U nadahnutom govoru od koga krv junačka udari u čelo, jedan od glavnih štihova DPS-a rekao je na ivici suza kako su za njega porodica i država najveće svetinje. Pomislio bi čovjek da je jednom profesoru i neženji makar zeru važnije znanje ili dobar provod, ali eto, on je odlučio da to budu porodica i država, pa neka mu bude. Ipak, pošto mu je ime dr Ivan Vuković a pogled usmjeren da traje na političkoj sceni dok god u njemu bude damara, ovaj patetični tribun zastarjele nacionalne demagogije mora biti podvrgnut analizi.
Svojim govorom više nego izborom u zvanje potpredsjednika partije, Vuković je lirski dodirnuo momentum u kojem se ta partija nalazi, pa ga zato ovdje uzimam kao simbol, i stavljam ispred novoizabranog lidera Danijela Živkovića. Izbori su prošli i jasno je da će njih dvojica voditi glavnu riječ u onome što nam se predstavlja kao reformisani DPS. Poneko je možda očekivao da će se u finalu ove partijske revije nazreti nekakav novi program, umjesto čega smo dobili Vukovićeve zastavničke tikove i sumnjivu opijenost krupnim riječima kao što su država, pristojnost, čast, porodica, dakle sve samim desnim proklamacijama nekakvog idealnog društva okoštalih hijerarhija.
Ozbiljan zajeb je što DPS više nema moć da kontroliše to društvo, pa je moralo doći do promjene algoritma. Valjalo je nekako sniziti taj domoljubni kič koji ih je doveo u poziciju da žive ovu usamljenu realnost novog puberteta nakon Đukanovićevog odlaska. A pubertet, zna se, to znači udaranje u grudi, mutiranje glasa, suze i zaricanje, povišena gestikulacija, sve što smo vidjeli kod dr Vukovića koji nijednom nije pomenuo obrazovanje, socijalne politike, niti bilo kakav savremeni društveni koncept, ekonomsku parolu… Ništa što bi jedan socijalista u punoj snazi valjda trebalo da preporuči partijskim drugovima.
Vuković je odlučio da se zakune državi i porodici, što je neka vrsta degenerisane političke naracije koja živi u izbornim otaljavanjima i na plakatima koje spere prva kiša. Dok se realnost odvija u političkoj mikroupravi nove ideološke i informatičke stvarnosti, a države modernog vođstva nekako hvataju priključak sa bezumnim ritmom društvenih mijena poznog kapitalizma, ovaj socijalista bi u partizane, da mitinguje na ivici graje i ponavlja riječi Mila Đukanovića kako će Crnu Goru braniti makar iz šume.
Umočen u partijsku kamilicu još kao dečko, pa određen da na zarobljenom univerzitetu gradi svoju karijeru, formatiran za lidera doba koje je prošlo, Vuković nerazumno mašta o šumi. Maskiran koliko mu to uniforma japija dozvoljava, naš junak bi da se bije sa četnicima. I neko će reći, zaista je Crna Gora debelo pritisnuta od velikosrpske furije i mora se braniti. Ne griješi taj koji kaže da je kleronacionalizam opasan protivnik, ali treba isto tako reći da je šumski pristup politici, negiranje životnog i društvenog iskustva, ukopavanje svih položaja u glib tranzicije dovelo do fetiša države sa kojim mašu oni koji su je prodali.
Poenta je zapravo blizu, samo malo političke pameti koju Vuković izgleda nema i socijalne teme oslonjene na lijeve postulate političkog djelovanja u Crnoj Gori bi donijele politički rast. Ali državnim patriotizmom, zadrtim lažima o šumi u koje ne vjeruje ni posljednji babac na galeriji, bestidnim ušuškanim prizivanjem snage unutar kaste osrednjih i preplaćenih mužjaka više nikoga ne možeš pokrenuti. Parola porodica i država možda važi među navijačima, radi na stadionima, i među izbrijanom omladinom, ali tamo je već upala crkva sa svojim mađijama i heraldikom kao strašnim znakom konkurencije. Država i porodica svakako ne mogu biti politički credo lijeve partije, što se izgleda ne izučava na podgoričkom Fakultetu političkih nauka.
Zašto ovo pišem? Upravo zato što su kleronacionalisti mahom nepopravljivi i njima je zalud pisati. Oni čak postaju jači ako ih se ležerno napada i potcjenjuje nadmenim cinizmom. Prava borba slijeva koju DPS po svemu sudeći želi samo da glumi, zapravo bi trebalo da bude osmišljavanje savremenih politika, uporno odricanje i pokorni stav prema dostojanstvu pojedinca, a ne države. Ako mlado čeljade želiš odvojiti od pogubnog tribalnog nacionalizma, moraš mu ponuditi pozitivnu vrijednost ličnosti i organizacije političkog društva, a ne kontra propovijed i stare fetiše. Dok imamo profesora političkih nauka koji istupa na nivou na kojem to radi Vuković, možemo reći da smo u grdnom problemu. Politika postaje pozornica nižeg ranga, pa umjesto stand up komedije jednog Milana Kneževića, dobijamo stand up tragediju Ivana Vukovića. Ipak, naši problemi postaju mnogo dublji od ove žanrovske diobe.
Kakav god bio u budućnosti, DPS mora da se oslobodi od tog lažnog tona koji spašava naciju i državni okvir, jer ih je takva priča počistila s vlasti. Uzeo sam Vukovića kao najglasniji primjer: iako nije izabran za predsjednika partije, njegovi su liderski pokreti surovo precizni u namjeri da nastavi činiti štetu na najvišem nivou. Prije svega svojim ispraznim patriotizmom za koji ga niko nije pitao, svojim glumljenim mačo intonacijama u koje niko ne vjeruje i davno pročitanom bagatelom jedne partijske emocije koja mora da nestane.
DPS ima budućnost samo ako se politički ogradi od ostavštine Mila Đukanovića. Bilo bi idealno da pomognu u procesuiranju i krivičnoj evaluaciji Đukanoviće vladavine. Ali to je teško očekivati kad čuješ dr Vukovića kako dirljivo obožava bivšeg vođu - pa još to čini u formatu slikovnice i ratne pastorale - kao nadbiće u kojem se stiču najviše političke vrijednosti, porodica i država.
Bonus video:
