Nastavak jučerašnjeg teksta
Danilo Jauković: Zamolili smo vas da ovdje dođete i da nam ispričate nešto o pogibiji Boška Boškovića1) i o onome što je poslije toga nastupilo u vezi ubijanja Muslimana u Vranešima. Vi ćete ispričati kako se vi toga sjećate i kako vi smatrate da je bilo. Prvo bih vas zamolio da mi ispričate u nekoliko riječi o Bošku Boškoviću: ko je bio, šta je radio prije nego što je poginuo, na kojim dužnostima je bio, kud je bio krenuo kad je poginuo na Ceru i onda, ko je organizovao da se krene u Vraneš i da se Muslimani pobiju, protjeraju, njihove kuće popale, itd.?
(1Bošković L. Boško (Polja, 1887 - Cer, 8. 11. 1924), rezervni pješadijski poručnik, inspektor Ministarstva unutrašnjih djela. Nižu gimnaziju i oficirsku školu završio na Cetinju. Poslije dobijanja čina potporučnika 1908. bio ađutant Poljskog bataljona i učitelj. Od 1914. komandant Poljskog bataljona, istakao se u boju na Glasincu. U junu 1916. Interniran prvo na Mamulu, potom u Bodogasonj i na kraju u Karlštajn. Po završetku rata radio na ujedinjenju, organizaciji novih vlasti, bio na čelu vojnog komiteta pri Izvršnom narodnom odboru. Kao pristalica bezuslovnog ujedinjenja aktivno učestvovao u slamanju Božićnog ustanka. Napustio vojnu službu poslije neuspjeha njegove misije u Beogradu da riješi oficirsko pitanje u Crnoj Gori. Ubrzo postavljen za okružnog načelnika u Kolašinu, inspektora Ministarstva unutrašnjih poslova za Crnu Goru. Beskrupulozno izvršavao naređenja i nasiljem ”utjerivao” u narodu strahopoštovanje prema novoj državi. Posebno se istakao u suzbijanju komitskog pokreta u Rovcima. Te poslove je obavljao bahato i surovo, sprovodeći teror prema političkim neistomišljenicima, te je protiv njega 1921. godine podnijeta interpelacija Narodnoj skupštini. Crnogorski odmetnički pokret ga smatrao glavnim krvolokom tadašnjeg režima, te su više puta pokušavali da ga likvidiraju. Prema pisanju tadašnje štampe, crnogorski komite, povratnici iz Gaete: Ilija Lakićević, Blagoje Vučić i Zeko Delibašić su spremali likvidaciju Boška Boškovića na putu Risan - Dubrovnik u avgustu 1922. godine. Dvije godine kasnije 8. novembra 1924. ubili su ga crnogorski komite Radoš i Drago Bulatović u mjestu Ceru. Za ubistvo je neosnovano optužen Jusuf Mehonjić, što je poslužilo pristalicama Boškovića da izvrše “osvetu”, praveći pokolj u Šahovićima nad nedužnim i razoružanim muslimanskim življem. Sahranjen je u Poljima kolašinskim.)
Jovan Pejović: Boško Bošković je bio u ono vrijeme inspektor unutrašnjih poslova i okružni načelnik u Kolašinu. Po mome shvatanju Muslimani su onda pravi platili krv Boškovu. Boško je bio jak čovjek i duhovit. Moračani i Rovčani, kad je Boško došao u Kolašin među njih nijesu smjeli od njega reći britva. Pronijelo se da je Boška Boškovića ubio Jusuf Mehonjić2), nekakav Turčin, što je bio u komitima, ali po mom mišljenju Boška su ubili Bulatovići Drago i Radoš3).
(2Mehonjić Jusuf (1870-1926), iz Grnčareva (Šahovići) kod Bijelog Polja, jedan od vođa muslimanskih komita u Sandžaku. U toku Balkanskih ratova bio je oficir askera, dok je od jugoslovenskog režima optuživan da je tokom Prvog svjetskog rata pomagao austrougarsku vojsku. Otišao u komite sa namjerom da osveti sestru, čuvenu ljepoticu, koju su Srbi odveli u nepoznatom pravcu. Predvodio je komitske čete i operisao čitavim područjem Sandžaka i dijelom Kosova, predstavljajući se kao protivnik vlasti i zaštitnik muslimanskog stanovništva. U njegovoj družini, koja je brojala 50-70 ljudi, bile su dvije žene: Umihana udata Čoković, umrla je 1983. godine u selu Cerovu kod Bijelog Polja gdje je živjela, i Zejna. Kao godina rođenja Mehonića se navodi 1870, što je upitno s obzirom da je, kao što se iz izvora vidi, 1920. imao 30 godina. Bio je član Kosovskog komiteta. U svakom slučaju, Mehojnjić je slovio za hrabrog i odvažnog ratnika, koji dugo nije shvatao da je propala Osmanska imperija. To se može vidjeti i iz stihova njegovih pjesama koje je zabilježio i objavio poznati češki naučnik Matija Murko, koji je 1924. godine boravio u Sandžaku. Istovremeno, u narodu je uživao poštovanje i strahopoštovanje, što se može zaključiti i po pjesmama koje je pjevao narod. Učestvovao je u borbama u Albaniji na strani Fan Nolija, slovio kao bliski saradnik i prijatelj Bajram Curija, koji se borio protiv Ahmeda Zogua, kojeg je pomagala jugoslovenska strana. Protivnici su ga optuživali da je ubio Aleksu Morakovca, trgovca iz Bijelog Polja, Toda Morakovca, oficira iz Bijelog Polja, Bojana Babića iz Grnčareva, Rista, Aleksu i Todora Boškovića iz Šahovića, Milisava i Milosava Rutovića iz Oboda, učitelja Miloša Maškovića, Rada Medenicu, aktivnog pešadijskog majora, Sava Medenicu i njegovog ordonansa Aleksandra Savića, policijskog pisara i pravnika iz Beograda, Arsenija Ćetkovića, trgovca iz Lepenca, kao i još neke manje značajne ličnosti. Ove optužbe su bile proizvoljne i zasnovane na sumnji, jer primarni istorijski izvori dokazuju da je najveći dio pobrojanih ličnosti ubijen od strane crnogorskih komita. U svakom slučaju, meta njegovih napada su bili trgovci i predstavnici vlasti, a ugled koji je imao bio je glavni krivac za sumnju da je on upravo ubio Boška Boškovića, iako je u jesen 1923. godine otišao u Albaniju, da bi pred kraj 1924. godine opet bio na tim prostorima. Bilo je uobičajeno da zimu provodi na tlu Albanije, gdje se borio na strani Fan Nolia u tamošnjim političkim obračunima. Čak je u tim borbama bio i ranjen. Činjenica da je Mehonjić bio u Albaniji (na području između Skadra i Drača), gdje je bio i vrijeme pokolja u Šahovićima, što je izazivalo je veliko nezadovoljstvo i razočarenje kod muslimana koji nijesu mogli shvatiti da je svoj narod ostavio na nemilost srpskim nacionalistima da bi učestvovao u albanskoj Revoluciji. Čak neki autori u tome vide razlog slabljenja uticaja komita i udaljavanje naroda od njih. Zanimljivo je da ga beogradska “Politika” u tekstu iz 1924. godine optužuje da je ubio Boška Boškovića, da bi u tekstu dvije godine kasnije, kada izvještava o njegovoj pogibiji, tu činjenicu ne samo prećutala, već i objelodanila da se Mehonjić od 1923. godine nalazio u Albaniji, a Husein Bošković u Turskoj. Pošto je odbio da sa Huseinom Boškovićem ode za Tursku, ostao je glavna meta jugoslovenske vlasti koja mu je posredstvom agenture stalno bila u blizini. Poslije više neuspjelih pokušaja od ljeta 1925. godine, konačno ga je likvidirao njegov jatak na prevaru, ponešen pohlepom za novčanom nagradom raspisanom za njega. Prema jednoj verziji, ubijen u Albaniji od strane “albanskih žandara” u blizini Tirane, odnosno u blizini Šijaka kod Skadra, dok je prema drugoj, ubijen u okolini Prizrena. U svakom slučaju, izgleda najvjerovatnije da je ubijen u okolini Fijera u Albaniji, odakle su njegovi potomci (unuci od kojih jedan nosi njegovo ime) njegove posmrtne ostatke prenijeli na groblje u mjestu Hamal blizu Fijera, gdje se i danas nalazi njegov mezar u blizini njegove majke. Na istom groblju se nalazi i mezar Feriza Salkovića.);
(3KOMITSKE VOJVODE RADOŠ BULATOVIĆ (1885-1929) I DRAGO BULATOVIĆ (1876-1929), Komite i ubice Boška Boškovića, bezmalo posljednji crnogorski gerilci, komiti koji su stradali, herojski izginuli za slobodu, samostalnost i nacionalno dostojanstvo Crne Gore bili su braća Radoš i Drago Punišini Bulatovići iz Smailagića Polja, kod Kolašina. Oni, kao istaknuti crnogorski junaci iz Rovaca, likvidirani su od strane jugoslovenskih oružanih formacija 8. marta 1929. godine u selu Ravni, u blizini Moračkog manastira. Braća Radoš i Drago Bulatović su punih 12 (dvanaest) godina bili u šumi kao komiti, kako u doba austrijske, tako i u vrijeme tadašnje ”srpske” okupacije. Oni su rješenjem Ministra unutrašnjih djela Kraljevine SHS bili oglašeni hajducima i ucijenjeni sa 100. 000 dinara. Policijske vlasti su za njima raspisivale potjernice, organizovale potjere i obećavale velike novčane nagrade onima ko ih uhvati, prokaže vlastima ili ubije. Braća Radoš i Drago Bulatović iz sela Smailagića Polja kod Kolašina stradali su kao crnogorski komiti marta 1929. godine u selu Ravni u blizini Moračkog manastira. O njihovoj pogibiji, borbi u zapaljenoj kući sa brojnim žandarmima, koja kao da je imala filmski scenario, pisala je beogradska “Politika” od 13. marta 1929. godine, br. 7495 na strani 8: Interesantna je sudbina ova dva odmetnika koji su poslije dvanaest godina života u šumi najposlije platili životom. Radoš Bulatović iz sela Smailagića Polja, čija je kuća udaljena jedva tri kilometra od samog Kolašina, bio je imućan, bogat seljak. Među seljacima i svojim bratstvenicima bio je osobito poštovan. Sa svojim bratom Dragom, i još nekoliko desetina rođaka Bulatovića, odmetnuo se u šumu još za vrijeme austro-ugarske okupacije. Taj period njegovog komitovanja bilo je čisto nacionalne prirode, jer je Radoš sa društvom bio neumorni zaštitnik svoje okoline, a nemilosrdni sudija austrijskim vojnicima i njihovim špijunima, koje je bez sažaljenja ubijao. Prvih dana poslije ujedinjenja, svu su vlast za dugo vremena po crnogorskim varošima imale komite. Oni su ulazili u varoš kao neka vrsta oslobodilaca. Među prvim odmetnicima ili kako su tada nazivani komitima, koji su u Kolašin došli, bio je i Radoš Bulatović. Bez sumnje među svim tim ljudima koji su u masama dolazili iz šume najrazboritiji bio je Radoš Bulatović. A od svih komita građana kolašinskih on je bio najsimpatičniji i u njega su imali najviše povjerenja. Međutim, uticaj separatista, obećana čast, čin i slava, od njega su ubrzo napravili najvećeg pobornika za crnogorsku samostalnost. Još 1919. godine došao u sukob sa vlastima, i jedne noći opkoljen kod svoje kuće od deset žandarma, u borbi bio je ranjen na šest mjesta, i što je najinteresantnije, uspio je da tako ranjen umakne žandarmima. Primjećuje se da “Politika” daje svoj politički sud o uvjerenjima Radoša Bulatovića, koji je determinisan činjenicom da njegovi politički stavovi i komitska borba ne korespondira sa ideologijom i politikom čije je interese ona kao beogradska novina zastupala. Naprotiv, politička uvjerenja i gerilska borba Radoša Bulatovića bili su temeljito oprečni političkoj doktrini čije je ciljeve i interese promovisala ”Politika”. Činjenica je da se Radoš Bulatović borio za crnogorsku državnu samostalnost, ali samosvjesno, iz svojih uvjerenja, a ne pod uticajem bilo koga ili bilo čega. ”Politika” u svojemu tekstu dalje navodi i ovo: Od tada je proteklo dosta vremena. Poslije amnestije političkim odmetnicima u Crnoj Gori, njegovi rođaci i drugovi tokom 1921. i 1922. godine predali su se vlastima. Jedini Radoš sa svojim bratom Dragom ostao je i dalje u šumi. Da se zapaziti da, “Politika” pravi previd: namjerno ili nepažnjom: jer je činjenica, istorijski provjerena, da se nijesu svi crnogorska komiti iz bratstva Bulatovića nakon amnestije predali vlastima. Neki jesu, a neki i nijesu. Neki su se predali, neki su uhvaćeni, a neki su bili van domašaja vlasti, jer su bili emigrirali u inostranstvo. ”Politika” konstatuje da su svi pokušaji da se Radoš Bulatović privoli na predaju propali. Ona piše i ovo: Prije nekoliko godina pokupili su se svi viđeniji ljudi i prvaci iz sreza i pozvali Radoša s bratom na pregovore. Cilj ovih pregovora bio je da se na lijep način sklone na predaju. Na zakazano mjesto udaljeno nekih dva do tri kilometra od varoši oni su došli. U označeni sat pojavio se Radoš. Njegov stas i široka ramena pokazivale je snažan sastav, njegova bluza od uniformi bivših crnogorskih oficira jedva se vidjela od bezbroj unakrsno opasanih redenika. Gusta brada davala mu je izgled pustinjaka, iza poluspuštenih trepavica sijale su njegove sitne oči neobičnim sjajem. Sa kratkom puškom u ruci i u pripravnom stavu on je pristupio jednom po jednom i sa svima se iz reda ljubio. Viđeni ljudi, većinom njegovi bivši oficiri iz rata, nagovarali su ga, dan se okane uzaludnog komitovanja, i nemirnog šumskog života, nego da se posveti opustjeloj kući i njivama. Poslije diskusije od neka dva sata, Radoš je okupljenim postavio ultimatum, da mu zagarantuju nošenje oružja, da mu država da neku naknadu u novcu za pretrpljene štete za vrijeme boravljenja u šumi, navodi “Politika”. Za Radoša Bulatovića ona tvrdi da je važio za najvećeg pobornika za crnogorsku samostalnost, te da je u svojemu uvjerenju borca za crnogorsku slobodu išao čak dotle da i državi postavlja ultimatume. Svi pregovori sa Radošem i Dragom Bulatovićem, te pozivi na predaju ostali su bez rezultata. “Politika” navodi da je ovaj crnogorski komitski vođa, nekoliko godina prije nego što je ubijen, demonstrativno prekinuo pregovore i prema tome objavio rat državi. Sa puškom na gotovs, korak po korak u nazad, on je ostavio građane dovikujući: Zbogom, meni je mjesto u šumi! Na vrhu susjednog brdašceta njegov brat Drago sa puškom u ruci osiguravao mu je odstupnicu. Od tada pa sve do danas njih dvojica su ostali u odmetništvu. Pričalo se da su krstarili iz jednog sreza u drugi. U kolašinskom srezu, posljednjih godina koliko se zna nijesu nikome nikakva zla učinili, a pričalo se da su u drugim srezovima naročito u nikšićkom i andrijevičkom, učestvovali u napadima sami ili u zajednici sa odmetnicima iz drugih srezova. Prije dvije godine ucijenjeni su Radoš i Drago sa po 50. 000 dinara. Komandir ko- lašinske žandarmerijske čete kapetan g. Milojko Uzelac neprestanim potjerama sa svojim žandarmima onemogućio im je dolazak u blizini Kolašina. Pronosile su se verzije kako su viđeni sad u Metohiji, sad u Katunskoj nahiji i tako dalje. Govorilo se čak, da su oni davno već prešli u Italiju. Ali je kapetan Uzelac sa svojim žandarmima najbolje znao za njihovo kretanje, pisala je ondašnja “Politika”. Evo, kako su oni, prema pisanju beogradske “Politike”, ubijeni. Ovu verziju njihove pogibije, kako piše ”Politika”, ispričali su žandarmi koji su učestvovali u operaciji njihove likvidacije. Naime, po naredbi komandira kolašinske žandarmerijske čete, kapetana Milojka Uzelca vršene su potjere za komitima Radošem i Dragom Bulatovićem. Njihovom likvidacijom rukovodio je izvjesni narednik Dujmović sa četrnaest žandarma. U selu Ravni, marta 1929. godine, u zoru stigao je narednik Dujmović sa žandarmima. U jednoj kući pored puta bili su Radoš i Drago Bulatović. Prolazeći pored te kuće, koja je pripadala tamošnjem seljaku Đukiću, piše ”Politika”, narednik Dujmović i žandarm sa njim uputili su se prema kući. Narednik je prvi otvorio vrata i ušao, a za njim i žandarm. U kući su našli domaćina sa ženom i sa njihovo četvoro sitne djece, koji su živjeli u najvećoj bijedi. U razgovoru sa domaćinom naredniku se učini sumnjivim jedan šum, koji je dolazio sa tavana kuće. - Ko ti je gore? - upitao je domaćina. Kako mu je ovaj dao zbunjen i nejasan odgovor, narednik se popeo do ulaska tavana, gdje je ugledao dva toliko tražena odmetnika. Prema pričanju narednikovom, Radoš je opazivši ga pucao na njega, ali metak nije upalio. Narednik i žandarm uspjeli su srećno da umaknu napolje i zauzmu poziciju iz koje su imali na oko vrata od kuće. Odmah za tim narednik je dao signal zviždaljkom, i za kratko vrijeme bili su svih četrnaest žandarma na okupu. Kuću su sa sviju strana opkolili i zauzeli dobre zaklone. Kada su se već bili rasporedili, žandarmi su glasnim dozivanjem pozivali Radoša i Draga na predaju. Ali oni za to nijesu htjeli ni da čuju, navodi “Politika”. Prema njenom pisanju, svi pozivi na predaju bili su uzaludni. List tvrdi da su čak i upućivani neki mještani kao pregovarači, ali sve je to bilo bez rezultata. Prema pisanju “Politike”, Radoš Bulatović je jednom od njih rekao: Dvanaest godina ja sam komitski vojvoda, napadale su mene i veće grupe žandarma pa su se lijepo uvijek proveli. Poslije propalih pregovora, ”Politika” navodi, odmah zatim nastala je puščana paljba. Žandarmi su iz početka pucali po vrhu kuće da bi se oni u kući uvjerili u njihovu nadmoćnost. Poslije uzaludnog puškaranja od jednog sata i više žandarmi su posljednji put pozvali Radoša i Draga na predaju. Ali oni su iz kuće odgovorili: - Tornjajte se odatle! Narednik je zatim dozvao domaćina Đukića i poslao ga u obližnju kuću da donese pola kila petroleuma. Kad se on vratio sa petroleumom narednik mu je naredio da pospe petroleum po kući, s polja, a zatim da kuću zapali. Siromah Đukić htio ne htio morao je da posluša naredbu, te je tako sam sopstvenu kuću zapalio. Čim je vatra uzela maha, puškaranje je ponovo nastalo sa obadvije strane. Dovedeni tako u škripac, Radoš i Drago zbog vatre bili su primorani da napuste kuću i izaću napolje. Radoš je prvi izašao na vrata, uspio je da opali nekoliko metaka u pravcu zaklonjenih žandarma, a zatim je bio srušen plotunom. Drago je od prvih plotuna na nekoliko mjesta bio ranjen a onda je stao da bježi prema potoku. Ali su ga dočekali žandarmi koji su bili sa druge strane kuće i plotunima oborili, piše ”Politika”. Isti list navodi da je, iza toga izvršen od strane civilnih i vojnih vlasti uviđaj. Uviđaj su vršili, po pisanju “Politike”, sudija M. Radević, poglavar sreza R. Milošević, kapetan žandarmerije M. Uzelac, sreski ljekar dr B. Milić i još nekolicina, i kod ubijenih komita nijesu našli ništa niti od novca niti od drugih stvari, osim municije, koje su imali dovoljno. Radoš je imao italijanski kratki karabin i na kundaku urezano: R. B. komitski vojvoda 12 godina. Ljekar koji je, kako piše ”Politika”, vršio obdukciju konstatovao je da je Radoš bio fizički bolestan, a Drago fizički zdrav, kao i to da Radoš za posljednja četiri dana nije ništa jeo jer mu je stomak bio potpuno prazan. Drago je takođe bio praznog stomaka, ali je ipak posljednjih dana morao nešto jesti i to vrlo malo. U tom članku “Politika” konstatuje da je Radoš prije nekoliko godina boravio u Italiji i da mu otuda puška potiče, konstatuje se, uz ostalo u pomenutom srpskom listu. Tok pogibije braće Radoša i Draga Bulatovića naveo sam prema pisanju beogradske ”Politike”, koji je jedini raspoloživi dokumenat o tome. Najzad, ”Siromah Đukić”, o kojem piše “Politika”, a u čijoj su kući i na čijem su imanju ubijeni Radoš i Drago Bulatović, u selu Ravni u blizini Moračkog manastira, bio je u stvari Milija Perov Đukić, koji je važio za jed- nog od njihovih jataka (a jatak je onaj koji pomaže i skriva). Kuća Milije P. Đukića bila je njihovo skrovište. Milovan Đilas piše da su “braća Radoš i Drago” bili odmetnici, te da je njihova družina u prvim danima ujedinjenja pobila desetak žandarma, koji su prodrli u njihov zabiti zavičaj, a potom su se s većinom plemena nekoliko dana odupirala vojsci i ujedinjaškim odredima. Đilas potom konstatuje i ovo: Za razliku od drugih odmetnika, braća nijesu ni okupili družinu, niti se nekoj družini priključili, nego su četovali sami i veoma povučeno, tako da su im vlasti teško ulazile u trag. Đilas piše da su oni važili za hrabre i oko njihovog imena - bili su se u narodnim predstavama spojili u jedan pojam, a ako ne i u jednu ličnost - širila se posebna tajanstvenost: bili su prisutni svugdje i nigdje, pa tako širili stravu, iako se nijesu svetili za potkazivanja i gonjenja... Nerazdvojni, kretali su se mahom noću i zimovali po zemunicama i prašumama. Zajedno su i poginuli, izdani od jataka prokušanog na mukama i u zlodjelima - desetak godina poslije događaja ispričanih u ovim zapisima... Njihov život bi mogao biti čudesna priča o bratskoj ljubavi, o strastima lova na ljude i po zvijerivanju čovjeka u borbi za život i ideju, navodi Đilas.)
Više njih uglas: Rovčani.
Jovan Pejović: Rovčani.
Danilo Jauković: A što su ga ubili?
Jovan Pejović: Ubili su ga zato što su bili u komitima.
Milić Španjević: Ubili su ga zato što je prije toga palio po Rovcima.
Jovan Pejović: Boško Bošković krenuo je uoči Dmitrova dana na slavu kod Radisava Krgovića, koji je tu u Mekićima stanovao (današnji Stevanovac, prim. R. Š). Oni su znali, neko im je dokazao i zasjeda mu je bila na Ceru, a sa Boškom je bio i jedan koji ga je pratio - Mileta Bošković, njegov rođak iz Barica. Oni su (mislim na Bulatoviće) tu zapali i ubili Boška, a Miletu ranili. Onda je Boško Bošković donesen na Mojkovac, došla je masa svijeta. To je bilo na sami Dmitrov dan. Kad je držata žalba Bošku, kod crkve u Poljima, došao je načelnik Cemović iz Berana i održao jedan govor u kojem je rekao da su Boška ubili Muslimani i da to treba osvetiti. S onoga istoga mjesta, mi smo se digli i od Bijelog Polja zašli i do na vrh Kovrena, negdje ubili, negdje zapalili, a po mome mišljenju Muslimani su pravi nastradali.
Danilo Jauković: Koliko je ubijeno Muslimana tada zna li se od prilike?
Više njih uglas: 200-300.
Milić Španjević: Ja sam tu noć bio u Vranešu. Kad je sahranjen Boško Bošković kod crkve u Poljima, načelnik iz Bijelog Polja, Čukić (utvrđeno je kasnije da nije bio Čukić, već Cemović, prim. R. Š.), rekao je Sekulu Boškoviću, bratu Boškovu i Lazaru Tomoviću, tadašnjem predsjedniku Opštine, malo tajno: Drž’ noćas u Vraneš, pali, ubijaj. Ja ću sad za Bijelo Polje. Imate odriješene ruke za 24 sata. Bile su čete žandarmerije u Šahovićima, jedna kod ‘Anova Čovića i jedna na Kovrenu. Načelnik je rekao da će zatvoriti žandarmerije da se ne kreću nikuda. Mi smo stigli preko planine, jer smo odmah s groblja trkom otišli do kuća, dokopali “moskovke” i preko planine časom prešli i zajmili od Modrog Dola iz više Bijelog Polja do Kovrena, sve palili i ubijali što smo mogli, ali smo imali naređenje od Sekula Boškovića i onako (?) da niko ništa ne smije uzeti iz kuća ili od stoke, već samo da se pali i da se odatle istrijebe Muslimani, da to zauzmu posle Crnogorci i Srbi, a preostali Muslimani i njihove porodice razbježali su se Bijelom Polju, Pljevljima i na druge strane...
Nastavlja se
NAPOMENA: Prema magnetofonskom snimku, tekst diktirao Božidar Španjević iz Mojkovca, a tekst kucala Stanka Anđelić iz Mojkovca.
Bonus video:
