Afrika je doživjela više vojnih udara nego demokratskih izbora proteklih godina, na štetu stabilnosti, mira i razvoja na ovom kontinentu.
Gabonska Republička garda izvela je državni udar protiv tek „ponovo izabranog“ predsjednika, samo mjesec dana nakon što je Predsjednička garda u Nigeru zbacila izabranu vladu tamo i nakon tri druga državna udara u susjednim državama, ističući opasan novi trend na kontinentu.
Nije slučajnost da su Burkina Faso, Mali i Gvineja, pod vojnom upravom, izrazile podršku za državni udar u Nigeru (i sada u Gabonu). Sve tri ove afričke države doživjele su pučeve proteklih godina, poništivši demokratske uspjehe zbog kojih je ova regija nakratko izgubila oznaku afričkog „pojasa državnih udara“. Prethodnih godina, brojne afričke nacije kao što su Egipat, Sudan i Libija također su pretrpjele državne udare, koji su poništili teško stečene političke dobitke.
Poznato je da vojni udari ili generali koji se miješaju u civilna pitanja nipošto nisu nova pojava ili ograničeni na Afriku; oni su drevni i globalni. Zaista, svaki je kontinent imao svoj dio vojnog uplitanja u jednom ili drugom trenutku još od Julija Cezara iz starog Rima.
Ali posljednjih decenija, postkolonijalne države su najviše stradale od vojnih udara. Desile su se stotine, ako ne i hiljade takvih intervencija, u domaćoj režiji ili podstaknute od strane imperijalnih sila, širom Latinske Amerike, Azije i Bliskog istoka. U 25 godina nakon Drugog svjetskog rata, više od polovine svjetskih vlada zbačeno je u državnim udarima.
Sa izuzetkom nekoliko velikih „naprednih udara“ koji su iscrtali novu putanju za svoje nacije, poput onog u Egitpu 1952, većina državnih udara pokazala se nerazumnim i skupim. To su bili ili „zaštitnički udari“, koji se u suštini ponavljaju kako bi održali status quo, kao što su tri vojne intervencije u Turskoj u periodu od 1960. do 1980, illi „veto udari“, koji svrgavaju od strane naroda izabrane vlade, kao što je krvavi puč iz 1973. koji je podržala Amerika protiv vlade Salvadora Allendea u Čileu.
Većina pučista obećava raj, ali donosi pakao. Često se pokažu jednako nekompetentnim i čak korumpiranijim i nasilnijim od svojih prethodnika. Ovo je posebno bio slučaj na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, gdje su pučisti naučili kako se održati na vlasti decenijama uz pomoć odanih elitnih snaga koje postave iznad nacionalne vojske.
Ako su državni udari suštinski grozni, zašto vojni oficiri nastavljaju da se miješaju u civilni život, ponekad uz pompu, u Africi i drugim zemljama u razvoju?
Pa, postoji pet mogućih pokretača:
Prije svega, zato što mogu. Prema mišljenju stručnjaka, izuzev revolucije, samo vojska ima kapacitet da izvede preuzimanje države.
Zatim, zato što osjećaju da trebaju, kao u slučajevima kada političko vodstvo prekoračuje ovlasti, miješa se u interna pitanja vojske ili ugrožava nacionalnu sigurnost.
Još jedan razlog je taj što se suočavaju s autokratama kojima nedostaju legitmitet ili popularnost da bi vodili.
Osim tog, zato što osiguraju podršku od najmanje još jednog segmenta populacije koji ih doživljava kao nacionalne spasitelje, ili u najmanju ruku nužno zlo u vrijeme duboke, nacionalne krize.
Naposljetku, zato što zaključuju da mogu djelovati nekažnjeno, zahvaljujući regionalnom saučesništvu ili međunaordnoj šutnji.
Ipak, takvo vojno rezonovanje pokazuje se djelotvornim samo kada društveno-politička situacija pogoduje tako dramatičnim promjenama u vlasti.
Korupcija, siromaštvo, loše upravljanje državnom imovinom, politička represija, duboka polarizacija i nasilni ekstremizam među prisutnim su faktorima koji čak i demokratski izabrane vlade, poput onih u Gabonu i Nigeru, čine ranjivim na vojne udare. U takvim okolnostima veliki segmenti stanovništva gube vjeru u demokratiju i svoju vladu, postajući sve pasivniji posmatrači vojnih akcija.
Na dubljem nivou, državni udari imaju koristi od odsustva liberalne demokratske tradicije koja podržava vladavinu zakona, podjelu vlasti i volju naroda - onu koja se spušta do svakog građanina, uključujući i one u vojsci, čineći da se prepoznaju kao ravnopravni članovi državnog kolektiva koji ima definisana prava i odgovornosti koje nadilaze bilo kakve druge pripadnosti i odanosti kao što su etničke, plemenske i sl.
Ken Connor i David Hebditch završavaju svoju zajedljivu knjigu ciničnog naslova How To Stage A Military Coup, From Planning to Executin (Kako izvesti vojni udar, od plana do izvedbe), navodeći 10 uslova koji čine vojni udar vjerovatnim: država je bivša kolonija ili prekokeanska teritorija; leži u tropskim geografskim širinama; u njoj su prisutne vjerske, etničke i/ili plemenske podjele; posjeduje znatne prirodne resurse, posebno naftu; pati od endemske korupcije i nepotizma; strateški je pozicionirana; ima dugogodišnji despotski režim na vlasti; ima vojno osoblje koje je obučeno u inozemstvu; ima sredstva dostupna plaćenicima; i prethodno je u njoj bilo državnih udara.
Čini se da su u pravu - sve afričke države koje su nedavno svjedočile državnim udarima zadovoljavaju većinu od ovih 10 uslova.
Ukratko, ne postoji jednostavan lijek za sprečavanje vojnika da se miješaju u civilna pitanja, s obzirom na dugu historiju vojnih intervencija u civilnoj vlasti. Imperijalne sile su krive za podsticanje vojnih udara, ali mnogi od nedavnih pučeva izvedeni su protiv zapadnjačkih, posebno francuskih imperijalnih sila, koje optužuju da su pokrale prirodne resurse ovih država i pokvarile njihove vođe.
Na kraju krajeva, državni udar je ‘posao koji se izvršava iznutra’ par excellence, koji je omogućen lošim stanjem u državi. I obrnuto je tačno: bolja, zdravija, transparentnija, inkluzivnija i više demokratska situacija u državi jedini je način da se spriječe državni udari i stvaraju ravnopravniji odnosi sa stranim silama.
Bonus video:
