Mnogi politički sporovi posljednjih godina izgledaju kao sukobi između ekonomske racionalnosti i eksplozije iracionalnosti, koju nazivamo populizmom. Kognitivni psiholozi i ekonomisti rekli bi, međutim, da politička iracionalnost nije svojstvena samo buntovnicima-populistima. Po pravilu, većina političkih lidera se fokusira na praktična pitanja i uopšte se ne podrazumijeva da se oni duboko zamišljaju nad idejama koje iznose.
Jedan od prvih modernih kartografa političke iracionalnosti bio je Vilfredo Pareto, koji je umro prije sto godina - 19. avgusta 1923. Pareto je rođen 1848, u godini liberalnih nada (i revolucija) u Evropi, a umro nakon što je svjedočio smrti liberalnog poretka i tragediji Prvog svjetskog rata. Danas se njegovo ime najčešće pojavljuje kada se pominje „Pareto efekat“ (situacija u kojoj se ne može preduzeti ništa u korist jedne osobe, a da se neko drugi ne ošteti) ili „Paretov zakon“ (ideja da je otprilike 80% rezultata posljedica samo 20% razloga). Teško je zamisliti da je Pareto mogao da predvidi da će ostati upamćen po ovim idejama. Njegov otac je bio inženjer koji je svom sinu pružio naučno i matematičko obrazovanje, a ovaj ga primijenio na menadžersku karijeru koja ga je potpuno zaokupljala i u dobi od 40 i nešto godina.
Još dok se bavio biznisom, zainteresovao se za liberalnu politiku u Firenci, u kojoj je bio poznat kao oštrouman polemičar i obrazovan ekonomista. Strasno želeći da se njegov glas čuje, počeo je da se dopisuje sa francuskim ekonomistima i objavljuje radove na njihovom jeziku, trudeći se da uspostavi kontakte svuda. Čak je pisao pisma liberalnom britanskom premijeru Vilijamu Gladstonu, a Gladston mu je odgovarao.
Od brojnih adresata, najčešće je pisao Mafeu Pantaleoniju, deset godina mlađem profesionalnom naučniku koji je u vrijeme kada su počeli da dopisuju bio obrazovaniji od Pareta. Pareto je napisao da se divio Pantaleonijevom članku, ali i da je u njemu našao nekoliko nedostataka. Umjesto da pokaže nezadovoljstvo, Pantaleoni je odmah shvatio da je njegov partner za dopisivanje genije. Pažljivo je sačuvao sva njegova pisma i odigrao ključnu ulogu u Paretovom prelasku u akademsku zajednicu. Godine 1893. Pareto je naslijedio Leona Valrasa, osnivača neoklasične ekonomije, na katedri Univerziteta u Lozani.
Tamo je Pareto postao aktivan u nastavi, ali je njegov entuzijazam za ekonomiju počeo da jenjava. Želio je da studira sociologiju jer je shvatio da ljudskim životom dominiraju nelogični postupci. Odigravši značajnu ulogu u formalizaciji moderne ekonomske nauke, ubrzo je stigao na izvor političkih nauka i sociologije 20. vijeka.
Kao mladić, Pareto je smatrao očiglednim da je slobodna trgovina korisna za sve, ali i da je vojna potrošnja štetna za mnoge. Ali njegova matična zemlja, Italija, postepeno je napustila slobodnu trgovinu i prihvatila ekstravagantnu i brutalnu kolonijalnu ekspanziju. Pareto je brzo dijagnostikovao ovo ponašanje kao rezultat uticaja određenih sebičnih interesa, ali se i zapitao zašto toliko ljudi podržava takvo ponašanje.
Po Paretovom mišljenju, funkcija političkih ideologija bila je da uljepšaju neprijatnu stvarnost. Osnovna priroda politike je da neko vlada, a svi ostali da se povinuju - a da čak ni demokratija to ne može da promijeni.
Međutim, to što neko mora da vlada ne znači da isti ljudi moraju da vladaju zauvijek. Naprotiv, istorija je groblje umrlih vladajućih klasa. Kada vladajuća klasa postane previše izolovana i nesposobna da integriše nove elemente, njeno je vrijeme isteklo.
Pareto nije vjerovao da se istorija i politika mogu razumjeti slušajući rezonovanja glavnih junaka, koja odgovaraju njima samima. Naprotiv, razvoj događaja treba podvrgnuti naučnoj analizi, koja ide dalje od površne „derivacije“ i ne zaustavlja se na razlozima koje ljudi navode da objasne sopstveno ponašanje. Pareto je vjerovao da se postupci ljudi objašnjavaju duboko ukorijenjenim motivima (nazvao ih je „ostacima“ - „suvim talogom“), koje su potom morali da racionalizuju. Svi mi stalno izmišljamo izgovore da bi iracionalno izgledalo racionalno.
Pareto je smatrao da je „racionalizam“ samo još jedna „intelektualna religija“, a da sami intelektualci nisu ništa manje podložni pseudonaučnim vjerovanjima od drugih ljudi. Sljedeći put kada budete listali objave na društvenim mrežama, razmislite o tome da li su svi oni ljudi koji se zalažu za „pravi“ cilj zaista duboko razmišljali o tome. Koliko ljudi zapravo čita literaturu koju citira ili se upoznaje sa suprotnim stavovima? Često je ono što mislimo posljedica naše potrebe da pripadamo.
Od najveće važnosti u politici su dva „ostatka“ (pokretači akcije). S jedne strane, postoje „rentijeri“ koji drže do stabilnosti, protive se promjenama i pridošlicama, i skloni su da žive od zemljišne rente ili fiksnog prihoda. Pareto karakteriše njihov „ostatak“ kao „postojanost agregata“ - običaji, tradicije, društvene klase i tako dalje.
S druge strane, postoje „špekulanti“ koji postižu uspjeh zahvaljujući promjenama i inovacijama, ali pri tom obično manipulišu vlastima kako bi postigli svoje ciljeve. Pareto je njihov „ostatak“ nazvao „instinkt za kombinovanje“, što implicira sposobnost da se stalno izmišljaju nove stvari.
I rentijeri i špekulanti su neophodni za prosperitet jedne zemlje, ali je Pareto vjerovao da je veća vjerovatnoća da će druga kategorija dobiti kontrolu nad društvom, posebno u situaciji kada se moć vlade širi. Ovi ljudi se osjećaju kao riba u vodi u opsežnim, ambicioznim „šemama“, bilo da je cilj pobjeda u ratu, smanjenje nejednakosti ili povećanje efikasnosti birokratije.
Paretove skice svijeta uoči Prvog svjetskog rata veoma podsjećaju na svijet u kome sada živimo. Po njegovom mišljenju, finansijski inženjering u službi države u svojoj osnovi je bio prevara; ismijavao je one koji su vjerovali da porezi - naše plaćanje usluga; a inflaciju i državni dug smatrao je oruđem za „pljačku” određenih segmenata stanovništva.
U dugoročnoj perspektivi, vlade ne plaćaju dugove i oporezovaće stanovništvo koliko god je to moguće. Špekulanti su u stanju da se bolje drže na površini i profitiraju od ovih trendova, dok će rentijeri (ili penzioneri i druge kategorije stanovništva sa fiksnim primanjima) najvjerovatnije plaćati konačne račune.
Danas se, više nego ikada, smisao politike svodi na uvjerenja i pripadnost. Polarizacija je pretvorila desnicu i ljevicu u ljute borce za svoje ideje. I jedni i drugi vjeruju da će, ako ne pobijede, svijet skliznuti u propast. Intelektualci današnjeg društva potpuno su upili ovu retoriku.
Naravno, i sam Pareto je bio strastven čovjek, vatreno je vjerovao u slobodu i toleranciju. Ipak, nekako je uspio da natjera sebe da bude politički realista, ne da bi služio nekom fetišu neutralnosti već zato što je smatrao da je njegova glavna odgovornost da bude - lucidan.
Autor je vanredni profesor istorije političke misli na IULM univerzitetu u Milanu
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N. R.)
Bonus video:
