Noć uoči snimanja scene sa monologom koji je trebalo da izgovori Roj, dok umire na kiši, na krovu solitera, Rutger Hauer, holandski glumac, u kultnom filmu Istrebljivač (Blade Runner), dopisao je odlučujuću rečenicu: All those moments will be lost in time, like tears in rain... Time to die. (Svi ti trenuci će biti izgubljeni u vremenu, kao suze u kiši…Vrijeme da se umre)”. Kažu da je režiser Ridli Skot bio iznenađen, a da je cijela snimateljska i glumačka ekipa počela da aplaudira, poneko je obrisao i sopstvenu, pravu suzu.
Znao sam još tih osamdesetih, u polumraku sarajevskog bioskopa, da je ovaj monolog zapravo melanholično uputstvo za život upućeno svima koji umiju da osjete kako je to i njihova priča. “Vidio sam stvari, u koje vi ljudi ne bi povjerovali… Zapaljene svemirske brodove na plećima Oriona…Gledao sam C-zrake kako blistaju u tami kod kapije Tanhojzer”. Roj mi je poručio - prije nego što se tvoj život izgubi kao suze u kiši, moraš da vidiš mjesta, na kojima ćeš da pomisliš - da nisam ovdje i da ne gledam sopstvenim očima, ne bih vjerovao.
Jedan od junaka filmske fikcije, naučnofantastično biće zaglavljeno u estetici između filma noar i sajberpanka, savjetovalo mi je da postanem Putnik. Jednom je Albert Ajnštajn zabilježio da postoje samo dva načina posmatranja svijeta: “Ili vjeruješ da ništa na svijetu nije čudo, ili da ne postoji ništa osim čuda”. Film koji sam upio svim svojim mladim bićem, na vrijeme mi je pokazao da spadam u ovu drugu vrstu, da vjerujem da valja otkriti čudesan svijet.
Uvijek sam imao svijest o tome da su mnogi drugi prije mene bili na svim mjestima kojima stremim. Kada me omađija vibrantnost nekog mjesta, pokušavam da kroz buku današnjice razaberem tanašni glas bivših putnika. Tu gdje su bili, uvijek imaju nešto da mi poruče. Nekada umijem da ih čujem. Nekada je buka svijeta jača.
Oni koji su utabali staze
Jedan od prvih u istoriji koji je zavještao svoje ime kao putnik, a piše o viđenom jeste Skilak. Ušće Inda u Arabijski zaliv, možda čak ušće Ganga u Bengalski zaliv je bila početna tačka njegovog putopisa. Kako je on kao Grk dospio tamo, samo se nagađa. Jedni vele da je bio navigator, drugi ga vide kao kapetana broda koji po nalogu persijskog cara Darija Velikog mapira buduće vojne pohode. Od te tačke Skilak se kreće oko Arabijskog poluostrva, i dalje, Crvenim morem sve do Sueca. To je sažeo u knjigu priobalne plovidbe koja se na grčkom zvala periplus, od čega su ostali jezici docnije napravili periplo ili peripl. Nije baš pouzdano, ali se pretpostavlja da je on svoje zapise sačinio prije carskog pohoda na Skite 514. prije Hrista. Postoje i zapisi o Sredozemlju koji se pripisuju njemu, ali je autor neko drugi, nama nepoznat. Taj drugi je zapravo kompilator, prozvan Pseudo-Skilak, jer su bilješke pod nazivom “Opis obale mora naseljenih područja Evrope, Azije i Afrike” nastale skoro dva vijeka poslije Skilaka.
Pitija iz Marselja je na svojim putovanjima u 4. vijeku prije naše ere izgleda obišao i britanska ostrva i neznana odredišta u Skandinaviji u kojima “sunce nikada ne izlazi”.
Stari Grci su, dakle, putovali i na istok i na zapad i na sjever u doba kada je to bilo mučno i često opasno po život - i pisali o tome. Herodot je takođe zabilježio svoja putovanja.
Kako pije Rus prije 1100 godina?
Začudo, među starorimskim hroničarima nemamo izrazite putopisce. Ali se Jevreji i Arapi uredno javljaju sa svojih putovanja. Da nije bilo diplomatske misije Ahmeda Ibn Faldana u 9. vijeku - Abisinski kalifat ga šalje kod Prabugara na Volgu - ne bismo znali kako je živopisna i jeziva bila ritualna sahrana u narodu koje je on nazivao Rus. “Sloveni su najprije nad odrom pokojnika stavljali neki krov, koji je nad njim stojao sve dotle dok se ne sašije odijelo za pokojnika. Pokojnika stavljaju u čamac; ako je bogat, imanje mu podijele na tri dijela: jedan dio pripada familiji, drugim kupe mrtvačko odijelo za pokojnika, a trećim dijelom nabave piće za ovu svečanost. U ovim zgodama oni se opijaju do besvijesti, a poneki na ovim svečanostima od pića i umru.” Izgleda da je izreka “pije ko Rus” starija nego što mislimo. Diplomata i putopisac nije imao lijepo mišljenje o Varjazima, kako su Sloveni, a docnije i ostali zvali vikinška ratničko-trgovačka bratstva. Opisao je orgijanje te muške bande sa mladim slovenskim robinjama. Opisao je i harem hazarskog vladara i još mnoga tadašnja čudesa.
Jevrejski intelekt nam je ostavio poklon u putopisnom dijelu Benjamina iz Tutere - to je baskijski naziv za grad Tudelu u tadašnjoj Kraljevini Navara. On je u 12. vijeku dospio Orijentom sve do Basre, ostao živ, uspio da se vrati i sve zapiše.
Od Venecije do Pekinga
Pisali su o tome šta su vidjeli ili im se učinilo i krstaši i hodočasnici u Jerusalim i Meku i papini izaslanici Džingis Kanu. Uvijek su neka vjera, neki novac ili neki mač prtili stazu putnicima. Nekad i sve to odjednom.
Marko Polo diktira svoje priče o dalekoistočnim putovanjima Rustičelu da Pizi. Da nije bilo rata Đenove i Mletaka i zatvora kojeg je dopao, ne bi postojala knjiga Il Milione, ne bismo njegovim očima vidjeli Put svile.
Mada je Marko Polo dio zajedničkog evropskog nasljeđa, trebalo bi da se sjetimo i Marokanca Ibn Batuta. On je za tri decenije prevalio 117 000 kilometara, duž cijelog islamskog svijeta, Kine i Indije. Više puta su mu brodovi tonuli u olujama, pljačkan je, ali i postavljan na važne položaje u više zemalja, prolazio kroz gradove koje je uništila kuga, vidio je više nego svi njegovi sunarodnici zajedno. Kada se vratio u zavičaj, marokanski sultan ga je nagovorio da svoja putovanja izdiktira učenom pisaru Ibn Juzaiju iz andaluzijske Granade. Rukopis je imao kitnjast naslov: Dar onima koji maštaju o čudesima gradova i divotama putovanja. ”Rihla”, što na arapskom znači “putovanja” ostao je uobičajeni naziv za ovu knjigu. Svjetski putnik Ibn Batuta zavještao nam je lijepu misao: “Putovanje - najprije te ostavi bez riječi, a onda te pretvori u pripovjedača”.
Na kraju, u Maroku, stigla ga je kuga. Uvjeren sam da se to desilo jer je prestao da se kreće.
Kolonije, imperije, zločini, marketing
Otkriće Amerike, mukotrpan nastanak novog i strašan nestanak starosedjelačkog svijeta nama se ukazuje najprije kroz oči hrišćanskih misionara sa pisaljkom. Oči misioniranih nisu ostavile dublji trag u toj književnosti. I ona je na neki način bila putopisna.
Kolonizovani narodi nisu imali glas, bili su predmet posmatranja, ponekad nadmenog nerazumijevanja, čak dobronamjernog divljenja, ali bi u suštini ostajali zamrznuti, nikada živi subjektivitet. U postkolonijalnom diskursu ćurak je okrenut naopako, predrasude su istjerane iz pećine podsvijesti i pokazane njihovim začuđenim vlasnicima. Ali oni koji su svoja osvajanja opravdavali potrebom da se tamo uspostave ovdašnji civilizacioni standardi, nisu mogli da prepoznaju u sopstvenom načinu razmišljanja ništa osim dobre namjere. Kada su kolonijalna carstva propala, ta se dobra namjera povukla u uvrijeđenost zbog nezahvalnog divljaštva probuđenih naroda. Pa se onda opet skorila na dnu podsvijesti bivših imperija kao kulturrasizam. Sve se to prelilo u digitalni bućkuriš ovog milenijuma.
Nismo riješili nijedan suštinski problem prošlog vijeka, ali komuniciramo i putujemo lakše nego ikad. Sve pretvaramo u folklor o sebi samima, ne bismo li skrenuli pažnju turistima da je ovdje bolja žurka nego kod komšije. U vrijeme sna o emancipaciji, borili smo se da opovrgnemo predrasude o sebi i svojoj istoriji. Sada ih pojačavamo do karikature, pakujemo u prigodnu ambalažu sa engleskim natpisima, sada se ponašamo kao budale kada neko usput kaže da je lukrativno biti budala. I tako postajemo budale.
To je osnovni problem na putovanjima - kako prepoznati autentičnost, kako je razlikovati od inscenirane žvake za naivne turiste? Lice svijeta, napaćeno i lijepo, puno ožiljaka i harizme, polako nestaje iza marketinškog premaza. Etno-inscenirana i anestezirana mjesta koja kriju svoje ožiljke nisu savršena nego licemjerna.
Vesele predrasude
Francuski filozof iz doba prosvjetiteljstva Monteskje je jednom obišao komšijsku Njemačku. Njemci su ostavili dobar utisak na njega - najprije su rezervisani, ali su onda zaista dobri. Ipak, Francuz je to opisao na svoj način, uporedivši Njemce i slonove: “Na prvi pogled izgledaju grubo i divlje. Ali čim ih pomiluješ i malo im laskaš, postaju blagi. Onda još samo da staviš ruku na surlu i oni rado puštaju čovjeka da im se popne na leđa”. Ovo jeste smiješno ali je na neki način i podlo.
Mark Tven je u svom njemačkom putopisu bio užasnut njemačkim jezikom i oduševljen Hajdelbergom.
Gete je putovao Italijom da pronađe sliku antičkog sklada, Hajneu je bilo već dovoljno četvoronedjeljno putovanje po pobrđima njemačkog Harca da napiše svoju najbolju putopisnu knjigu. Elijas Kaneti je čuo glasove u Marakešu, Hajnrih Bel vodio dnevnik u Irskoj. Andre Žid je svojim zapisima iz Sovjetskog Saveza izazvao krizu identiteta intelektualne ljevice na zapadu evropskog kontinenta.
Namjerno se u ovom zapisu o putopisanju držim podalje od slavnih putopisaca koji su - poput Evlije Čelebije - pisali o nama. Ili od onoga što su nam u amanet ostavili naši i strani putopisci obilazeći “region”. Neću da poslije moram da istjerujem slonove iz teksta. Ali morao sam da načinim jedan izuzetak.
Zuko Džumhur
Džumhurov tekst “Putovanje po besmislu” iz knjige “Nekrolog jednoj čaršiji” pokazuje mi da putovanja mogu da budu i čekić za razbijanje dragocjenih iluzija. Zuko najprije opisuje kako je kao dijete gledao u ogledalu jedne sarajevske berbernice sliku oaze. “Oči su mi dugo bile pune boja sa litografisane šarene laže. U sredini je bio bunar. Na slici su bile tri ili četiri palme. Šeik je sjedio na mekim dušecima. Šeik je bio lijep kao Ramon Novaro. Okolo je cvjetalo mirisno cvijeće. Pored bunara poigravao je bijeli arapski konj. Njegove uzde bile su zlatne. Jedna neodjevena žena udarala je u daire. Ostale neodjevene žene jele su urme. Jedna neodjevena žena bila je plava i sjedjela je nepristojno. Na slici je bila noć. Mjesec je bio žut kao kifla.
Poslije mnogo godina nestalo je jedne šarene iluzije sa litografije u ogledalu sarajevske berbernice.
Oaza je groblje benzinske buradi.
Sivo, prašnjavo lišće neke pustinjske travuljine pokriva kameni otvor bunara. Šeika nije bilo. Nije bilo ni neodjevenih žena. Čovjek nigdje tako intenzivno ne misli na neodjevenu ženu kao u pustinji. Nije bilo ni bijelog arapskog konja sa zlatnim uzdama. Bile su samo tri ili četiri palme. Očerupane i ružne, štrčale su u svodu kao ogromne nagorjele metle kojima se čisti pakao. Jedan arabljanski vojnik vršio je nuždu iza olupine nekog napuštenog automobila.
Mjeseca nije bilo.
Zuko je u pravoj pustinji izgubio svoju oazu iz sarajevskog djetinjstva. Pitam se, da li bismo bili spremni da podnesemo ovoliko istine koju bi neki putnik napisao o nama i našim svakodnevnim pustinjama? To me dovodi do pitanja koliko je stvarna putopisna proza.
Na neki način, zemlje iz putopisa, makar bile potpuno stvarne, operacijom prenošenja u tekst postaju fiktivne. Ne na način Žila Verna i Karla Maja. Nego više onako kao Handkeova Srbija. Ništa što u Handkeovom putopisu zaista piše nije neko ogrješenje o fakte. Ali intenciona polemika sa zapadnim narativom - kojem takođe nisu dovoljni fakti već odveć često operiše sa pojednostavljenjima, ponavljanjem floskula iz devedesetih i nepoznavanjem detalja - kao i štošta neizrečenog o samoj zemlji, tu prozu pretvaraju u fantazmagoriju. Srbi je uglavnom nisu čitali. Ali im je dovoljno da njeno postojanje nervira ponekog na Zapadu. Već to je dokaz da je putopisac - ako ne baš Rus, onda makar austrijski Srbin.
Putnik i putevi
Poslušao sam Roja. Cijeli život putujem. Najprije, od ranog djetinjstva, lavirintima knjiga. Čitajući, dospio sam na toliko mjesta, u toliko epoha, da sam uoči prvog ozbiljnog putovanja zapravo već bio iskusan putnik. Odisej od hartije. Kada sam se dokopao prilike da stvarno putujem, nije bilo stajanja.
Vidio sam stvari, da ne povjeruješ. Kapljicu kiše kako dugo oklijeva dok se ne otkine sa vrha nosa bronzanog hamala u Istanbulu. A u kapljici kao u staklenoj kugli uhvaćen prvi zrak sunca poslije kiše i cijeli Carigrad. Gledao sam derviše koji poput zvrka svrdlaju prolaz do nebesa. Osunčan Težo se tromo valja prema Atlantiku, a u gradskom sokaku na grebenu starac uštimava gitaru za fado. U Palermu blista ulični kamen, uglačan tabanima pokolenja. Blista i u Splitu. Jedan Rom pred prodavnicom tekstila u Kelnu svira u balkanskom ključu božićne pjesme na harmonici. Puši se pečena bundeva kod Sulejmanije. I roštiljska riba na izmirskoj pijaci. Puše se i nirnberške kobasice nadomak Direrove kuće u Nirnbergu. Jedno groblje u Solunu sa čempresima iz Hilandara. I groblje u Berlinu sa kamenom na kojem piše Hajner Miler. Blagajska tekija ispod kamenog zida, iznad čudesno zelene vode. Pjenušanje piva u nekadašnjem praškom manastiru. Pjenušanje anasona u flašici uza na Zakintosu. Cvjetnim mirisima me zavodi rizling u blistavoj vinskoj čaši, za stočićem na obali rijeke u Triru.
Kritska crvena zemlja. Banatska crnica kod Vršca. I bačka crnica oko Sombora. Kao tobogan se spušta jedna livada da bi se izvila prema Komovima.
Čini mi se da to zapisujem kako svi ovi trenuci ne bi nestali u vremenu kao suze na kiši. Putovanje je najbolji narkotik. “Iskustvo da smo sposobni za čisti entuzijazam, to je pravi dobitak na putovanju”, zapisao je Gete. Da, susret sa novim krajolikom, ulicom, vodom donosi rijetku vrstu radosti. Od nje najprije zanijemimo. Pa nas pretvori u pripovjedača. Moj omiljeni pisac fantastike Rej Bredberi zabilježio je: “Putuj napolje, u svijet. On je fantastičniji od svakog sna”.
Bonus video:
