Dok dvije trećine crnogorskih građana trpi uzroke i posljedice siromaštva, nemali broj novobogataša, te bivših i sadašnjih državnih funkcionera, koji čine tzv. “gornji sloj”, skoro da nijesu osjetili posljedice inflacije. Prema podacima Monstata, od jula 2019. godine do ljetos, cijene u Crnoj Gori su porasle za 44 odsto, dok bankar.me kaže da su, zaključno sa avgustom, porasle za 46,4 odsto i dalje se povećavaju. Dobrostojeće najviše brine povećanje cijene goriva, ali se, ipak, snalaze. Prosječnog građanina brine rast cijena životnih namirnica, odjeće, obuće, ogrijeva, ljekova, stanarina i svega što život znači. U toku prošle godine Vlada je, smanjenjem akciza, intervenisala na rast cijena goriva, dok je nedavno najavila limitiranje cijena.
Svima je poznato da u siromašnoj državi, čije stanovništvo stari (preko 100.000 ljudi je starije od 65 godina) i koja se malo ili nimalo bavi prevencijom zdravlja, ubrzano raste broj oboljelih građana. Javni zdravstveni sistem je u rasulu, a cijene usluga u PZU su u fazi hiperinflacije. Znamo da ih državni mehanizmi ne mogu kontrolisati, a još bolje znamo da su pacijenti prinuđeni da se, u većini, liječe u privatnom zdravstvenom sektoru.
Nedavno sam, u jednom od tekstova, spomenula cijene ljekova i suplemenata (dodaci ishrani), na koje se obračunava stopa PDV-a od 21 odsto. “Dodaci ishrani spadaju u kategoriju hrane, dakle nijesu ljekovi. Iako su pakovani u dozno zavistan oblik i izgledom podsjećaju na lijek, ipak su hrana. Važno je istaći da dodaci ishrani isključivo mogu da služe unapređenju, održavanju dobrog zdravlja i smanjenju rizika za nastanak bolesti, a nisu namijenjeni u svrhu prevencije, liječenja ili kontrole bolesti. Osobe koje ih koriste nazivamo korisnicima, a ne pacijentima…”, kazala je za Pobjedu dr. Sandra Mladenović, specijalista higijene. Ipak, mi pacijenti, nakon više mjeseci čekanja u KCCG, ili za par dana u PZU, posjećujemo doktore medicine, specijaliste i/ili supspecijaliste, koji nam, veoma često propisuju dodatke ishrani, koji su enormno skupi. Imam lično iskustvo sa propisanom reumatološkom terapijom, koju nijesam mogla da isfinansiram, prije i poslije penzionisanja. Kreatori zakona ni ne pomišljaju da smanjenjem stope PDV-a, (na nižu ili nultu) makar na vitaminske preparate i najčešće propisivane ljekove i suplemente mogu pomoći najugroženije slojeve stanovništva. Oni se, bezbeli, zdravo hrane! Takođe bi bilo poželjno da nam doktori preporučuju isključivo provjerene i dokazano korisne suplemente, jer ih je na tržištu toliko mnogo da bi svi bili kvalitetni?!
Ne mijenjajući kontekst priče, spomenula bih nedavni problem u snabdijevanju Nikšića ispravnom vodom za piće. Zbog kvara na vodovodu, građani su bili prinuđeni da kupuju flaširanu vodu od 8. oktobra naveče do 12. oktobra ujutru. Opet je problem cijena flaširane vode zbog PDV-a od 21 odsto. Zašto 21 odsto?! Zar voda nije nasušna potreba za sva živa bića, a građani posežu za flaširanom tek kada ih snađe nevolja, kada snabdijevanje iz gradskog vodovoda ne štima. Bukvalno smo se grabili oko bidona vode i mnogo je novca nenadano potrošeno! Istina, sve nije prošlo fiskalne kase! Bilo je i onih kojima, u nemoći, novac nije pomagao, jer im nije imao ko dostaviti vodu. Radi javnosti napominjem da su, prije godinu dana, računi za vodu u Nikšiću uvećani za 100 odsto. Kažem računi, jer njihovu “slagalicu” na računu potrošači teško da mogu odgonetnuti. Primjera radi, račun za jednočlano domaćinstvo, bez kućnog vodomjera, (potrošnja 6 metara kubnih, ofrlje), uvećan je sa 4,15 na 8,40 eura. Za njihovo poslovanje uvijek je nedovoljno, a za siromašne građane mnogo!
Bonus video:
