj zajednici države imaju različite pristupe pitanju krivičnog gonjenja šefova vlada. Neke nacije čelnicima daju formalni imunitet iz straha od politiziranog krivičnog gonjenja. Druge insistiraju na tome da predsjednik nije iznad običnih građana u tom pogledu. Ustavno, SAD spada u drugu skupinu. Ali, u praksi, postoje “politike” u provedbi zakona koje štite predsjednika.
Širom svijeta funkcionalne demokratije često krivično gone bivše čelnike, pa i one koji su trenutno na vlasti. Uprkos tome, rijetko služe zatvorske kazne. Sudski procesi dugo traju ili stagniraju, čelnike pomiluju po osnovi nacionalnog jedinstva, a neke kazne, ali ne zatvorom. Kao i Nixona, mogu ih maknuti sa pozicije, ali zatvoriti ih teži je poduhvat. U SAD-u Trump se još doima čelnikom Republikanske stranke bez premca i spasiocem mnogih desničara. Znatna je podrška na lijevoj strani političkog spektra da ga se oštro kazni, ali implikacije već podijeljenog društva vjerovatno će odigrati ulogu u tome kako se postupa s njegovim slučajem.
Već su postignuti specijalni dogovori kako bi se izbjeglo da Trump prolazi kroz uobičajene krivične procedure, poput podvrgavanja neugodnom fotografiranju. Neki zastupaju stav da bi zatvorska kazna za njega bila problematična zbog sistema zaštite koju tajna služba pruža svim bivšim predsjednicima. Kao globalni predvodnik i samoproglašeni “lider slobodnog svijeta”, SAD prakticira politiku koja može imati značajan efekat na domaći politički diskurs i postupke nacija širom svijeta. Gledanje američke politike veoma je popularan gledalački sport širom svijeta.
Dešavanja u SAD-u postavljaju presedane za ona u drugim državama. Human Rights Watch je nazvao Trumpa “uzorom za kleptokrate”, čije ponašanje nudi paravan za korumpirane političare širom svijeta. Političari koji odbacuju kritiku kao “lažne vijesti” ili osporavaju naizgled regularne izbore postali su česti u eri Trumpa. Brazilske pristalice bivšeg predsjednika Jaira Bolsonara čak su izvele napad na sjedište vlasti nacije na način koji je izgledao kao da je direktno inspiriran pokušajem pobune 6. januara 2021. u Washingtonu.
U diplomatskom smislu, podvrgavanje bivšeg čelnika vladavini zakona može biti neugodno za Ameriku kratkoročno, ali to bi učvrstilo SAD kao uistinu posvećenu svojoj viziji upravljanja u globalnim pitanjima. Ukoliko to ne bi napravili, sačuvali bi obraz kratkoročno, ali to bi predstavljalo razoran udar na imidž republikanizma, koji je u temelju američke takozvane meke moći. Nije teško zamisliti kako bi slobodni i neodgovorni Trump koji se hvali širom države bio hrana za svaku metu američkog prezira na temu ljudskih prava. Kršitelji ljudskih prava i geostrateški protivnici podjednako imaju tendenciju da potegnu pitanje američkih neuspjeha kako bi otupili kritike Washingtona. Često se govori o historijskom lošem postupanju prema afroameričkoj manjini u državi.
Sovjetski Savez je redovno osuđivao sistem Jim Crow i linč kao odgovor na kritike njegove domaće politike. Nedavno su različite vlade osudile policijsku brutalnost nad afroameričkim građanima i demonstrantima pokreta Životi crnaca su važni. Jasno i historijsko odsustvo odgovornosti za bivšeg američkog predsjednika bila bi još jedna crna mrlja za Washington na globalnoj sceni. Štaviše, za one koji vide američku demokratiju kao model koji treba oponašati ili barem učiti iz njega to bi pokazalo da idealizam američkog modela nije praktičan i da i SAD to tiho shvata. Jedno je promovirati takve ideale javno kao dokaz vlastite vrline, što SAD radi s posebnim žarom, ali sasvim je druga stvar zaista ih prakticirati kada to znači da treba zatvoriti korumpiranog bivšeg predsjednika koji i dalje ima snažnu bazu podrške.
(Al Jazeera)
Bonus video:
