Avion se spušta kroz guste, novembarske oblake. U Porajnju je jesen onakva kakvu je pamtim - siva i vlažna. Kelnsko-bonski aerodrom mi je neka vrsta matične luke. Odavde sam najčešće letio u uzbudljive krajeve svijeta.
Put do moje nove adrese u Kelnu - a to je na desnoj obali Rajne, u Kalku - ispostaviće se mučnim. Grunula je za jesen neobično krupna kiša, šinobus koji inače saobraća do Kelna izbacio nas je na periferiji grada zbog nekih građevinskih radova. Autobusi koji su preuzeli ulogu nedostajućeg šinskog vozila bili su puni nervoznih ljudi. U prevozu sam imao dovoljno vremena da razmislim o mom novom kraju.
Kebes Andergraund je bend iz kelnskog Južnog grada. Jedan od njegovih karnevalskih hitova zove se „Još nikad nisam bio u kelnskom Kalku“. Zatvorenost u svoj kvart, pokazuje mentalnu strukturu palanke. To jeste karakteristika Kelna. Ali ovakva pjesma je i znak da se sa lijeve obale Rajne, gdje je katedrala, Kalk vidi kao neka vrsta divljeg, prekorječnog inostranstva.
Kada sam se obreo na stanici Kalk-Kapela već je bio mrak. Prozori biblioteke u Vijećnici, administrativnom srcu ovog dijela grada, žarili su ugodnom svjetlošću. Još pet minuta i pred svojim sam ulazom. Desetak dugmića za zvono. Pored jednog od njih piše Dedović.
Kalk i predrasude
„Sve loše na ovom svijetu dolazi iz Nipesa, Kalka i Erenfelda“. Ovo je uzrečica koju je čuo svako ko je makar neko vrijeme boravio u Kelnu. Razmišljam o predrasudama centralnih gradskih krajeva prema radničkim periferijama. Vjerovatno slično misle Dorćolci o ljudima iz Rakovice. Sudbina je htjela da u ovih nekoliko decenija iskusim kelnski život u sva tri navedena kraja. U Erenfeldu sam napisao najbolje stranice o ljubavi. U Nipesu obožavao da se muvam oko turske pijace i da na tezgama mirišem paradajz, zazivajući slike iz djetinjstva. Doduše, jedno vrijeme sam živio i na jugu grada, u kraju koji se sada smatra vrlo traženim, a nekada je kao sve tri loše destinacije iz kelnske poslovice, bio pomalo zapušten. U međuvremenu su dva od tri prokazana kraja izašla na dobar glas, što se može iščitati iz rastućih cijena kvadratnog metra stambenog prostora u Erenfeldu ili Nipesu. Prvo su se tamo uz radnike i gastarbajtere iz cijelog svijeta naselili studenti u potrazi za jeftinim stanovima.
Potom su došli umjetnici, slobodarski duhovi iz slobodnih profesija, dizajneri, arhitekte, programeri, medijski radnici. Onda dolaze i ostali - advokati, ljekari, prosvjetari. Ovaj dio grada počinju da uređuju po mjeri zahtjeva novih stanara. Otvaraju se fensi lokali, naporedo sa orijentalnim, azijskim i latinoameričkim restoranima. Veganske samoposluge, centri za jogu. Treba li reći da na kraju tog procesa ovakve multikulturne četvrti postaju alternativna stecišta mladih buržuja i salonskih ljevičara? Sve to vidim u začetku i u Kalku.
Multi-kulti kreč
Nekadašnja radnička četvrt, smještena između zvonika dvije crkve od crvene cigle - Marijine i Jozefove - već se šezdesetih napunila strancima. Samo što sam izašao iz stana, na jednom od glavnih trgova u kraju koji su građeni geometrijski precizno kao pravougaonici, vidim grupicu demonstranata i plavu policijsku rotaciju.
Neka djevojka viče u megafon: “Zaustavite rat. Radnici ne pucaju na radnike”. Ljevičarsko romantičarska parola na moju veliku žalost nije pomogla da se zaustavi ili spriječi ni jedan rat do sada. Radničke partije razvijenih zemalja su, podsjetimo, pred Veliki rat glasale za ratne kredite. Tako je ostalo do danas.
Šetam duž glavne saobraćajne arterije u kraju - Kalker Hauptštrase. Široki trotoari puni svijeta. Kalk je zapravo smješten između dvije stanice metroa - Kapele i Pošte. Tih petnaestak minuta hoda su me uvjerili da će moj život ovdje biti sve samo ne dosadan. Vavilonska pometnja jezika. Čuo sam arapski, ruski, turski, nepoznati afrički jezik, naše riječi, španski, italijanski, engleski. I pomalo njemačkog, uz obavezno rajnlađansko dijalektalno zapijevanje. Nekoliko narkomana sa glasnim solilokvijumom, pokoji prosjak. Iz radnje kojoj je maskota, a vjerovatno i vlasnik Luka Podolski, slavni kelnski fudbaler poljskog porijekla, miriše doner.
Narednih dana ću se uvjeriti da je zaista dobar, možda najbolji u gradu. Cijena - sedam eura. Ovakvi kao ja pamte doner u Berlinu iz sredine devedesetih - koštao je dvije i po marke. Ili manje od dva eura. Na izlogu radnje se može pročitati „Original Kalk“. Pred jednim hipermarketom romski muzičari sviraju Jingle bells, jingle bells, Jingle all the way! - toliko su balkanizovali američku božićnu pjesmu da se garava i meni počela sviđati.
Arapska piljara, tajlandski restoran, italijanska pekara i usamljeni kelnski kafić, po enterijeru više pab, iz kojeg biju šlageri. Ulaz u park iza kojeg je gimnazija. Potom poznate radnje sa jeftinijom robom. Njihova koncentracija u kraju govori da ovdje ne žive imućni ljudi. Lidlova konkurencija, samoposluge sa zaista narodnim cijenama kao što su Neto, Norma, Aldi, načičkane su u razmaku od nekoliko stotina metara. Tu je i lokal ispod čijeg je naziva na njemačkom napisano u pogrešnom rodu “Sirijska restorana”. Ovaj čovjek je brži sa pokretanjem biznisa nego sa učenjem jezika. Oštar miris marihuane na nekoliko ćoškova. Berberske radnje kao okupljališta novih sugrađana pristiglih sa Orijenta. Sarajevska pita u buregdžinici Balkan. Treba prepoznati u koji italijanski lokal zaista vrijedi ući. Neki su samo lokalno okupljalište sitnih kriminalaca, a drugi pak odlične picerije.
Pošta i okolina
Ljudi pred lijepom zgradom pošte pripremaju božićne kućice. Za neki dan će ovdje zasvjetlucati predbožićni kič, zamirisaće kuvano vino i roštilj. Sa druge strane ulice, odmah iza stanice metroa, smjestio se šoping centar Kelnske arkade. U njemu se pored svih tih firmiranih proizvoda ovdašnje pomalo potcijenjeno građanstvo može osjećati velegradski.
Pored pošte prema stanici gradskog voza vodi ulica Trimbornštrase. Kitnjaste zgrade stare 200 godina u istom nizu sa zgradama zidanim pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, kada se Njemačka dizala iz ruševina pa nije bilo vremena za fasadne ukrase. Četiri petine Kalka je u Drugom svjetskom ratu uništeno.
Niz ulicu je ćudljivi dan prosuo nešto sunčeve svjetlosti. Odmah na prvom ćošku je centar dalekoistočnih borilačkih vještina, a iza nadvožnjaka odličan marokanski roštilj. Tu može da se jede delikatno spremljena piletina po cijenama o kojima u restoranima možete samo sanjati.
Vraćam se sporednim ulicama praveći polukrug. Zavirujem u obična dvorišta, uredne sokake, mirne ulaze. Vreva glavne ulice kao da je jako daleko, a do nje je tek nekoliko koraka. Izbijam opet kod Kapele.
Kelnski zaseoci, ciglane i krečane
Prvi put se Kalk spominje prije otprilike hiljadu godina kao Vila Kalka. Vila je na latinskom označavala seosko gazdinstvo, a Kolk u lokalnom dijalektu jeste nešto poput bare. Ono što danas zvuči otmeno u prevodu je značilo „Seoska bara“.
Ipak, postoji i drugo tumačenje naziva Kalk. Stari Rimljani su navodno ovo mjesto koristili za skladištenje krečnjačkog kamena koji su vadili iz obližnjih kamenoloma. Gradio se antički Keln, a za to mu su bili potrebni i kamen i kreč. A Kalk na njemačkom znači kreč.
Bez obzira da li je na početku značio „Seoska bara“ ili „Krečana“ kod pomalo nadmene gospode s one strane rijeke ovaj toponim je u najboljem slučaju izazivao podrugljiv osmijeh. U srednjem vijeku ovdje je postojala neka vrsta bolnice u koju su iz obližnjeg sela Dojc slali teško bolesne i zaražene, koji su ostatak svojih dana provodili u bijedi, nadajući se milostinji usputnika koji su iz obližnjeg pobrđa dolazili u Keln.
Kalk nije bio pošteđen velikog mača istorije - Tridesetogodišnji rat je doveo švedske trupe koje su opustošile okolinu. Nisu izostali ni kuga ni glad. Ostaće zapamćena i 1784. kada se led na Rajni nagomilao do visine kuća, provalio nasipe, a kada se otopio, Rajna je potopila Kalk.
Kada je 1660. kuga spopala Keln, a poštedjela Kalk, zahvalni stanovnici su podigli kapelu posvećenu patnji Bogorodice. U Kapeli se čuva pijeta iz 15. vijeka, figura Bogorodice sa mrtvim Isusom na rukama. Kapela je tri puta rušena, posljednji put u Drugom svjetskom ratu.
Kada izađem iz metroa na stanici Kalk-Kapelle najprije ugledam na zidu od tamne crvenkaste cigle figuru Svetog Hristifora, koji po legendi na leđima nosi dijete Isusa preko vode. Vajar Hajn Mikenberg je bio posvećen hrišćanskoj umjetnosti. Njegov Hristifor, stvoren 1957. iskrivio se od tereta - ne nosi samo dijete na plećima već i iskupljenje za cijeli svijet - ali ne odustaje.
U Kalku su najprije nastale ciglane i skladišta pijeska, jer je grad preko rijeke počeo naglo da raste. U samom gradu nije bilo dozvoljeno da se grade industrijski pogoni, pa su se područja kao što su Erenfeld, Milhajm i Kalk pretvorila u gradilišta fabrika kelnskih industrijalaca - hemija, mašine, porcelan. Čak su pokušali da vade ugalj, ali podzemne vode su spriječile taj naum.
Propali rudnik, uspjela pivara
To mjesto neuspjelog rudnika su 1858. kupili braća Ziner u namjeri da prošire pivaru koju su osnovali nekoliko decenija ranije. Tu je nastala zgrada od cigle, bolje reći hram piva i rakije, najstariji proizvodni pogon piva koji je još u upotrebi u Kelnu.
Upravo tamo sam se uputio te novembarske večeri. Od mog ulaza u stan do dvorišta pivnice sa lijepom baštom nema ni deset minuta hoda. Društvo mi je pravio stari poznanik, inače stručnjak za proučavanje sukoba i penzionisani profesor mirovnih studija, Luc.
Imali smo sreće da je Muzej piva sa prodavnicom u glavnoj zgradi bio otvoren. Vidjeli smo originalne mašine i lijepo uređenju unutrašnjost nekadašnjeg proizvodnog pogona u kojem posjetioci danas mogu da uživaju u probi piva i likera, slušajući kustosa kako priča o istoriji ovog mjesta.
Poslije toga smo sišli u restoransku pivnicu u podrumu. Duboko ispod zemlje tri velike sale bile su skoro pune. Mada nije bilo muzike, decibeli razdraganih glasova su punili akustičan prostor.
Naručili smo po jednu „pivsku probu“ - za pet eura dobiju se četiri sorte piva na uvid. Sistem preuzet iz vinarija zaista je dobar. Poslije ovakvog iskustva svako može da pronađe svoje pivo, pošto je paleta ukusa široka, od gorkastog lagera, preko pomalo divljeg nefiltriranog piva do crnog piva od slada, čiji ukus odaje samo ime.
Uz sve ovo večerali smo kobasicu sa raštanom, vrstom divljeg kupusa, za koji kažu da ima više kalcijuma od mlijeka, više gvožđa od bifteka i deset puta više vitamina C od spanaća. Meni je u tom trenutku bilo najvažnije da je jelo bilo odlično spremljeno. Kako da ne zavolim ovaj kraj, kada ima ovakvu pivsku instituciju u svom srcu?
Vila Kalka
Prije nego što ćemo se razići, navratićemo do kafea koji se nalazi odmah do Građanske kuće u kojoj se održavaju različiti kursevi, od njemačkog jezika do heklanja. Kafe se zove Vila Kalka, ima retro namještaj, ugodnu muziku, odličan kapućino.
Luc, koji je živio i u Berlinu i u Parizu, iznenađen je sličnošću ovog enterijera i najboljih lokala u kojima je znao provoditi vrijeme u tim metropolama.
Vila Kalka nas je potpuno osvojila činjenicom da u kuhinji ima Japanku koja je znalačka kuvarica, ali je konditorske vještine usavršavala u Parizu. Sudeći po ukusu baskijskog čizkejka, ova japansko-francusko-nemačka kombinacija je čista sreća za Kalk. Otud nije teško da se čovjek i ovdje osjeti kao kod kuće.
Bonus video:
