Jun Fose je nobelovac “staroga kova”. Što se time hoće reći? Pri ovogodišnjem izboru očito je izostala ona prečesto podrazumijevajuća - “logika poruke”, odnosno ono što šira publika zove “politička” dodjela.
Pa nagrada nije otišla sjajnoj Ruskinji (sa njemačkom adresom) Ljudmili Ulickoj (deklarisana antiputinovka, ne od juče), niti Salmanu Rušdiju, a što su snažno podržavali glasovi koji su iz Stokholma prije svega očekivali podršku “slobodi izražavanja”, koliko god to danas bila komplikovanija priča nego u herojsko vrijeme osvajanja javnih sloboda.
Naravno, nema sumnje da bi nagrada Ulickoj ili Rušdiju, ili mnogim drugim spisateljicama/piscima bila jednako zaslužena, ali, danas iza autora koji su ozbiljni kandidati stoje čitave izdavačke mašinerije, pa su i kampanje podrške piscima postale sve banalnije i praznije...
I zato je Norvežanin bio čisti “književni” izbor, lišen bilo kakve druge, prateće priče. Otuda ona formulacija s početka - nobelovac staroga kova. A to nije loše za samu nagradu, ali i za aktuelnu književnost.
Malo je onoga što u posljednjih tridesetak godina nije izgubilo na značaju, specifičnoj težini. Pogledajte školu, policiju, ili (globalnu, ne samo domaću) političku scenu - ovo vrijeme je donijelo tupave praznove na čelu nekih od najmoćnijih država svijeta. Nije da i ranije nije toga bilo ali nikada to nije djelovalo tako sinhronizovano i razorno na čitav svijet. Odnosno na onu krhku ideju normalnosti za koju vjerujemo (naivno, je li) da je dijele svi ljudi.
U toj totalnoj devalvaciji svega i svačega, još se, koliko toliko drže Olimpijada, Svjetski kup u fudbalu i - Nobelova nagrada.
Vidite to po tome kako se ta oktobarska vijest iz Stokholma iščekuje, kako se sedmicama nagađa o kanidatima, kako se prave liste, stvar je dospjela i do ozbiljnih kladionica.
Novi laureat pripada ozbiljnoj evropskoj književnosti, jednoj od prvih tzv. “malih” književnosti koja je, još u prvoj polovini dvadesetog vijeka razbila tu vrstu monopola. Govorilo se tada o “skandinavskom književnom bumu”, kao u drugoj polovini vijeka o “latinoameričkom književnom bumu”. Pisci poput Ibzena, Strinberga, Hamsuna pričali su u to vrijeme neke od najvažnijih priča. I svijet ih je, zadivljen, slušao.
“Da nema književnosti, bio bih alkoholičar ili luđak” kazao je Fose u nedavnom zanimljivom razgovoru za zagrebački Jutarnji list. Riječ je o autoru koji je prevođen i prisutan u zemljama regiona, a u najužem krugu kandidata za Nobela je već više od desetljeća.
Fose je pisac koji se ne boji tzv. velikih pitanja niti zazire od velikih riječi. Smrt, Život, Vjera, Sloboda - sve su to problemi o kojima detaljno razmišljaju njegovi likovi. Oni kojima je dosadio postmoderni manir da se sve ironizira i relativizuje, naći će u njemu osvježavajućeg sagovornika.
Jedan zanimljiv detalj. Fose je, naime, stanar jedne posebne rezidencije, zapravo omanjeg kraljevskog dvorca koji je norveški monarh odlučio da stavi na raspolaganje “najvećem umjetniku” Norveške. Fose nije ni prvi ni posljednji stanar, ali su svi saglasni da mu takva počast pripada.
Ma koliko to nemoguće bilo, zamislio sam jedan takav mehanizam, u Crnoj Gori. Kažem nemoguće - jer, Crna Gora nikad nije imala vladara koji bi na taj način shvatio ulogu umjetnika, a rezidencijalni prostori izvjesno bi bili prenapučeni “zaslužnim” mafijašima i biznismenima... Ali, samo na tren, zamislimo. Nema umjetnika koji bi tu skončao - ovdje bi to nesumnjivo bila stvar političke podobnosti. Pa bi svaka vlast “useljavala” novog “najvećeg”. A nema manje književnosti sa više najvećih pisaca nego što je crnogorska.
Kao što vidimo, kulture u kojima je oko takvih stvari moguće saglasje neuporediovo su ozbiljnije kulture.
Bonus video:
