Samozavaravanje čini čuda. Takav je evropski pristup američkim predsjedničkim izborima naredne godine. Donald Tramp će pasti zbog problema sa zakonom. Amerikanci će se probuditi uz vrline Bajdenove administracije. Čak i ako Tramp pobijedi, to neće biti tako loše: on je prošlog puta više lajao nego ujedao i bio je previše haotičan da bi nanio veću štetu.
Nedjelja provedena u Vašingtonu i razgovori sa upućenima u situaciju daju mračniju sliku. Predsjednik Bajden je u nevolji. Njegove trapave javne nastupe prate i privatni propusti. Jedan od nadimaka koje sam ja čuo je “Brežnjev”. Amerikanci uglavnom nijesu impresionirani brojkama koje ukazuju na snažnu ekonomiju.
Mnogi osjećaju da su na udaru kriminala, migracije, “vokizma” i da su omalovaženi od strane liberalne elite. Oni koje zanima spoljna politika uglavnom preziru teroriste i švercere droge. Oni za sve okrivljuju Bajdenovu administraciju. Za ova osjećanja mogu se okriviti zapaljivi mediji, ali ona su realna.
U međuvremenu se Trampov tim, u rukama veteranske operativke Sizi Vajls, hvali laganijom kampanjom i mnogo bolje planiranom tranzicijom u odnosu na onu iz 2016. Domaća agenda usredsređena je na kresanje budžeta i čistku nepouzdanih zvaničnika: kažnjavnje svakoga i svega što im se prošlog puta ispriječilo na putu.
Pouzdani bivši vojnici koji su se tada pojavili - HR Mekmaster, Džon Keli, Džim Matis - prezreni su kao neuspješni.
Uticaj kakav će to imati na američki politički sistem sekundarno je pitanje. Ono što nas treba da zabrinjava jeste njihova spoljna politika. Zaboravite na političku pokrivenost u stilu demokrata koja poseže ka spoljašnjem svijetu. Trampov tim nijesu ni idioti ni izolacionisti. Njihov najveći prioritet je ono što smatraju egzistencijalnom borbom sa Kinom.
NATO je nebitan: prilika za lijene Evropljane da pljačkaju američkog poreskog obveznika. „Zar ne znate koliko je sati?” - tako glasi odgovor onima koji se pozivaju na decenije prijateljstva. Svijet se promijenio. Bijes naročito izaziva Njemačka zbog toga što je prosperirala zahvaljujući jeftinom ruskom gasu i procvatu izvoza u Kinu. “Evropa? Završili smo”, kratko je odgovorio kandidat za jednu od vodećih pozicija.
Ukrajina, nekada miljenica obje partije, odbacuje se kao korumpirana i blisko povezana sa Bajednovima: što je u očima mnogih isto. Nemoguće je pobijediti u tom ratu i on gura Rusiju u naručje Kine. Bolje bi bilo odbaciti Ukrajinu i privući Rusiju kao saveznika protiv Kine.
Elbridž Kolbi, uglađeni bivši šef Pentagona u eri Trampa, predložen za visoku funkciju, vodeći je zagovornik ovog stava, barem javno.
Tom Grejem, bivši zvaničnik u Bušovoj administraciji i profesionalni analitičar Kremlja, iznosi sličan stav u novoj knjizi “Getting Russia Right” (njegovi kritičari je nazivaju drugačije).
Ova politika se kuva u Fondaciji Heritage, koja je dugo isticala transparent „Šta bi Regan uradio?“ i na početku rata u Ukrajini bila čvrsto atlantski orijentisana. Sada objavljuje materijale pod naslovima poput „Paket pomoći Ukrajini stavlja Ameriku na posljednje mjesto“. To je dovelo do ostavke, između ostalih, i Tomasa Spera, eksperta za odbrambenu politiku i uglednog generala u penziji.
Požar koji je izbio u Gazi pruža još jednu priliku da se udari po Bajdenu: poslati pomoć Izraelu, a ne Ukrajini!
Sve to najavljuje propast za Evropu. Sljedeća Trampova administracija može brzinski napustiti Ukrajinu i eliminisati NATO. Samo jedna izjava novog predsjednika da neće ići u rat da bi branio “neku livadu u južnoj Litvaniji” daje Kremlju odriješene ruke za nepočinstva a zatim i haos, tvrdi jedan upućeni izvor.
NATO sistem odvraćanja oslanja se na očekivanje američkog odgovora. Bez toga, Evropa je gola. Rusiji je, nakon prestanka sukoba u Ukrajini, potrebno svega nekoliko godina da pregrupiše svoju vojsku.
Britaniji i njenim evropskim saveznicima je, čak u najsmjelijim optimističkim pretpostavkama, potrebno deset godina da zamijeni američku odbranu i odvraćanje.
Prvi rezultat će biti krah Ukrajine, sa ogromnom ljudskom cijenom (izbjeglicama) i ekonomskom patnjom.
Jedna izmučena, podijeljena, osakaćena zemlja teško da može biti kandidat za ubrzano pristupanje EU, što će izazvati dodatno razočaranje. U poređenju sa tim, trule ruševine stare Jugoslavije će izgledati kao Švajcarska.
Dalje, bez američkog hegemona, Evropljani će se suočiti sa najvećom bezbjednosnom krizom od 1930-ih, a probudiće se stari rivaliteti i nepovjerenje. Pojedine zemlje na istoku, suočene sa košmarnom prijetnjom, željeće posljednji pokušaj da se zaustavi Rusija. Druge, uglavnom veće i bogatije, željeće da slijede SAD i postignu dogovor sa Kremljom. Taj haos će iskoristiti Kina. Ako SAD požele evropski ekonomski uticaj uz sebe protiv partijske države u Pekingu, ta im se želja neće ostvariti.
Epidemija će se proširiti na Indo-Pacifik. Država koja ne može čak ni oružje da isporuči prijatelju koji se suočava sa invazijom je država koja neće rizikovati sopstvene snage u ratu za odbranu Tajvana. Niti Južne Koreje, ili Japana. Novonastali antikineski savez koji predvode SAD će se raspasti, a posljedice toga će za američko liderstvo i moć biti pogubnije od Perl Harbura. Sa tom razlikom što štetu ovog puta neće nanijeti carska japanska mornarica, već dobronamjerni Amerikanci.
Suočeni sa 50:50 šansom za ovakav katastrofalni ishod, za očekivati je da Evropljani kupuju političko osiguranje: ulagujući se Trampovom timu, revnosno pokazujući zabrinutost zbog Kine i ulažući napore da olakšaju teret SAD u Evropi. Iskreno, Evropljani zaista čine mnogo više nego prethodnih decenija. Ali, prekasno. Pohlepna, samoživa prošlost baca dugu i hladnu sjenku.
(The Times)
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
