U okvirima društvene stvarnosti u kojoj živimo dosta je prostora ostavljeno za političke insinuacije i spekulacije, a veoma malo za teme koje predstavljaju temelj svakog društva, pa i našeg. Riječ je o zdravstvenom i obrazovnom sistemu.
U ovom tekstu želim da se osvrnem na zdravstveni sistem, ne na način na koji smo navikli i koji se tiče socijalnog statusa zdravstvenih radnika, o čemu smo svi koji pratimo medije veoma dobro upoznati. Pokušaću da iznesem vlastito zapažanje o prostornoj i tehničkoj uređenosti Poliklinike Instituta za bolesti djece u Podgorici (Pedijatriji A), kao i o odnosu zaposlenog medicinskog osoblja prema djeci - pacijentima i njihovim pratiocima. Za taj prostor, u kojem se naša djeca nađu sticajem nemilih okolnosti, pomislili bismo da je jedno pristojno mjesto, primjereno djetetu. Nažalost, boravkom u istom, stekla sam potpuno drugačiji utisak.
Prvi susret sa bolničkom sobom u kojoj smo se našli moje jednogodišnje dijete i ja, bio je veoma turoban. Dočekala nas je soba koja je odisala memlom, metalni krevetac i takozvani 'krevet' za roditelja (pratioca), odnosno daska prekrivena štofom i čaršafom. Misleći da ćemo tu boraviti dan-dva, odlučila sam da potisnem taj neprijatan osjećaj.
Budući da je dijete čitavu noć primalo infuziju, morala sam ga smjestiti na 'krevet', tačnije na dasku do sebe. Ujutro ustajemo izlomljeni i dodatno iznureni, bez minuta sna, što zbog neudobnosti kreveta, što zbog snažnog svjetla koje se pali u okolnim boksovima, odijeljenim velikim staklenim površinama.
Usljed dijareje, odnosim dijete na lavabo da ga operem i susrećem se sa novim neprijatnim iznenađenjem - nema tople vode. Svoje jednogodišnje dijete, koje je više dana imalo visoku temperaturu i konstantu dijareju, morala sam prati hladnom vodom u vodećoj zdravstvenoj ustanovi u Crnoj Gori. Takođe, posuđe za djecu na ovom odjeljenju je u deficitu, pa ga donosite od kuće. Pritom, nemate mogućnost da posuđe operete toplom vodom i deterdžentom, pa se nadate se da vaše dijete neće u tim uslovima zadobiti neku drugu infekciju. O kupki za bebe, toalet papiru, ubrusu... neću ni da govorim, jer se to u 21. vijeku smatra 'luksuzom' za društvo u kojem naša djeca stasavaju.
Kanta za otpad u koju se odlažu uglavnom pelene iz tri boksa, smještena je blizu ulaza u sobu u kojoj smo boravili dijete i ja. Razumjećete - kante bez poklopca bile su izvor neprijatnog mirisa, koji smo danonoćno udisali. Na postavljeno pitanje - kako da riješimo tu situaciju, medicinske sestre predlažu promjenu kese. Njihova želja da pomognu naravno ne rješava problem, jer se kesa konstantno puni pelenama, a vi imate osjećaj kao da boravite na deponiji. Tek na moje insistiranje privremeno rješavamo problem - stavljamo kesu preko kante. Postavljam pitanje - da li je plastična kanta za komunalni otpad sa poklopcem, veliki izdatak za budžet države Crne Gore ili je u pitanju nesposobnost menadžera da se brinu o ustanovi kojom upravljaju?
Stomačni virus zbog kojeg smo se našli na Pedijatriji A manje me brinuo od upitanosti da li ćemo dobiti neku drugu infekciju, budući da je na čitavom odjeljenju za roditelje upotrebljiv ili funkcionalan jedan toalet - tačnije wc šolja, dok tuš-kabine samo figurativno postoje, jer nikome i ne pada na pamet da se tušira hladnom vodom. Istina vodoinstalateri su u Crnoj Gori deficitaran kadar i nije lako doći do njih, pa razumijem 'problem' menadžera da riješe ovu situaciju.
I tako teče jedna noć za drugom, slobodno mogu reći bez sna, dan za danom bez mira.
Na postavljeno pitanje - kada bismo mogli napustiti bolnicu (naravno, razumjećete, dragi roditelji, ne zato što ne želim dobro svom djetetu, već zato što je prostorni ambijent takav da poželite da izađete prije nego što ste ušli) medicinska sestra me podsjeća na majčinsku žrtvu. To se valjda ne dovodi u pitanje - to vrijeđa roditeljski, pogotovo majčinski osjećaj ljubavi. Roditelji zasigurno pristaju i na nepodnošljivo za dobrobit svog djeteta. Razlozi insistiranja da što prije izađemo iz bolnice sigurno su jasni svakom iole racionalnom i empatičnom čovjeku.
Na pitanje - da li drugi roditelj može doći za vikend da vas zamijeni (jer ste danima bez elementarnih uslova za boravak), dobijate afirmativan odgovor, koji podrazumijeva da drugi roditelj mora ostati sa djetetom do kraja njegovog liječenja. Takav odgovor vas dodatno demotiviše, jer drugi roditelj mora da radi tokom nedelje.
Riječ je o odjeljenju u okviru VODEĆE ZDRAVSTVENE INSTITUCIJE U CRNOJ GORI - KLINIČKOM CENTRU. To je ambijent, po kojem prepoznajemo zemlje tzv. trećeg svijeta, na koje svi gledamo sa tugom i čuđenjem. Upravo taj treći svijet jesmo MI - građanke i građani Crne Gore, majke i očevi!
Osvrnuću se i na komunikacioni aspekt veoma važan za ovakve situacije, a tiče se odnosa medicinskog osoblja, sa posebnim akcentom na komunikaciji ljekar-roditelj. Bolest djeteta i njegov odlazak u bolnicu stresni su za čitavu porodicu, posebno za majku, te je stoga za očekivati da postoji visok stepen senzitivnosti, posebno prema majkama. To su medicinske sestre angažovane na ovom odjeljenju pokazale i lično im se zahvaljujem na tome.
Međutim, kada je u pitanju zdravstvena situacija vašeg djeteta, ljekar ima vodeću ulogu. On određuje terapiju i izdaje naloge medicinskim sestrama koje analize treba uraditi, ali i odvaja vrijeme za komunikaciju sa roditeljima kako bi detaljno objasnio cjelokupnu situaciju.
Kao na primjer:
- zašto dijete prima određenu terapiju, ukoliko mu od iste nije bolje nakon 6–7 dana provedenih u bolnici?
- da li je to nešto što treba da brine roditelje ili su to situacije koje su očekivane?
Lično nisam imala privilegiju da dobijem to objašnjenje. U konkretnom slučaju, na pitanje zašto je to tako, dobijam odgovor ljekara - „na postojeću infekciju se nadovezala nova“. Na moju konstataciju da nije ni čudo u kakvim uslovima boravimo, dobijam odgovor ljekara - „Vi ste došli bolesni“. Pomišljam, dobila sam odgovor kakav se i dao očekivati. Naravno da smo došli zato što imamo zdravstveni problem, nismo došli da se prepustimo čarima i ljepotama bolničkog ambijetna u kojem smo silom prilika boravili i iz kojeg sam danonoćno priželjkivala da izađemo dijete i ja bolesni ili zdravi. Želim skrenuti pažnju na važnost koju ima autoritet ljekara, a koji podrazumijeva prije svega njegovo medicinsko znanje, ali i sposobnost da razumije strahove sa kojima se roditelj susreće u trenucima bolesti djeteta i spremnost da svojim znanjem pokuša da ih otkloni. Svaka opstrukcija ovakvog načina komunikacije na relaciji ljekar-roditelj obostrani je neuspjeh, što se reflektuje na zdravlje djeteta, koje nam je svima primarno.
Za kraj ću postaviti pitanje, za koje vjerujem da nas sve zajedno, kao kolektiv prožima:
Zašto menadžeri privatnih zdravstvenih ustanova mogu da obezbijede bolesniku ugodan i komforan boravak i adekvatnu uslugu u istima, a državne zdravstvene ustanove, odnosno njihovi menadžeri to nisu u prilici. Pa u vezi sa tim - na odjeljenju na kome sam boravila sa djetetom i toplomjer je deficitarana stvar.
Menadžer ne znači obući pristojno odijelo i srediti se u skladu sa funkcijom koju obavlja, već posvećenost da uredi mjesto kojim upravlja, jer to mjesto pokazuje koliko je menadžer uspješan u funkciji koja mu je dodijeljena.
Bonus video:
