Više od 26 hiljada Palestinaca - mahom žena i djece - stradalo je do sada u daleko najsmrtonosnijoj vojnoj operaciji 21. vijeka, a nepisana pravila novinskog izvještavanja nalažu da ova rečenica završi, ako već ne ritualnom osudom Hamasa, onda barem informacijom da je vojnu operaciju Izraela izazvao Hamasov teroristički napad 7. oktobra. To ne znači da nepisana pravila ne postoje bez razloga, ali ne znači ni da o nepisanim pravilima ne bi trebalo pisati. Jer upravo nepisana pravila određuju tko, kada, kako i gdje smije ovih dana istupati i nastupati. Mislimo, naravno, na proxy rat koji bjesni kulturnim poljem Zapada i čije su žrtve mahom propalestinski orijentirane umjetnice i umjetnici, intelektualke i intelektualci. A popis njihovog otkazivanja i zabranjivanja upravo je postao dulji za tri nova slučaja.
Slučaj prvi: Laurie Anderson, heroina muzičke avangarde, trebala je prvog aprila debitirati kao gostujuća profesorica na njemačkom Univerzitetu umjetnosti Folkwang, naslijedivši ondje Marinu Abramović. Ali umjetnica neće biti prisutna: univerzitetska uprava naknadno doznaje da je Anderson 2021. supotpisala otvoreno "Pismo protiv aparthejda" koje upozorava na masakre, linč i prisilna iseljavanja palestinskih civila u Gazi pa, u skladu s tim, uprava sada zahtijeva da se nesuđena profesorica izjasni zauzima li još uvijek isto stajalište. Njen je odgovor da odbije takav razgovor: "Za mene, pitanje ne glasi jesu li se moji politički stavovi promijenili. Pravo pitanje glasi: zašto se takvo pitanje uopće postavlja?", poručila je, otkazujući suradnju.
Slučaj drugi: Rogera Watersa, ex-pinkflojdovca, s platne liste uklanja jedna od najvećih svjetskih diskografskih kuća, berlinski BMG. Vijest je tek nedavno objavio američki Variety, iako su diskografi još sredinom prošle godine, pod novom upravom, odbili izdati Watersov nanovo snimljeni album bivšeg benda "Dark Side of the Moon". Sam Waters, nije tajna, odavno testira granice slobode govora na Zapadu, palestinsku borbu podržava već skoro 20 godina i jedan je od glasnijih promotora nenasilnog pokreta BDS koji se zalaže za bojkot, povlačenje ekonomskih investicija i sankcije prema Izraelu. I ovoga puta - kao uvijek do sada - javno je odbacio optužbe za antisemitizam, objašnjavajući da nema ništa protiv Židova, ali ima mnogo toga protiv današnjeg cionističkog projekta.
Slučaj treći: palestinski aktivist i sveučilišni profesor Amin Husain suspendiran je s Univerziteta u New Yorku upravo zbog optužbi za antisemitizam, a škrti podaci o saslušanju pred službom za ljudske resurse kažu da je na tapeti bio njegov angažman u inicijativi "Dekolonizirajmo ovo mjesto". Husain je, inače, s grupom aktivista inicijativu pokrenuo još 2016., reagirajući na izložbu "Ovo mjesto" u Muzeju Brooklyn koja je pod krinkom objektivnosti - tvrdili su - relativizirala patnju palestinskih civila pod izraelskom okupacijom. Poput Watersa, i on redovno podsjeća da antisemitizam i anticionizam nisu isto. Kao ni Watersu, to mu ne pomaže: već godinama ga javno progoni američka desnica, uredno ga pritom proglašavajući teroristom.
Tri različita slučaja, dakle, ali ista nepisana pravila. Ista je, čini se, i pouka: tri najnovija slučaja, sasvim eto slučajno, podsjećaju da se na Bliskom istoku, nepisanim pravilima usprkos, ipak nešto zbivalo i prije 7. oktobra. I da je netko, poput Laurie Anderson, još 2021. govorio o masakrima, linču i prisilnim iseljavanjima u Gazi. I da netko, poput Rogera Watersa, već skoro 20 godina upozorava na smrtonosnu izraelsku okupaciju. I da se nekoga, poput Amina Husaina, zbog takvih stavova već godinama svrstava među teroriste.
Postoje, rekosmo, jaki razlozi za nepisana pravila novinskog izvještavanja koja nalažu da svaki tekst o Gazi započne prizivanjem Hamasovog napada. Ali postoje još jači razlozi - barem zbog onih 26 hiljada mrtvih Palestinaca i barem radi onih koji svoju smrt danas iščekuju - da tekst tako ne završi.
I da se o nepisanim pravilima nastavi pisati.
Od slučaja do slučaja, za svaki slučaj.
Bonus video:
