Potresno je živjeti u zemlji u kojoj su na prvim linijama borbe i isključenja djeca. Prisustvujemo tome ovih dana u Crnoj Gori u sjenci svjetske tragedije ljudskosti koja i nama prijeti, a simptomi su već tu. Prisustvujemo oduzimanju prava djetetu (pretpostavljamo sa problemom u ponašanju) na socijalizaciju, psihološki i obrazovni razvoj od strane roditelja koji štite svoju „dobru i bezgrešnu djecu“ od uticaja „napasnika“. Organizovali su protest, okupili se u zlokobnu zajednicu koja se okomila na pravo djeteta izlažući ga dodatnoj traumi i patnji. Opasan simptom neljudskosti. I nije to prvi put da se simptom pojavi. Naspram roditelja je stajala drugačija moć, ne dijete i njegovi roditelji, nego Ministarstvo obrazovanja. Za tu priliku, naspram te moći, roditelji u Crnoj Gori nisu stali nego su instrumentalizovali i zloupotrijebili vlastitu djecu kako bi izdejstvovali Školu. Oni su ostali po strani štiteći vlastitu poziciju i privilegije. Oni se nisu usudili i djeca su dobila. A zašto u najnovijem slučaju nisu pustili djecu?
Ovi znaci neosviješćenosti roditelja u Crnoj Gori su opasni i ukazuju na devijacije koje se ne ogledaju samo u navedenim javnim manifestacijama, ogledaju se i u suptilnijim simptomima patološke odgovornosti, tako da su u crnogorskim obrazovnim institucijama uobičajene situacije: roditelji biraju ocjene, biraju nastavno osoblje, biraju škole, biraju drugove i drugarice svojoj djeci, ogovaraju na društvenim mrežama, šire mržnju, odlučuju da će bojkotom nastave izvršiti uticaj na organe škole ili bilo koga, a ne pitaju - ko sam ja? Ko je moje dijete? Šta znam o mom djetetu i drugoj djeci a da ne krijem ono negativno mog i uveličavam ono negativno drugog? Kako je do toga došlo? Što, u stvari, meni ne odgovara u ovom društvu?
Teško je i opasno ovakvo roditeljstvo u društvu Crne Gore, koje nema viziju obrazovnog sistema i koje podržava sve neregularnosti između ljudi u tom procesu (djece, roditelja, nastavnika, uprava, stručnjaka, itd.) a sve pod formom kontrole i zaštite jednih od drugih. Opasno je stvarati i podržavati situaciju linča od strane roditelja kojom se prijeti a koja dodatno stigmatizuje i uništava pravo učenika na obrazovanje i učešće u vaspitnom procesu.
Međutim, u ovom aktu protiv djeteta isključujemo sistem jer društvo mora biti korektor naopakog sistema. Roditelji treba da poštuju svoje roditeljstvo i prije svega znaju vlastitu odgovornost odrasle osobe naspram djeteta. Osuđujemo svakog roditelja koji je učestvovao u ovim dešavanjima na bilo način zbog iskazane neljudskosti; osuđujemo i one roditelje koji se nisu pobunili zbog vlastitog komfora i solidarnosti sa nasilnicima; osuđujemo sve nas koji smo svojim ponašanjem, a najčešće ćutanjem, sveli crnogorsko čojstvo na ukidanje podrške djetetu u nevolji. Mislimo na ovo dijete i na mnogo druge djece koja su zbog neprilagođenosti, uznemiravanja drugih osuđeni na socijalnu, psihološku i emocionalnu smrt zbog naših nerazriješenih trauma iz vlastitih porodica.
Potvrda ovih tvrdnji nalazi se u psihološkoj nauci koju ovaj sistem namjerno instrumentalizuje, obesmišljava, oduzimajući elementarno povjerenje u psihološka znanja i stručnjake/kinje.
Istina je da ako u Podgorici ne postoji školski kolektiv koji je konsenzusom i bezuslovno u stanju da podrži ovo dijete, prihvati ga u svoju zajednicu, vrati mu povjerenje u ljude i sigurnost, nema nade za ovo društvo. Bezdušnost je zagarantovana, a kriteriji isključenja će biti fleksibilni, od boje kože do kome se bogu moliš.
Ako ne saosjećate sa ženom i ne razumijete stanje u kom se nalazi kada mora javno da iznosi podatke o svom djetetu, da bespomoćno izlaže sebe i dijete sudu javnosti onda smo prihvatili neminovnost zla.
Autorke su aktivistkinje i psihološkinje ANIME
Bonus video:
