Javno mnjenje o današnjem svijetu neobično je podijeljeno. Velike industrijske ekonomije, uključujući Kinu, zahvaćene su opštim raspoloženjem straha i podozrenja, pa mnogi pojedinci s pravom sumnjaju da i oni sami rade kako treba ("svi ostali" su ti koji rade užasno). Tržišta dostižu nove maksimume, ali se politička i investitorska raspoloženja kreću u suprotnim smjerovima. Politika je prožeta pesimizmom, dok je ekonomija puna energije.
Već 30 godina, poznata mantra američkog političkog konsultanta Džejmsa Karvila - „O ekonomiji se riječ, glupane“ oblikuje naše razumijevanje politike, posebno u izbornim godinama. Ali ova je mudrost sada zastarjela. Politika je odavno prestala da reaguje na ono što se dešava u stvarnom svijetu, uključujući i ekonomiju.
Počnimo sa Sjedinjenim Državama, kojima je izgleda suđeno da ponovo gledaju trku iz 2020, između Džoa Bajdena i Donalda Trampa. Dva starca, četiri godine starija od posljednjeg susreta, u novembru će sve nanovo proživjeti. Isto tako, Francuska se priprema za još jedan ulazak u predsjedničku trku krajnje desničarske populistkinje Marin le Pen.
U Njemačkoj, gdje istraživanja javnog mnjenja pokazuju propast podrške vladajućoj koaliciji (koju predvode socijaldemokrate u partnerstvu sa Zelenima i Slobodnim demokratama), krajnje desničarska Alternativa za Njemačku postala je druga najjača stranka u zemlji, što sugeriše da će ostati stalni dio političkog pejzaža. Populističke partije su nedavno odnijele velike pobjede u Holandiji i Slovačkoj. U Velikoj Britaniji sada svi očekuju da će Laburistička partija (pod umjerenijim vođstvom) pobijediti na sljedećim izborima; jasno je, međutim, i da će nova vlast naslijediti slabu ekonomiju i podijeljenu državu.
Glavni izvor očaja je Tramp. On i njegovi evropski obožavaoci i pomagači plasiraju fascinantnu priču o patnji i strahu. Prema Trampovim riječima, Amerika je „zemlja u padu, to je problematična zemlja, iskreno, to je zemlja koja propada“. Takvi domaći razgovori, na namjerno jednostavnom i iskrivljenom jeziku, stvaraju iluziju autentičnosti. Isto važi i za Trampovu kritiku Niki Hejli, sa njegovom bizarnom upotrebom velikih slova i solipsističkom gramatikom: „Njene Lažne Izjave, Pogrdni Komentari i Ponižavajući Javni Porazi Uvredljivi su za Prave Američke Patriote".
Sada razmotrimo ukupnu ekonomsku sliku, koja je u potpunoj suprotnosti sa ovim sumornim političkim procjenama. Tehnološke inovacije pokreću brži i vidljiviji napredak nego u bilo kom trenutku u posljednjih 50 godina.
Ekonomisti su dugo vremena bili zbunjeni sljedećim paradoksom, koji je istražio Robert Gordon sa Univerziteta Northwestern: informaciono-komunikacione tehnologije (IKT) izgledale su impresivno, ali nisu generisale povećanje produktivnosti u poređenju sa ranijim tehnologijama, kao što je to učinila, recimo, električna energija. Implikacija je bila da digitalna tehnologija samo nudi zabavu, služi gubljenju vremena, te da milioni kancelarijskih radnika kradu radne sate igrajući Solitaire i Minesweeper (dvije igrice koje su, 1990-ih, bile unaprijed instalirane na većini personalnih računara).
Ovo više nije slučaj. Danas, IKT - posebno vještačka inteligencija - može, sve više, da rješava osnovne probleme, uključujući i one koji su frustrirali srednju klasu u posljednje četiri decenije. Da li je stanovanje u gradovima preskupo? Zahvaljujući radu na daljinu, više ne morate da živite u velikoj metropoli da biste bili na poziciji u velikoj kompaniji. Da li je obrazovanje skupo i nedostupno? Sa onlajn kursevima, poput onih koje nudi Khan Academy, možete učiti mnoge predmete na mreži. Da li je zdravstvena zaštita preskupa, nedostupna i invazivna (sa nepotrebnim testovima)? AI će vam pomoći da se nosite sa svim ovim problemima.
Mnoga od ovih tehnoloških dostignuća su zaista šokantna. Ona će sigurno raseliti veliki broj radnika koji su izvlačili rente iz ranije oskudnih dobara; ali će takođe osloboditi resurse, omogućavajući mnogim ljudima da ostvare svrsishodnije postojanje od trenutno dostupnog i od onoga što je pokojni antropolog Dejvid Greber nazvao „glupim poslovima“.
U prethodnim periodima neizvjesnosti, kao što su inflatorne 1970-e, stopa štednje je rasla - pomalo paradoksalno - pošto je inflacija izjedala postojeću štednju. Međutim, stope štednje, posebno u SAD, sada brzo padaju sa svojih pandemijskih maksimuma, ispod nivoa iz 2010. godine. Da li ovaj trend odražava vjeru u budućnost ili nam signalizira fatalizam?
U ovoj novoj eri tehnoloških otkrića i novih mogućnosti, postoji potreba za novom mapom puta kojom bi se definisala lična očekivanja i ponašanje. Kao i uvijek, istorija nudi svoje pouke. Uvijek su postojali ljudi koji imaju moć da promijene javno mnjenje a koji su se ponašali sasvim drugačije od savremenih uticajnih ljudi poput Trampa.
Buda je otvoreno dovodio u pitanje i masovno poremetio sve složene svešteničke hijerarhije. Osobe poput Franje Asiškog, Katarine Sijenske i Bernadete Subiru posjedovale su moćan lični magnetizam, pojačan patnjom. Pobunili su se protiv establišmenta i njegove ortodoksije. Pomogli su ljudima da vide mogućnost smislenog individualnog djelovanja. Pokazali su, a ne rekli. Na kraju, njihove društvene institucije su reagovale tek nakon što su proizveli revoluciju u životima velikog broja ljudi.
Ovo je obrnuta slika savremenog influensera, čiji je cilj samo da na tržište plasira imitaciju i iz toga izvedeno ponašanje. Tramp je uticajan ne zbog vrijednosti koje zastupa, već zato što je prihvatio određeni modni trend. Kratkotrajna priroda takvog uticaja je njegova suština.
Sveci su preobražavali jer su mislili i djelovali u dugoročnom - zaista, vječnom - kontekstu. Oslobađali su se straha i nepovjerenja eliminišući opsesiju datim trenutkom. Savremeni teoretičari igara prepoznaće djelotvornost ovog pristupa u rekonstrukciji ideja kroz ponavljanje. Ako želimo da izađemo iz današnjeg očaja, moramo ponovo steći sposobnost da vidimo dalje od kratkoročnog.
Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
