Omaž Borislavu Pekiću, kojeg je ovih dana priredila Narodna biblioteka "Radosav Ljumović", pored osvrta na njegovu stvaralačku voluminoznost trebao je podsjetiti i na njegovo javno djelovanje! U tom društvenom angažmanu, ne manje značajnom od literalnog, Pekić je bio mišljenja da "lični moral osnov je svake politike… Ko počne sa žrtvovanjem svojih vrlina, završiće sa žrtvovanjem tuđih života. Ako vas smatraju moralnim čovekom, morate to po cenu glave ostati… Politika je javni moral… Moral je privatna politika."
Valjalo je, ali se nije desilo, podsjetiti i na njegovu "književnu grupu" koju su pored njega sačinjavali Danilo Kiš, Mirko Kovač i Filip David. Čuvena četvorka koja je razgovarala, pisala i otvoreno saopštavala svoje stavove o svemu bitnom nije bila samo okupljena oko analize svojih rukopisa, već je zbog svojih svjetonazora imala i slična životna iskustva, odnosno progone! Filip David je zapisao: "... tragična je činjenica da je Kiš umro u Parizu, Kovač u Rovinju, a Pekić je svoje najbolje spisateljske i životne godine proveo u Londonu. Imali su, svako na svoj način, duboke ali i traumatične odnose sa ovom našom sredinom kojoj su mnogo u književnom, umetničkom smislu dali".
Šta im je to bilo zajedničko zbog čega su nekoć bili proganjani, a danas se to pokušava prećutati? Kako su to Kiš, Pekić, Kovač i David "u mnogo čemu bili različiti, ali u bitnim stvarima odani nekim vrijednostima"? Pošto se ispisane ili javno izgovorene riječi ne mogu zaboraviti, valja podsjetiti da su na njima prepoznatljiv, i stilski i tematski, način opisali socijalne poremećaje koje iznova proživljavamo i koji neodoljivo podsjećaju na "strah od slobode", kojeg je Pekić efektno opisao u scenariju za film "Dan četrnaesti". Tamničari naših sudbina jesu oni sa kojima živimo i koji nas iznova plaše teškom životnom pričom, najavljuju dramatične događaje i neprestano plaču nad prošlošću za koju isključivo okrivljuju druge. Oni nas uporno provociraju mitovima! "Od čuda se ne zahteva da pomažu već da menjaju, a od ovih najvećih ne da izopačuju sadašnjost već da razgrađujući je, grade budućnost", poručuje Pekić.
Pekićev Argo ne traga za zlatnim runom budućnosti već želi da plovi u vodama globalnih sukoba i izbjegava da se prilagodi novonastalim okolnostima. Kroz magično-ironični opis Isusovih čuda u Judeji, Pekićevo "Vreme čuda" snažnim simbolizmom ukazuje da sva naša nekadašnja, pa i sadašnja, nedaća proizilazi iz ideološke zagriženosti i netrpeljivosti. Nametnuti dogmatizam, posebno onaj koji se neprestano poziva na navodnu ugroženost i progonjenost, sliči mutavcu koji nakon što progovori o svemu što zaista želi i misli biva razapet na krst, dok je istorijski revizionizam poput iscijeljene leprozne žene koju na kraju više niko i prihvata jer je "iznutra" i dalje bolesna! Čak i današnje konfrontacije u Crnoj Gori imaju prizvuk vremena kada je Pekić napustio ove naše prostore na kojima smo, na veliku žalost, svi "izjednačeni u ishodu, a razdvojeni u razlozima svojih muka".
Po riječima Mirka Kovača: "Kiš je umro prije pada Berlinskog zida i prije ratova koji su kretali iz Srbije, uvjeren sam da bi znao zauzeti stranu, imao je osjećaj za ono što je pravedno, a o nacionalizmu i nacionalistima napisao je sjajne stranice mnogo godina prije nego što su vampiri krenuli u ratne pohode. Pekić je bio razočaran kada je sa omjerom šest naprema jedan izgubio od vojvode Šešelja, sada ratnog zločinca, i to kao demokratski kandidat na parlamentarnim izborima. Javio mi se iz Londona negdje s početka 1992. godine, ja sam već bio u Rovinju, rekao mi je da je zauvijek napustio Beograd i da se tamo više nikad neće vratiti. Nažalost, te godine je umro. Bio je veliki čovjek i veliki pisac".
Zamisao da se svake godine obilježava datum Pekićevog rođenja u Podgorici veoma je dobra iz razloga što bi nas taj događaj podsjećao da iznova čitamo i vodimo "nemušti dijalog" sa nekadašnjim osuđenikom za krivična djela protiv naroda i države. Očigledno je i da se kroz ustanovljenje odgovarajuće književne manifestacije želi potencirati Pekićeva "jasna i nedvosmislena pripadnost srpskoj kulturi", pa stoga moguće i konačno čujemo ili pročitamo nečiji osvrt na njegovo tumačenje srpske nacije.
Možda u konačnici neki shvate i prihvate da je "Zlatno runo" naše svakodnevice zapravo teška realnost koju moramo mijenjati uz radosno prihvatanje života i njegovih izazova. Ne moramo prihvatiti "civilizaciju koja ne saobraća s autentičnim duhom humaniteta", ali ni banalnu mitologizaciju svega i svačega. U balkanskoj zagušljivoj krčmi, koja zbog svoje politike više naliči javnoj kući, prozori treba da budu stalno otvoreni. "Treba(mo) gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo."
Možda konačno neki od nas prihvate da "nerazumevanje onoga što je bilo juče jemstvo da ćemo još manje razumeti ono što nas čeka, a najmanje ovo što danas radimo", kao i to da je "nesreća samo ono što ne mora biti, a ipak se dogodi" jer nju "uvek izazivaju ljudi." Koji ljudi?
Zbog onih koji sikću da nam slijede "Odbrana i posljednji dani", pa nas iznova plaše "1999", uočili smo poodavno da "Besnilo" na Balkanu ima periodične reprize. Zbog toga što nijesmo znali, a i dalje ne znamo, "Kako upokojiti vampira", imali smo česte "Godine koje su pojeli skakavci", pa ćemo zbog toga i dalje od naših mlađih, obrazovanih i talentovanih dobijati "Pisma iz tuđine".
Bonus video:
