Hiljadama godina prirodna infrastruktura (riječni sistemi, močvare, obalne ravnice, pješčane dine, šume) podržavala je razvoj ljudske civilizacije. Štaviše, naša sposobnost da koristimo ovu infrastrukturu (za sve, od obezbjeđivanja hrane i vode za piće do zaštite od uragana i poplava) bila je ključna za naš uspjeh kao vrste. I biće od vitalnog značaja za naš budući opstanak.
Tehnološki napredak je doprinio evoluciji infrastrukture. “Zeleno” je postalo “sivo”: beton, kablovi i čelik nam pružaju energiju, komunikacije, transport i, shodno tome, neviđene stope ekonomskog rasta i razvoja. Ali dok je brza modernizacija dovela do ranije nezamislivog prosperiteta, ona je imala i alarmantne neželjene posljedice, uključujući degradaciju životne sredine i emisije gasova staklene bašte koje ugrožavaju naše samo postojanje.
Sada se postavlja pitanje kako postići hitne ekološke ciljeve (smanjenje emisije gasova staklene bašte i zaštita i obnova prirode i biodiverziteta) istovremeno omogućavajući zemljama u razvoju da ostvare svoje legitimne snove o ekonomskom rastu. Kao što sugeriše novi izvještaj Azijske banke za infrastrukturne investicije, odgovor bi mogao da počne eksplicitnim priznanjem da je priroda - infrastruktura.
Sagledavanje prirode kao infrastrukture omogućava važne transformacije jer nas tjera da razmišljamo na sistemskiji način. Kada težimo ekonomskom rastu i razvoju, moramo učiniti više od pukog izbjegavanja nanošenja štete prirodi. Moramo je ojačati i obogatiti kroz ulaganja koja su pozitivna na prirodu, dok istovremeno iskoristimo njen ogroman potencijal za pružanje vitalnih usluga.
To je ono što biolozi već rade kada identifikuju smjernice za obnavljanje degradiranog zemljišta. Sada im se moraju pridružiti i ekonomisti, proširujući opseg alata koji obuhvataju vrijednost i složenost prirodnog kapitala. Na primjer, biodiverzitet nije samo broj vrsta, već i njihov genetski diverzitet i raznovrsnost funkcija. Drugi aspekt biodiverziteta je složena evoluciona istorija vrsta nakon što su se odvojile od drveta života. Samo produbljivanjem našeg razumijevanja biodiverziteta možemo shvatiti puni potencijal prirode, kao i naš uticaj na nju.
Ova znanja su veoma specifična za konkretne oblasti, a sticanje takvog znanja će zahtijevati doprinos kako naučnika tako i lokalnog stanovništva. Dobra vijest je da već postoje modeli za takvu saradnju. Zeleni zid, masivni projekat pošumljavanja osmišljen da spriječi spajanje dvije velike pustinje u sjevernoj Kini, u početku je bio manjkav jer je zasađena samo jedna vrsta drveta. Međutim, tokom narednih dvadeset godina, zahvaljujući učešću lokalnog stanovništva i nastanku većeg znanja o lokalnoj sredini, projekat je uspio.
Dobro upravljanje i podsticaji su ključni za zaštitu i razvoj prirodne infrastrukture. U Indoneziji su mangrove šume dugo štitile lokalno stanovništvo, posebno siromašne, od smrtonosnih morskih poplava, ali one nestaju u oblastima gdje su vladini kapaciteti slabi. Nasuprot tome, u Egiptu su napori za obnovu mangrova podržani prihodima od ekoturizma i pčelarstva, koje opet ne samo da proizvodi med, već pruža i vitalnu uslugu oprašivanja.
Pristup priroda kao infrastruktura zahtijeva da prije razmatranja sivih infrastrukturnih projekata procijenimo šta nam priroda može dati. Ovo bi omogućilo nacijama u svijetu da riješe svoje infrastrukturne nedostatke na istinski ekološki održiv način. Međutim, “siva” infrastruktura će uvijek biti neophodna za ekonomski rast i razvoj. To znači da moramo poboljšati dizajn kako bismo minimizirali njegov uticaj na prirodu. Na primjer, infrastruktura obnovljive energije ima veoma veliki uticaj na životnu sredinu, a putna infrastruktura fragmentira ekosisteme i šteti im. Postoje tehnička rješenja, kao što je kolokacija infrastrukture u smeđim zonama ili stvaranje prateće infrastrukture (prelazi na auto-putevima za divlje životinje, zelene površine u gradovima, ofseti za obnovu prirode), koja nam mogu pomoći da ublažimo negativni uticaj.
Da, pronalaženje sredstava je vjerovatno teško. Globalni okvir za biodiverzitet Kunming-Montreal, dogovoren prije godinu dana, procjenjuje da će od sada do 2030. godine biti potrebno između 598 i 824 milijarde dolara godišnje da bi se zatvorio jaz u finansiranju biodiverziteta. Suma koja je potrebna za zaštitu prirode i njeno dalje obnavljanje može se naći samo odgovarajućim vrednovanjem prirode i stvaranjem tržišta koja privlače privatni i institucionalni kapital.
U tom cilju, neophodno je razviti klasu imovine “priroda kao infrastruktura”, koristeći nove alate, uključujući i finansijske. Na mikronivou potrebno je unaprediti cijene prirodnih usluga (na primjer, uvođenjem korisničkih naknada ili izdavanjem dozvola i naplatom poreza na štetne aktivnosti), kao i prilagođavanje lokalnih propisa. Mjere na mikro nivou mogu podržati razvoj drugih finansijskih instrumenata i, tokom vremena, tržišta (uključujući obveznice vezane za učinak, pozajmljivanje politika, zamjene duga za prirodu, kredite zasnovane na prirodi, itd.) kako bi se više finansijskih tokova usmjerilo u prirodu. I ovdje treba da poslušamo lekcije sa tržišta ugljenika da bismo izbjegli greške iz prošlosti.
Posebnu pažnju treba posvetiti zemljama sa niskim dohotkom, od kojih su mnoge veoma ranjive u pogledu klimatskih promjena i degradacije životne sredine, ali takođe imaju velike prirodne resurse koje je potrebno pravilno vrednovati. Multilateralne razvojne banke mogu biti katalizator za usvajanje pristupa priroda kao infrastruktura tako što će osigurati da on bude integrisan u sve aspekte njihovih aktivnosti. Na kraju, ovi pristupi će morati da usmjeravaju pojedinačne infrastrukturne projekte i nacionalne strategije ekonomskog rasta.
Posljedice infrastrukturnih odluka koje danas donosimo osjećaće se kroz još mnogo decenija. Samo obavezivanjem na ulaganje u zelenu infrastrukturu (i izgradnju bolje sive infrastrukture) možemo postaviti temelje za pravedniju, održiviju i inkluzivniju globalnu ekonomiju.
Autor je glavni ekonomista Azijske banke za infrastrukturne investicije
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N. R.)
Bonus video:
