„Nacionalizam u cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije bio nesporazum. Bio je to politički izbor. Moj politički izbor bio je na suprotnoj strani.“ (Dubravka Ugrešić, „Vreme“ br. 632, 13. II 2003)
Dodjeljivanje književne nagrade zna biti veoma tenzično, možda i napetije od sadržine nagrađenih, odnosno nenagrađenih djela iz konkurencije. Najznačajnije crnogorsko književno priznanje od svog utemeljenja ima auru kontroverznosti, uticaja politike na postupak žiriranja, nasumičnog određivanja književne izuzetnosti i tematskog konzervatizma. Naravno, tu je i nezaobilazna Njegoševa identitetska semantika koja još uvijek nije podvrgnuta socio-istorijskoj kontekstualizaciji. Na veliku žalost, ova prateća pojava tokom crnogorskog praznika kulture trebala bi da ostane u dubokoj sjeni Njegoševe poetike i estetike.
Tokom ovogodišnjeg dodjeljivanja Njegoševe nagrade nije bilo skoro ničeg od gore navedenog. Posthumna laureatkinja je među najpriznatijim spisateljicama bivše Jugoslavije, bila je izuzetna teoretičarka književnosti i predavačica na nekoliko visokoobrazovnih ustanova širom svijeta, dobitnica nekoliko međunarodnih književnih priznanja i progonjeni pisac! Pored Desanke Maksimović, Dubravka Ugrešić tek je druga dobitnica ove nagrade! Ovo je prva interesantnost koja je vezana za jubilarnu (po proteklim godinama od utemeljenja) 60. Njegoševu nagradu. Naime, Ugrešić je tokom 80-ih godina prošlog vijeka u jugoslovenskoj književnosti originalnom duhovitošću promovisala rodnu ravnopravnost i pri tom se efektno obračunavala sa mizoginijom. Zahvaljujući svojoj žanrovskoj ironičnosti izigrala je socijalističku cenzuru i u svojim romanima secirala licemjerje jugoslovenske kulture - patrijarhalnost, nerad institucija, merkantilizam i protekcionizam u književnosti, kao i proganjanje talenata. Kako sve ovo neodoljivo aludira na Danila Kiša, kao i na kasniju okolnost da je umjesto njemu Njegoševa nagrada dodijeljena Desanki Maksimović?
Druga interesantna okolnost, skrojena simbolizmom trenutka, odnosi se na tobože književni, a u suštini šovinistički atak na prof. dr Draginju Vuksanović od strane haškog osuđenika i nepomenika. Ova, još jedna u nizu, bljuvotina lidera srpskih radikala desila se uoči Dana Njegoševog rođenja i sve njene javne osude saopštene su tokom praznika crnogorske kulture. Poznavaoci književnih prilika znaju da je Dubravka Ugrešić tokom 90-ih, istupajući protiv razarajućeg nacionalizma, bila izložena brutalnom medijskom linču i da je nazivana “prljavom lažljivicom”, “ženom s psihičkim problemima”, “jugonostalgičnim bolesnikom”, “izdajicom domovine”, “feministicom”, “narodnim neprijateljom” i “vješticom”. Nekakvom čudnom vrpcom sudbine Dubravka i Draginja obuhvaćene su Njegoševom filozofemom da „bez budalah tupoga pogleda“ ne „bi l’ umovi mogli blistat sv’jetli.“
Da zaista „otrovnošću nadojena duša i zavišću sl’jepom zapaljena… put istine nigda viđet neće, ni vkusiti sreće besamrtne“, Ugrešić je na sebi svojstven način opisala u zbirci eseja „Kultura laži“ iz 1996. godine. U antinacionalističkom maniru, Dubravka je svojim romanesknim esejima secirala društveni mehanizam koji je rat učinio prihvatljivim za većinu jugoslovenskog stanovništva i pri tom im nametnuo zajedničko uvjerenje da za sukob ne postoji alternativa! U ovoj enciklopediji sjećanja razotkrivene su taktike koje su koristile (i dalje koriste) tada nastale nacionalističke oligarhije. Sve strane u ex-Yu sukobima kreirale su „nove stvarnosti temeljene na lažima, među kojima su “teror zaboravom (prisiljavaju vas da zaboravite ono čega se sjećate!) i teror prisjećanjem (prisiljavaju vas da zapamtite ono čega se ne sjećate!).”
U ovom procesu mnogi su svojevoljno sudjelovali, među ostalima i književnici koje je Ugrešić smatrala posebno odgovornima za doprinos kulturi laži. Svakako, među njima se nalaze i neki od dobitnika Njegoševe nagrade!
Dubravkin termin „kultura laži“ odnosi se na cjelokupan prostor Balkana i obuhvata probleme koji su nakon više od četvrt vijeka i dalje aktuelni. „Iako su postali jasniji u svoj svojoj grozoti“ mi se njima i dalje bavimo. Zato i ne treba da čudi „prozna fašizacija“ koja nam necenzurisano dolazi iz Srbije.
U pisanom amanetu D. Ugrešić, kao i u njenom prepoznatljivom javnom angažovanju, uočavamo da se ljudi sa naših prostora „odaju samozaboravu“ i „od današnje garniture na vlasti ne možemo očekivati da ikada započne proces defašizacije, jer bi to bilo očekivanje da sami sebe kastriraju”.
„Mislim da je današnje obrazovanje, a to se osobito odnosi na humanistiku, povijest, nacionalne jezike i književnost te uvođenje vjeronauka u škole, u ovih četvrt stoljeća jedan od većih zločina s nesagledivim posljedicama u cijeloj jugosferi“, zaključila je u jednom od svojih posljednjih intervjua dobitnica Njegoševe nagrade.
Obožavana, pa i proganjana zbog prelaska na drugačiji pogled prema drugačijem svijetu, Ugrešić u eseju “Što je europsko u europskoj književnosti?” iz 2005. godine iznosi tvrdnju da kao spisateljica ne želi nositi teret nametnutih identiteta, već da želi biti viđena samo kroz njen posao. Možda je ovo i odgovor na neko od pitanja koje se odnose na Njegošev lik i djelo?
Bonus video:
