Može li nam za utjehu poslužiti što nijesmo jedina zemlja kojoj je EU kreirala pravosuđe kao “državu u državi”?
Slučaj kandidature profesorice Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda Hrvatske pokrenuo je, u toj zemlji EU, polemiku o suštinskim uzrocima ogromnog raskoraka između sudijske nezavisnosti i njihove odgovornosti, koja je pokazala da nijesmo jedini u toj situaciji.
Profesorica Đurđević nije bila obična, već, kako je ocijenio njen kolega Ivo Josipović, bivši predsjednik Hrvatske, “odlična kandidatkinja, moralno besprijekorna i iznimno stručna, stručnija od bilo kojeg pripadnika sudačke vrhuške” (https://www.autograf.hr/zlata-durdevic-junakinja-je-naseg-doba/#more-62456). I, kako je rekao prof. Josipović, “ako je tako, a jest, što će ona pravosuđu?!”
Zato je, valjda, profesorica Đurđević, na opštoj sjednici Vrhovnog suda Hrvatske, za svoju kandidaturu dobila ukupno 1 (jedan) glas.
Pokazalo se, na kraju, da takva kandidatkinja ne odgovara ne samo pravosuđu nego ni politici, pa je dobila manje od jedne trećine glasova zastupnika u Saboru. Čak se i Ustavni sud Hrvatske, na svoj način, uključio u sprečavanje ulaska tog stranog tijela u složnu pravosudnu kuću, donoseći odluku, nasuprot svojoj ranijoj praksi, da se pravo predsjednika države da predlaže kandidata za predsjednika Vrhovnog suda zakonom može proceduralno ograničiti.
Profesor Josipović smatra da je ishodište problema u načinu na koji je Hrvatska, kao i druge tranzicijske države, uz pomoć EU, kreirala pravosuđe kao državu u državi, pri čemu se pošlo od naivne pretpostavke da “su suci pošteni, hrabri, nepristrani i stručni ljudi, nepokolebljiva znanja i morala, i da ih u kvalitetnom suđenju sprječavaju pokvareni političari”. Po riječima profesora Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske, “teza o dobrom, poštenom i stručnom pravosuđu i lošim političarima, nevladinim organizacijama i svima drugima, lažna je slika, crno-bijeli svijet. Posebno, kad se ispod stola, taj 'bijeli svijet' s obje ruke drži za onaj 'crni', politički”.
Epilog je da Zlata Đurđević nije izabrana za predsjednicu Vrhovnog suda ali, u nekom sljedećem krugu, jeste jedan kandidat za koga je i ona sama izjavila da je u njemu prepoznala “intelektualca u punom smislu riječi, što je rijetko i kod nas ali i drugdje”. Profesorica Đurđević ostala je principijelna i neostrašćena, a izbor tog drukčijeg predsjednika je dokaz da njena žrtva nije bila uzaludna.
U poređenju sa situacijom u Hrvatskoj, nije nam se teško prepoznati u dijelu koji pravosuđe označava kao zatvorenu privilegovanu profesionalnu grupu, bez vanjske kontrole. Sad makar znamo što znači taj “korporativizam u pravosuđu”. Možda nam ovo upoređenje može poslužiti kao utjeha ali ne bi bilo loše da nam posluži i kao primjer, da se i kod nas sruše te tabu barijere i počne otvorenije i konkretnije govoriti o situaciji u pravosuđu. U tom smislu bilo bi značajno da se čuje makar jedan glas iznutra, jer, da još jednom citiramo profesora Josipovića, “imamo mnogo dobrih sudaca, poštenih i stručnih, ali, glavnu, odlučujuću mirodiju pravosuđu daju oni drugi”.
Dok to čekamo, zadovoljavamo se ocjenom doskorašnjeg sudije Iličkovića: da je svojom odlukom o penzijama Ustavni sud Crne Gore “završio posao za jedan broj sudija, produžio mandat onima kojima se približila penzija, što će da napravi rupu i haos u pravnom sistemu naše države”. Ovo bilježimo kao prvi relevantan glas nekog sudije protiv korporativnosti u crnogorskom pravosuđu, o kojoj je, i u njemu i van njega, do sad vladala prava omerta.
Autor je bivši pravnik
Bonus video:
