Aktuelni poremećaj u svjetskim poslovima objašnjava se dvijema povezanim idejama o komparativnoj snazi i slabosti zemalja u borbi za globalnu dominaciju. Jedna ideja se odnosi na dugoročni uspon i pad zemalja i civilizacija, dok se druga zasniva na analizi kratkoročnih okolnosti.
Iz zapadne perspektive, u prvom slučaju, Kina se smatra prijetnjom zbog svoje nevjerovatne snage, a u drugom je vide kao prijetnju zbog svoje slabosti. Istovremeno, za kinesko rukovodstvo Amerika je prijetnja zbog strukturne slabosti zemlje, kojom vlada gerontokratska politička elita, a i zato što Amerika ostaje nevjerovatno moćna i odlučna da u doglednoj budućnosti "priguši" sve izazivače. Kako je nedavno rekao kineski ministar trgovine Vang Ventao (govoreći u ime kineskog predsjednika Sija Đinpinga), "neke zemlje su opsesivno preokupirane održavanjem svoje hegemonije i daju sve od sebe da nanesu štetu zemljama u razvoju".
Prvi pogled na budućnost koristi jednostavnu (i stoga naizgled ubjedljivu) analitičku prizmu geopolitike. Geopolitički stručnjaci se bave sastavljanjem dugoročnih scenarija uspona i pada. Njihove priče su uvijek jasne: zemlja može da dominira svijetom u trajanju od oko sto godina, a onda opada jer je istrošena i diskreditovana.
Odličan primjer ovakvog pristupa bila je čuvena knjiga Pola Kenedija iz 1987. godine "Uspon i pad velikih sila", koja i dalje daje ton debatama kada je ova tema u pitanju. Kako Kenedi piše, Španija je bila hegemon od sredine 1500-ih do sredine 1600-ih, zatim Francuska u 18. vijeku, Britanija u 19. vijeku i Sjedinjene Države poslije 1945. godine. Prema ovim dugoročnim pristupima, suština je da je sada na redu Kina.
Često je proces smjene jedne velike sile ili supersile na drugu praćen tenzijama i ratovima, jer stara sila, u padu, pokušava da se odupre i spriječi uspon rivala. Ipak, po pravilu, ovi sukobi imaju intenciju da postanu proročanstvo koje se samo ispunjava: u svakoj istorijskoj epizodi koju je Kenedi proučavao, propast velike sile bila je ubrzana zbog vojnog sukoba.
U savremenom kontekstu, "fazni raskid" kinesko-američkih odnosa proističe iz gotovo simetričnih strahova na obje strane. Amerikanci optužuju Kinu za sistematsko slabljenje globalnog poretka, predvođenog Amerikancima i zasnovanog na pravilima, a takođe i za krađu tehnologije i intelektualne svojine, prelazak crvenih linija špijunskim balonima, hakerske napade na vladine institucije i korišćenje dezinformacija s ciljem slabljenja povjerenja u politički sistem SAD.
Kina, međutim, strahuje da bi Sjedinjene Države mogle previše saznati putem nadzora i obavještajnih podataka i upravo je ograničila obim objavljenih ekonomskih statistika i usvojila novi zakon protiv špijunaže. Značajan dio kineskog stanovništva (kao i rukovodstvo zemlje) uvjeren je da je Amerika odlučna da blokira prirodni uspon Kine, koji bi, po njihovom mišljenju, trebalo da joj vrati status koji joj je pripadao prije "vijeka poniženja", kada su zemlju potčinjavali, pljačkali i osiromašili Japan i zapadne sile.
Ponekad se ovi dugoročni pogledi sukobljavaju sa kratkoročnim razmatranjima. Na primjer, tokom posljednjih mjeseci političari i novinari na Zapadu su ekstrapolirali kratkoročne promjene u stopama rasta nacionalnog dohotka kako bi oblikovali ozbiljna predviđanja o tome ko sada pobjeđuje a ko gubi u ovoj novoj velikoj igri. Početkom 2000-ih, kada je njemačka ekonomija pokazivala izvjesnu slabost, komentatori su se uhvatili ideju da je ta država postala "bolesnik Evrope". Njemačka je tada doživjela nevjerovatan uspon, postavši jedna od glavnih zemalja koje su izvukle korist od međunarodne trgovine u eri globalizacije. Sada su, međutim, njeni ekonomski pokazatelji relativno oslabili, pa zato Njemačku ponovo nazivaju "bolesnikom Evrope".
Danas su komentatori usredsređeni na kineske ekonomske probleme, posebno na visoku nezaposlenost mladih i nadolazeći kolaps tržišta nekretnina. Ovi trendovi su u suprotnosti sa novim bumom investicija i industrije u Americi, koja je nedavno donijela niz važnih zakona, npr. Zakon o smanjenju inflacije. Stručnjaci koji više vole da posmatraju kratkoročne trendove sasvim prirodno će zaključiti da Kina slabi, a da Amerika ostaje na čelu. Amerika nije u padu; ona ima koristi od slabljenja globalizacije, dok velike izvozno orijentisane zemlje (uključujući Kinu i Njemačku) trpe.
Takav optimizam (čak bi se moglo reći i arogancija) pojačava strahove Kine da pokušavaju da je unište. I tu se javljaju jake istorijske paralele. Hegemoni mogu veoma ljutito da reaguju na one koje doživljavaju kao svoje rivale i obično to i čine: Britanija je uništila Kinu početkom 19. vijeka preplavivši je opijumom, a Amerika se uspješno izborila sa japanskim izazovom krajem 20. vijeka.
Lako je zaboraviti da je 1980-ih i ranih 1990-ih američka zabrinutost zbog nelojalne industrijske konkurencije iz Japana bila toliko jaka da su neki poznati komentatori objavili knjige sa naslovima poput onog "Nadolazeći rat sa Japanom". Kada je japanski mjehur finansijskih sredstava pukao 1991. godine, mnogi Japanci su, zbog uloge koju je politika SAD igrala u neodrživom gomilanju duga Japana 1980-ih, posumnjali da postoji američka zavjera. Ovaj scenario se lako može prilagoditi trenutnom kontekstu. Nije li, na kraju krajeva, veliki porast cijena imovine u Kini 2010-ih (uključujući spekulativnu groznicu vezanu za nekretnine) djelimično rezultat labavog američkog monetarnog režima nakon globalne finansijske krize?
Tužna istina je da obje ideje malo doprinose rješavanju trenutne političke nevolje. Kada razmišljaju o dugoročnom planu, vlasti moraju izbjegavati zavodljivu pjesmu o determinizmu. Ne postoji istorijski zakon koji bi diktirao koliko dugo mogu da traju autoritativne institucije. Britanska finansijska dominacija trajala je više od dva vijeka - od kasnog 17. vijeka do međuratnog perioda poslije Prvog svjetskog rata. Ali to ne znači da će i američka finansijska dominacija trajati toliko dugo.
Kratkoročne fluktuacije još manje pomažu da se snađete. Mnoge zemlje koje su imale koristi od globalizacije iskusile su i šokove i neuspjehe, ali im je to pomoglo da se prilagode i postanu jače. Pucanje mjehura na tržištu nekretnina neće nužno uništiti Kinu, kao što krah tržišta nekretnina 2008. nije uništio Sjedinjene Države. Kina može da uči iz ovog iskustva, a takođe i iz iskustva drugih azijskih zemalja u razvoju, npr. Južne Koreje, koja je doživjela duboke poremećaje 1970-ih (naftna kriza), ranih 1980-ih (kriza međunarodnog duga) i krajem 1990-ih (azijska finansijska kriza). U svakom slučaju, Južna Koreja je prilagodila svoj model ekonomskog rasta i na kraju postigla prosperitet.
Svi žele jednostavne priče. Ali pravi zadatak istorijske analize je da razotkrije determinističko rezonovanje, a ne da mu se prepusti.
Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2023. (Prevod: N.R.)
Bonus video:
