U maestralnom “Maestralu”, đe je Tito dočekao Novu, 1973. godinu, vazda interesantnih sagovornika.
Tu sam, jednog ranojesenjeg dana, 1972. dugo razgovarao s Brankom Ćopićem, neposredno pred njegov odlazak na Cetinje, đe će mu u Biljardi biti uručena Njegoševa nagrada za knjigu “Bašta sljezove boje”.
Govorkalo se da je Branko škrtac. Može biti, ne znam; nijesam obraćao pažnju. Mogao je da pijucne. Divaneći na terasi “Maestrala”, ljuštili smo vinjak; jedan za drugim…
Branko Ćopić mi je uvijek izlazio u susret, bilo da je u pitanju intervju ili neka prigodna izjava. Intevjuisao sam ga više puta, najčešće u njegovom beogradskom domu, u Ulici Maršala Tita 23. Predusretljiv, razgovorljiv, iskren...
A vrsni fotoreporter i TV snimatelj Slavko Vukčević, napravio je tog sunčanog septembarskog dana u Pržnu niz Ćopićevih i mojih zajedničkih snimaka.
Obližnji grad-hotel, Sveti Stefan i čitav ovaj divni krajolik, očito najljepši na Mediteranu, posjećivale su mnoge krunisane i nekrunisane glave, Josip Broz Tito, pisac Alberto Moravija, a šezdesetih godina netom proteklog vijeka i planetarno popularni bračni par, Sofija Loren i Karlo Ponti. Njima je Crna Gora tada ustupila besplatno plac, nedaleko od “Maestrala”, đe su namjeravali da sagrade vilu za odmor. Bilo je to vrijeme visokog uzleta crnogorskog turizma.
Poslije svečanog puštanja u saobraćaj željezničke pruge Bar-Beograd, 29. maja 1976. godine, Tito je nekoliko dana boravio u paštrovskom ambijentu. Odmarao se u nevelikoj vili “Topliš”, sazidanoj od tesanog kamena 1938. godine. Na terasi, s koje se pruža divan pogled na more, bile su pletene stolice. Pala je velika kiša, a osoblje ih tada nije moglo ukloniti. Međutim, sjutradan su svi bili iznenađeni kada su viđeli da je Tito unio stolice u vilu i tako zaštitio od jake kiše.
Mnogi gosti, okruženi velikom pažnjom i vrhunskim kulinarskim specijalitetima, osjećali su se ovđe kao u svojoj kući.
I: s proljeća, 1974. godine, spustih se do Pržna, đe u zavodljivom paštrovskom pejzažu, u hotelu “Maestral”, znameniti kompozitor, profesor Mihovil Logar (Rijeka, 6. oktobar 1902 - Beograd, 13. januar 1998) stvara novog, neobičnog Kanjoša; završava rad na operi. Ranijim svojim djelima, “Sablasan u dolini Šentflorjanskoj”, “Pokondirena tikva”, “Kir Janja”, Četrdeset prva”, zatim baletom “Zlatna ribica”, mnoštvom kantata, simfonijskih i kamernih kompozicija, masovnih pjesama, filmskom muzikom, dr Logar je dao značajan doprinos našoj kulturi.
”Ovdje je priroda tako nasmijana, da taj osmijeh pređe i na vas”, veli mi Logar. “Meni koriste i susreti s mještanima, koji mi daju okvir muzici. Taj okvir nije veliki, ali je autentičan...”
Još sredinom 1964. godine došao je na ideju da napiše ovu muzičku komediju, koja će biti prikazana na televiziji, kao muzičko-scensko djelo; imaće tri čina. Početak je vezan za Veneciju, đe Kanjoš prodaje, tu ga globe, đe upoznaje Furlana.
”Imaćemo vrlo bogat vokalni sastav, u koji sam ubacio i lica kojih nema u priči”, kaže Mihovil Logar. ”Recimo, djevojka s litice koja pozdravlja Kanjoša kad se vraća iz Venecije, pa Duždeva ćerka koja se divi Kanjoševoj hrabrosti. Orkestar je simfonijski, ali ne veliki, onaj mocartovski...”
Snimanje počinje u maju, u Veneciji i u Paštrovićima.
”Ta novela Ljubišina je zaista remek-djelo”, naglašava profesor Mihovil Logar. ”To je jedna od najljepših priča u našoj literaturi”.
Kanjoša će igrati tenor iz Beograda Milivoje Petrović, „maloga stasa i velikog glasa“, kako reče Logar. Biće angažovana i Gordana Jeftić. Autor opere želi da na idućem festivalu Majski dani muzike, Kanjoš bude prikazan neđe u Paštrovićima, u autentičnom ambijentu.
”Na ovome radim već pet mjeseci. Htio bih da ovaj moj Kanjoš nađe odjeka kod širih kulturnih masa. To nije puka zabava. To je čin herojstva koji vodi ka mitu”, priča mi Mihovil Logar. “Ali Kanjoš ne pravi kapital od herojstva. On uspijeva da gorde i nabusite uskromi svojim gestom. To herojstvo nije praćeno uobraženošću, već skromnošću, a to je odlika plemenitih. Nadam se da će ovo moje cjelovečernje opersko djelo naići na širok odjek. U ovim mojim godinama ne radi se rutinski. Ili treba nešto reći, ili ćutati. Stvaralački nemir je zdrav. Hoću da se odužim samom sebi. Kanjoša nosim dugo, vrijeme je da ga donesem. Intenzivno radim, Kanjoš me je potpuno okupirao...”
I ostade da u tišini Pržna nastavi svoj rad, u ambijentu za koji reče da je jedinstven po klimi i pejzažu; da stvori onakvog Kanjoša kojeg godinama nosi u sebi.
Novela Stefana Mitrova Ljubiše, pretočena u nov umjetnički oblik, svakako će privući pažnju kulturne javnosti.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
