Statistička nacionalizacija ili prebrojavanje
Prvotno zakazan pa kasnije otkazan popis stanovništva u Crnoj Gori samo nas je podsjetio kako je prostor jugoistočne Europe gotovo opsesivno opterećen etničkim prebrojavanjem i izvedenim političkim posljedicama.
Popis stanovništva ili cenzus, makar se u teoriji ne čini kao neki prevelik bauk, naime radi se o periodičnom statističkom istraživanje koje ima za cilj prikupiti podatke o populaciji određenog teritorija. Država nas preko popisa stanovništva malo špijunira i zadire u našu privatnost, slažemo se, zanima je koliko zarađujemo, jesmo li obrazovani ili manje, u kakvim prostorima živimo, jesmo li sretno oženjeni ili nesretno razvedeni - neka od sličnih pitanja mogu možda i aktivirati neke bolnije životne epizode - ali su od manje važnosti u odnosu na problem svih problema: pitanja o nacionalnoj, vjerskoj i jezičnoj pripadnosti.
Taj identitetski trio, u kojoj god regionalnoj varijanti da se pojavi, uvijek ima prioritet u odnosu na sva druga pitanja iz birokratski sročenog upitnika pomoću kojega se sam popis provodi. Sve kao da je politički manje bitno od toga kako se nacionalno i vjerski deklariramo, a onda u skladu s tim i kojim to herojskim jezikom (ne)uspješno komuniciramo sa sobom i svijetom koji nas okružuje.
No, statističku nacionalizaciju - a to je službeni termin fenomena o kojemu pričamo - ipak nismo mi izmislili. Još od sredine 19. stoljeća, a to je period koji koincidira s rađanjem nacija-država u Europi, popis stanovništva služi kao temeljni uvid u famozno “stanje na terenu” koje će gotovo svaka politika kasnije pokušati monopolizirati i iskoristiti ponajviše za vlastite političke ciljeve. Slovenski povjesničar Rok Stergar i njegova austrijska kolegica Tamara Scheer analizirali su posljedice popisa stanovništva u heterogenoj Habsburškoj monarhiji, pokazujući kako se statistička klasifikacija stanovništva - sama po sebi sasvim normalna, vrlo brzo prevodi u političku agendu. Austrijanci, birokratski precizni kakvi jesu, u popisivačkim obrascima imali su primjerice rubriku za materinji jezik koju su stanovnici slobodno popunjavali. Birokrati su to kasnije obradili i pedantno klasificirali te je u popisu ostala zabilježena jezična posebnost iz koje se dala odrediti i ona vjerska i nacionalna, a vezana je za određene populacije na određenom dijelu carstva. Popis je dakle službeno ukazao na različite identitetske odrednice, a to je uvijek idealan materijal za kasnije političko udruživanje na temelju istog jezika, vjere i nacije.
Spomenuti autori će, promatrajući političke implikacije popisa stanovništva, lagano konstatirati kako će različita klasifikacija stanovništva, po identitetskom ključu, kasnije dovesti do “etničkih kutija” ili činjenice da mnogima izbori nisu drugo nego prilika da se, glasajući “za svoje”, jednostavno nacionalno prebroje. Opći popis stanovništva poslužio je kao osnova za daljnji izborni inženjering predstavljajući prvi korak koji anticipira buduću političku scenu i njen legitimitet, a kad je tako, sasvim je predvidljivo da uvijek budi duhove prošlosti, kojih, kao uvijek, ne manjka.
Statistike kojih se plašimo
Po našem mišljenju, postoji još jedan generalni problem s popisima stanovništva, a to je vrlo očito na prostorima jugoistočne Europe: oni demantiraju veliku većinu onih sitnih ili velikih, benignih ili perfidnih političkih laži koje, makar ponekad, volimo čuti.
Cenzusi u pravilu pokazuju, uz veliku promjenu stanovništva uzrokovanu ratom, i pravu demografsku katastrofu koju države od Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine pa sve do Srbije, doživljavaju. Gubitak stanovništva dijelom je uvjetovan širim globalnim kretanjima, ali je dijelom plod i gotovo nikakvih demografskih politika čije razorne posljedice postaju očite jednostavnim uvidom u rezultate popisa stanovništva. Pri susretu s realnošću izraženom u hladnim brojčanim pokazateljima mnogi perfidni politički narativi - poput onog o zaštiti i egzistencijalnoj brizi za svakog čovjeka - padaju u vodu.
Također, popisi stanovništva otkrivaju kritičke točke društva. Primjerice, u Sjevernoj Makedoniji politički problem je bio vezan za albansku manjinu, kojoj, ovisno o zastupljenosti u ukupnom udjelu stanovništvu koja je na prethodnom popisu iznosila 20%, pripada sličan ekvivalent političke moći. Odnos većine i manjine je neko vrijeme zabavljao njihove političke arene. Zaboravilo se da se dobra europska praksa sastoji u tome da se stečena prava manjina u pravilu ne reduciraju, neovisno o samom broju pripadnika manjine.
Slično je i u Crnoj Gori, gdje su dominirale teme o kvantitativnom povećanju broja ovih ili onih, među njima i pripadnika srpskog naroda, kako bi se navedena brojnost mogla politički kapitalizirati. Pretpopisne karavane su podsjećale ljude kako se trebaju izjasniti, pokazujući time da ih shvaćaju isključivo kao kategorije ljudi spremne za reprezentaciju određenih političkih ciljeva ili jednostavne etničke kutije koje treba podsjetiti kako da ispravno odgovore na spomenuti identitetski trio - vjeru, naciju i jezik.
Tako tipično za regionalni kontekst čija je politika često zaodjenuta nacionalnim fetišizmom, ali istovremeno tako tragikomično i udaljeno od svakog smislenog popisa stanovništva koji služi ponajviše za planiranje javnih politika, a ne za jeftino identitetsko i nacionalno prebrojavanje.
Bonus video:
