Crna Gora Ustavom je definisana kao država socijalne pravde. Odluka Ustavnog suda da ukine član 17 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju direktno je u suprotnosti sa principom socijalne pravde budući da sve građane i građanke izlaže strukturnoj nepravdi i lišava prava na dostojanstven život i dostojanstvenu starost.
Naime, Ustavni sud je, ponesen željom da žene zaštiti od diskriminacije, još jednom, je li, potvrđujući naklonost crnogorskog društva principu rodne ravnopravnosti, učinio upravo suprotno. Žene više ne mogu da biraju da li da iskoriste svoje pravo da u penziju odu dvije godine ranije u odnosu na muškarce, jer im je Ustavni sud ukinuo to pravo. Ukidanje prava na izbor - kako čudno piše antidiskriminacija. Dosadašnje rješenje je ženama pružalo mogućnost izbora, dakle, žene nijesu bile obavezne da iskoriste pravo odlaska u penziju sa 62 godine, već su mogle odabrati da ostanu na tržištu rada. Prema tome, rasprava o postojanju diskriminacije prema ženama u ovom članu je potpuno bespredmetna. Ukoliko pak želimo da raspravljamo o diskriminaciji muškaraca, onda bismo morali da raspravimo i sve ostale slučajeve pozitivne diskriminacije prema ženama (npr. kvote za partijske liste). Ako smatramo da smo društvo koje je dostiglo punu rodnu ravnopravnost, onda hajde da raspravljamo o tome.
Ali, svaka odluka koje ne uzima u obzir širi društveni i ekonomski kontekst u kome žene žive i rade nije dobro utemeljena odluka. Uostalom, i Evropski sud za ljudska prava kao bitnu stavku u odlučivanju koristi marginu slobode procjene ili prostor za tumačenje (eng. margin of appreciation) koja zemljama omogućava da praksu primijene i prilagode svojim uslovima - društvenim, kulturološkim i drugim. Dakle, prilikom donošenja odluke Sud je morao uzeti u obzir de facto nepovoljniji položaj žena na tržištu rada, često obavljanje prekarnog rada žena, neplaćeni rad koji žene u domaćinstvu uglavnom obavljaju, razliku u zaradi (gender pay gap) i generalno nepovoljniji socio-ekonomski položaj u društvu.
Tu dolazimo do sljedeće stavke. Želeći da ispravi diskriminaciju prema ženama, Sud je donio odluku kojom u nepovoljan položaj stavlja sve građane i građanke Crne Gore dovodeći ih u situaciju da moraju da steknu 40 godina radnog staža da bi ostvarili pravo na penziju. Ako ste recimo više vremena uložili u školovanje i usavršavanje pa tek kasnije stupate na tržište rada, ukoliko ste se posvetili podizanju djece i radu u domaćinstvu ili ako prosto živite u zemlji sa visokom nezaposlenošću, u zemlji koja vas je obrazovala za profesiju koja nije potrebna na tržištu rada, ili u zemlji koja nije u stanju da obezbijedi uslove u kojima vam poslodavac uplaćuje doprinose - teško da ćete imati priliku da uživate u penziji.
Penzije su jedan od osnovnih mehanizama socijalne politike u svakoj zemlji. Evropska povelja o socijalnim pravima garantuje pravo na dostojanstvenu starost i adekvatnu penziju. I dok mnoge zemlje uvode takozvanu socijalnu penziju za onu kategoriju stanovništva koja nije akumulirala zakonski minimum godina radnog staža, Crna Gora radi upravo suprotno - otežava, pa i onemogućava sticanje prava na penziju, a samim tim i dostojanstvenu starost. Radi poređenja, u Španiji morate imati 15 godina radnog staža kako biste stekli pravo na penziju, u Italiji 20, u Njemačkoj pet. U Njemačkoj u ovaj period od pet godina može ući i period školovanja i usavršavanja, materinstva, bolesti i nezaposlenosti. U mnogim zemljama radni staž nije potreban za sticanje prava na starosnu ili socijalnu penziju, već dostizanjem određene starosti stičete pravo na određenu finansijsku nadoknadu, što je mjera sprečavanja siromaštva i omogućavanja dostojanstevog života starijoj populaciji.
Čak i da zaboravimo sve ovo i da uslov od 40 godina staža nije u suprotnosti sa svim principima socijalne pravde, on u Crnoj Gori prosto ne bi imao smisla, jer je država ta koja onemogućava građane i građanke u ispunjavanju ovog uslova. Mnogi građani i građanke ne bi ispunili ovaj uslov iz prostog razloga što državni organi nijesu u mogućnosti da obezbijede primjenu sopstvenih zakona primoravanjem poslodavaca na uplaćivanje (punih) doprinosa. Još jednom, dakle, dolazimo do pitanja konteksta i onoga što je realno u odnosu na lokalne prilike. Nema potrebe da dodatno ulazimo u statistike nezaposlenosti i postavljamo pitanje šta sa onima koji nemaju posao jer država nije u stanju da vodi adekvatnu politiku rada i ekonomskog razvoja, da uskladi obrazovni sistem sa tržištem rada, kao i sa onima čije je radno mjesto nestalo nesposobnošću države u procesu tranzicije.
I da ne zaboravimo da bi ova mjera najviše uticala upravo na najranjivije populacije i na one čiji poslovi jesu najnesigurniji i najlošije plaćeni jačajući time društvenu nejednakost. Šta je sa svim onim niskokvalifikovanim radnicima koji kad dođu u određene godine više nijesu ni poželjni na tržištu rada? Imali bismo samo porast starije populacije na evidenciji nezaposlenih i eto vam još jednog paradoksa sistema.
Ali Crna Gora jeste zemlja paradoksa. Zemlja u kojoj žene štitimo od diskriminacije tako što im ukidamo pravo na izbor, a Ustav štitimo tako što gazimo jedan od njegovih osnovnih principa. Nije loše, makar imamo kontinuitet.
Autorka je doktorantkinja na programu socijalnih politika Univerziteta u Lisabonu
Bonus video:
