Sjećanje učesnika zločina (2)

Nastavak jučerašnjeg teksta

Danilo Jauković: Koga ste imali zadatak da ubijate: sve Muslimane, žene i djecu?

Milić Španjević: Ne žene i djecu, već samo odrasle Muslimane.

Panto Bogavac: Muslimane preko 18 godina.

Milić Španjević: Sjutradan je srbijanska vojska (mislim na jugoslovensku vojsku) izbila kamionima iz Pljevalja na Kovren i mi smo se povukli Žuberu i planini, tako da niko nije znao ni ko je bio ni odakle.

Danilo Jauković: Znači, to je bilo samo u toku jedne noći.

Milić Španjević: Samo u toku jedne noći i sjutra dan prije podne.

Jovan Pejović: Sve do sjutradan uveče, i mi smo neki i sjutradan na veče noćili, a ja sam zanoćio u kući Milosava Tomovića, sa Lazarem Tomovićem i Milivojem Radovićem. Tek ujutru su zapucali Srbijanci sa Kovrena i mi smo se kud koji vraćali kući.

Danilo Jauković: Vi ste znači u noć došli i u toku noći sve to uradili.

Jovan Pejović: Po noći smo došli i noću palili, a i sjutra dan završili se do dolaska Srbijanaca na Kovren.

Danilo Jauković: Objasnite mi sada tu razliku, jer jedni pominjete načelnika Cemovića, a drugi Čukića, ja znam da je bio Cemović, on je bio i pobratim Boška Boškovića.

Svi uglas: Bio je Cemović. ⁴⁾

(⁴ CEMOVIĆ NIKO(DIM) (1891-1928), Okružni načelnik - glavni podstrekivač zločina Najstariji sin Avra i Vasilije Cemović (ćerke popa Vujoševića iz Gusinja) rođen je 1891. godine u Buču. Avro i Vasilija su pored Nikodima imali i sina Gavrila, te kćerke Dragu i Anđeliju. Nikodim je osnovnu školu završio u školi kod manastira Đurđevi stupovi, dok je gimnaziju završio u Skoplju i Solunu. Boravio godinu dana na vojnoj akademiji u Odesi, koju je napustio i upisao se na pravni fakultet u Beogradu, gdje je diplomirao 1920. godine. Pripreman i školovan kao „nacionalni radnik“ u vremenu prelomnih događaja, vrlo brzo se politički eksponirao i bio predsjednik beranske i bjelopoljske opštine, te sekretar Oblasne uprave u Pljevljima. Tokom austrougarske okupacije bio interniran u logor u Mađarskoj.

Kao dobrovoljac na solunskom frontu upoznao Aleksandra Karađorđevića, potonjeg kralja KSHS. Aktivan borac za ujedinjenje „srpstva“ i kao takav bio učesnik Podgoričke skupštine. Bio veoma aktivan na ovoj skupštini, već početka kada se javio problem verifikacije mandata iz pljevaljskog, bjelopoljskog i beranskog okruga. Na kraju je ipak osnažen mandat Nikodima Cemovića i još 16 „poslanika“ za beranski okrug. Tokom rada ove nelegalne i nelegitimne skupštine Nikodim Cemović je bio jedan od najglasnijih u tumačenjima da je „narodna volja“ iznad „zakona“: „Pozivanjem na pravne teorije oće da se naglasi da se nijesmo skupili na osnovu zakona. Skupili smo se na osnovu narodne volje. Kralj u Ustavu nije pominjao Veliku Narodnu skupštinu jer je znao šta to znači. Nas 160 okupljeni na osnovu narodne volje, što riješimo, pravo je i zakonito. Narod oće da se kralj zbaci i da mu se imanje oduzme za narodne svrhe i da se kao izdajnik osudi na smrt. Ako ne donesemo takvo rješenje kralj Nikola bi mogao tražiti da kao privatna ličnost živi u Srbiji a to ne treba da dozvolimo. Ja molim da se odluči: da se osudi na smrt i da mu se oduzme imanje za narod.“ Na kraju je ipak usvojena odluka o oduzimanju imovine dinastije Petrovića, te o zabrani povratka u zemlju kralju Nikoli i svim članovima dinastije. Iz raspoloživih zapisnika sjednica Podgoričke skupštine lako je naslutiti da je Nikodim Cemović bio udarna pesnica ujediniteljskog pokreta i pravnik koji nije mnogo mario za postojeći pravni poredak. Ali, upravo to su bili kvaliteti koji su se tada cijenili, posebno uz činjenicu da je Cemović zajedno sa vodećim radikalom u ovim krajevima, Milosavom Raičevićem, organizovao vlast u Beranama, nakon svršetka rata 1918. i proglasio prisajedinjenje ovoga kraja novoj državi. Poslije ujedinjenja Cemović je radio kao sekretar u ministarstvu finansija, da bi potom bio izabran za sudiju prvostepenog suda u Beranama. Ono što ga čini posebnim predmetom naše pažnje je činjenica da je za načelnika sreza okruga bjelopoljskog bio postavljen 1924. godine i na tom položaju je bio relativno kratko, jer je penzionisan poslije izvršenog pokolja. To je ujedno bila i najviša „kazna“ koju je država primijenila u ovom slučaju. Zanimljivu pripovijest o tome kako se Nikodim pobratimio sa Boškom Boškovićem bilježi Momčilo Cemović u svom djelu o rođacima: „Naime, mnogo ranije kad je kralj Nikola dolazio u Kolašin grupa Vasojevića na konjima preko Jelovice otišla je da pozdravi kralja. U toj grupi bio je i Niko(dim). Kako nije imao dobrog jahaćeg konja pozajmio je konja kod susjeda Periše Mićovića. Konj je bio poznat pod imenom „ćorko“, jer nije imao jedno oko. Inače bio je azgin i tvrdoglav tako da bi se sa njim moglo upravljati stavljene su mu dvije uzde. Bio je poznat kao pobjednik mnogih trka. Bučičani su znali da ga na trku posebno draže pucnji iz oružja. Kad su stigli u Kolašin izašli su ispred grada da dočekaju kralja. Stajali su na konjima u špaliru. U kraljevoj pratnji bio je Boško Bošković, mladić kao i Niko i jahao je vrsnog konja-bedeviju koju je dobio od kralja. Prolazeći pored Nika vidio je na „ćorku“ dvije uzde, a „ćorko“ inače nije bio veliki i rekao je: „Šta će ti tolike uzde na tog konja, vidiš da on jedva i tebe nosi“. Niko mu je odgovorio: „Ovakav, kakav je, bolji je od tvoje kobile“. Pogodili su da se trkaju za kobilu i njenu vrijednost. Čim su krenuli sa starta Vasojevići su zapucali i „ćorko“ je stigao na cilj prije kobile. Boško je potegao pištolj da ubije kobilu ali ga Niko u tome spriječi govoreći da je kobila njegova. To je bio razlog da počnu da se svađaju. Kralj koji je to vidio pitao je o čemu se radi i naredio je da obojica dođu kod njega. Ukorio ih je i natjerao da se pred njim pobratime. To pobratimstvo poštovali su ijedan i drugi, posjećivali se i bili istinski prijatelji... “U vrijeme kada je ubijen Boško Bošković, Niko(dim) Cemović je bio načelnik bjelopoljskog okruga. Okružnog načelnika postavljao je Kralj ukazom, na prijedlog ministra unutrašnjih poslova. Pored školskih kvalifikacija okružni načelnik je trebao da ima najmanje 10 godina provedenih u državnoj službi. U ovom slučaju izgleda da se na tu obavezu zažmurilo u korist političke podobnosti i odanosti Nikodima Cemovića. Nije bilo beznačajno ni to što je bio bratanić Marka Cemovića, pouzdanog čovjeka srpskog dvora. Okružni načelnici su imali veoma široke kompetencije: kao pomoćni organ velikog župana oni su u njegovo ime vršili nadzor nad sreskom upravom. Dužnost im je bila da po potrebi, a najmanje dva puta godišnje, obiđu srezove i pregledaju rad upravnih i drugih vlasti i o tome podnesu izvještaj sa predlozima velikom županu. Okružni načelnik je imao pravo da kazni niže činovnike. Brojni izvori upućuju na osnovani zaključak da je Nikodim Cemović bio glavni inspirator i podstrekač zločina u Šahovićima i Pavinom Polju. Tako ga učesnici događaja optužuju da je, prilikom sahrane Boška Boškovića, držao zapaljive govore i da je čak javno pozivao na odmazdu: „načelnik iz Bijelog Polja, rekao je Sekulu Boškoviću, bratu Boškovu i Lazaru Tomoviću, tadašnjem predsjedniku opštine, malo tajno: Drž’ noćas u raneš, pali, ubijaj. Ja ću sad za Bijelo Polje. Imate odriješene ruke za 24 sata”447. Crnogorci, suzama i lelekom ne žali se Boško, imate odriješene ruke da svećate Boška, na 24 sata, ja vam dajem odriješene ruke“. Načelnik je rekao da će zatvoriti žandarmerije da se ne kreću nikuda. Mi smo stigli preko planine, jer smo odmah s groblja trkom otišli do kuća, dokopali „moskovke“ i preko planine časom prešli i zajmili od Modrog Dola izviše Bijelog Polja do Kovrena, sve palili i ubijali što smo mogli, ali smo imali naređenje od Sekula Boškovića i onako (?) da niko ništa ne smije uzeti iz kuća ili od stoke, već samo da se pali i da se odatle istrijebe da to zauzmu posle Crnogorci i Srbi, a preostali Muslimani i njihove porodice razbježali su se Bijelom Polju, Pljevljima i na druge strane. “Momčilo Cemović iako tvrdi da je Boška Boškovića ubila grupa crnogorskih komita odbjeglih zbog kriminala i da je Nikodim na sahrani Boška Boškovića izgovorio riječi: Kunem Ti se pobratime ja ću te osvetiti, ne nalazi mnogo spornog u njegovom ponašanju iako donosi podatak da je „komisija Vlade u kojoj je bio i ministar Mehmed Spaho je utvrdila da je Niko kriv jer se razularenoj masi nije suprostavio“ i da je to bio razlog da bude penzionisan. Pošto je penzionisan, Nikodim Cemović je otvorio advokatsku kancelariju u Beranama u kojoj je radio sve do smrti. Umro je relativno mlad u 38. godini. Bio je oženjen Femijom Popović iz Kuča. Sa njom je imao sinove: Srboljuba, Vojislava, Svetislava i Panta, kao i kćerku Angelinu.)

Rade Ašanin: Star sam čovjek, imam 91 godinu, zaboravio sam dosta toga. Sa drugom Pantom Bogavcem sam bio taj put, pa bih ga zamolio da on o tome reče, to će biti malo i jasnije, a što reče Panto, to da vjerujete da je tačna istina.

Vuksan Marjanović: Druže generale, da Vam rečem za pogibiju Boška Boškovića. Njega su ubili Rovčani, najviše za pokaru Rovaca. Boško je prije pogibije bio okružni načelnik u Kolašinu, a sa njim je bio i Gavro Adžić, koji je s Boškom izvukao topove na Crkvine, te su gađali Rovca. Tada se u roku od 4 dana, predao oko 30 Rovčana i zajmili su ih u Zenicu i tu su ljudi skapali, pomrli polovinu. To je ubilo Boška Boškovića, najviše. A osveta Boška Boškovića je trajala uveče do sjutra dan posle podne, kad je stigla srpska vojska iz Pljevalja, preko Kovrena i za to vrijeme smo tukli, vukli, gdje je ko stizao, od 16 godina na više sve što je muško bilo, to je onda sve propalo izuzev žena i djece. Kad je izbila srpska vojska svi smo utekli kud koji.

Danilo Jauković: Dobro, šta je bilo posle sa tim imanjima, koja su do tada držali Muslimani.

Vuksan Marjanović: Muslimani su odizali u gradove, a imanja ostajala.

Više njih uglas: Naseljavali su Crnogorci i Srbi.

Danilo Jauković: Da li je posle toga ostalo Muslimana u Vranešu da živi?

Više njih uglas: Jeste nešto, ali sasvim malo, nekoliko kuća, inače skoro sve je istrijebljeno.

Danilo Jauković: Koliko vi mislite da je tada ubijeno Muslimana?

Više njih uglas: Ko zna tačno, ali oko 300 ih je bilo ubijeno.

Danilo Jauković: A kako su posle ta imanja dodjeljivana, ili su ih prodavali ili kako?

Više njih uglas: Prodavana su. Neka je otplaćivala Crna Gora (?), dato je nešto izbjeglim Muslimanskim porodicama, za ta imanja, a nešto su plaćali i oni koji su se na njih naseljavali.

Jovan Pejović: Neki su se godili sa prethodnim vlasnicima tih imanja i davali dva 2, 3 i 4 groša za imanje (?).

Danilo Jauković: Precizirajte mi još jedanput na kojoj dužnosti je bio Boško kada je poginuo?

Jovan Pejović: On je ranije bio okružni načelnik u Kolašinu. Jednom su sa Boškom došli u Polja Jovan Vukotić i Gavro Adžić iz Polja, i doveli vojsku s Rovaca. Ja sam bio tada opštinski odbornik. Jedno jutro bili smo pozvani na ručak kod Milovana Anđelića, pa je tom prilikom komandant te vojske Vukotić, rekao: „Slušajte Poljani, da nije Boška Boškovića... oca bi vi i zapamtili biste moju vojsku, topove i mitraljeze, i kad sam vam došao u Polja.“ sa nama je bio i predsjednik Lazar Tomović, koji je rekao tada: „Slušaj Vukotiću, da nije Boška Boškovića i oca bi ti i majku i iz Polja kolana nikad nebi iznosio.“ Boško je viknuo na svoje ordonanse da Lazara izbace napolje. Lazar se nije dao i tom prilikom su mu izčašili prst i kad je umro (likvidiran decembra 1941. godine, prim. BŠ) bio mu je slomljen prst.

Danilo Jauković: Ko je to prijetio Poljanima?

Jovan Pejović: To je bio Vukotić, a sa nama je tada bio tu i Radovan Tomić.

Danilo Jauković: A šta su bili krivi Poljani?

Više njih uglas: Nijesu htjeli da plaćaju porez.

Jovan Pejović: Osnovni razlog je bio u tome što jedan dio zelenaša Crne Gore (?) nije hteo da prizna Srbiju (Valjda misli tek stvorenu Jugoslaviju) već su htjeli zasebnu Crnu Goru. To je uglavnom i najviše zbog toga bilo. Danilo Jauković: Opet se vraćam na pitanje: Je li Boško u vrijeme pogibije bio Okružni načelnik ili je bio na drugoj dužnosti?

Vuksan Marjanović: On je bio u penziji, a još 1913. godine, bio je kantovac (?) imanja u Vranešu i velike zemlje, i kad je otišao u penziju imao je kuću u Podgorici. Nedom... se bio oženio, pa je bio došao prije Dmitrova dana nedjelju dana, da ta imanja u Vranešu prodaje i prodavao ih je Boškovićima i drugima. Bulatovići su znali za to, pa kako im je zub osta na Rovca, to je pobio Rovčane i popalio došli su mi zasjedu mu postavili na Cer. Boško je naišao sa Miletom, svojim rođakom, preko Oboda i na Cer su ga ubili, Miletu mu ranili. Mileta iako je bio ranjen nije dao da ga razoružaju, već se branio. U tom su stigli seljaci na sami Dmitrov dan i posle toga je Boško mrtav donesen u Mojkovac a potom u Polja.

Panto Bogavac: Ja poznajem taj pokret kao što poznajem i ovaj prošli rat, ako ne i bolje. Ja nijesam bio ni u kakvoj tadašnjoj jedinici, ali dobro poznajem Boška i kako je sve to bilo. Boško Bošković je ranije bio komandant poljskog bataljona. U tadašnje vrijeme smatrao se jednim od najboljih oficira u Crnoj Gori. Boško je bio oštar, duhovit i okolina je imala strah od njega. Znao je da bije i vojnika, šamarao ih je. Poslije ujedinjenja, Boško je bio prosrpski orijentisan i postavljen je za Okružnog načelnika u Kolašinu. Imao je jednu četu ljudi, to mu je bila kao garda. U Crnoj Gori posle ujedinjenja bilo je nekoliko velikih plemena, koja su bila protiv ujedinjenja i nijesu htjeli da budu podanici srpski, kao: Rovčani, Bjelopavlići, Piperi i drugi i htjeli su da imaju svoju državu, jer su računali da su Crnogorci stariji od Srba. Da je istorija srpstva ostala od Kosova samo nepokorena u Crnoj Gori. Srbija se bila pokorila Turcima. Srpska, odnosno jugoslovenska vojska dala je pritisak na to. U to vrijeme Nikola Đilas je bio Šef Okružne policije u Kolašinu. Ima za njega i jedna komitska pjesma:

„Šef okružni Nikola Đilasu,/ Aj kako je u boj poletio,/ Da bi ženu pljačkom okitio“.

Boško, kao okružni načelnik pozvao je aktivnu vojsku i udario sa njom na Rovca. Udario sa topovima i napravio haos: palio i žario, ubijao i bijo. Većina Rovčana bila je pobjegla za Medovu, da traže kralja Crnogorskoga. U tu grupu je bio Radoš Bulatović. Tom prilikom Talijani su im dali puške i puška Italijanska je ubila Boška. Ja to znam jer su ovi Bulatovići zimovali kod nas tri zime kao komiti. Bili su u mojoj kući lično, mi smo ih krili - Draga i Radoša. Ovi koji su išli da traže kralja posle su se vratili ovamo, jedna grupa je poslije pohvatana, jedna se i predala i kako su drugovi već rekli oni su protjerani za Zenicu i sve je to propalo. Drago i Radoš su se odmetnuli u komite i vrćeli su se na razne strane. Na Dmitrov dan trebala je da se svešta crkva u Trebaljevu. Ona je bila tek načinjena. Boško kao viđeniji čovjek je bio pozvat da tome prisustvuje, a on je tada bio inspektor u nekakvom Ministarstvu u Beogradu. On je iz Vraneša krenuo uoči Dmitrova dana, da dođe kod Radisava Krgovića, a sjutra dan da ide sa Radisavom na sveštanje crkve u Trebaljevu. Bulatovići su za to znali i postavili su mu zasjedu na Ceru.

Druže generale, tačna je istina da kod Boška mrtva niko nije prije mene došao prvi. Ja sam tu čuvao jedan buljuk koza i kad sam čuo da zapucaše puške, ču se povika, ja sam potrčao tamo. Boško se pored jednog šiba prevrnuo. Poslije: vika - povika, dođoše drugi seljaci: šta bi, ko bi, ko ga ubi? Ubiše ga Turci. Ja odem za onu bukvu, vidim čaure iz talijanske puške. Ko ga ubi? Ubi ga Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. Taj se glas pronio. Narod je ponio Boška za Mojkovica i Polja. Načelnik Cemović iz Berana došao je na sahranu Boškovu i tada je rekao: „Crnogorci, suzama i lelekom ne žali se Boško, imate odriješene ruke da svećate Boška, na 24 sata, ja vam dajem odriješene ruke. Rekao je potom, da će narediti da se žandarmerije zaključaju i da za 24 sata žandarmi se neće nikuda kretati. Bilo je Turaka, pa i oko 30 koje smo mi hvatali u Šahovićima oko žandarmerijske stanice, valjda su htjeli tamo da se sklone, ali je stanica bila zaključana.

Danilo Jauković: Je li Bijelo Polje tada ulazilo u sastav Berana, te je okružni načelnik bio iz Berana?

Panto Bogavac: Okružni načelnik je bio i za Kolašin i za Bijelo Polje, a okrug je bio u Beranama. Ovo su bili srezovi, mislim da je srez bio i u Šahovićima.

Danilo Jauković: Kako se zvao taj Cemović?

Panto Bogavac: Ne sjećam se (i ostali ne znaju).

Sa groblja iz Polja, krenuli su Poljani i digla se velika rulja, pa od Modroga Dola, Ravne rijeke, pa onda preko Potrka, Lijeske, Babajića, Muslića i drugih sela do Kovrena, bilo je naređeno što se uhvati Muslimana preko 18 godina sve da se ubija i da se kuće pale, samo ne žene i djeca. Ja sam bio sa jednom grupom od 15 ljudi. Mi smo milili, osveta je osveta. Zašto da Turci biju naše ljudi. Na Kovren kad smo došli sjutra dan, primijetili smo aktivnu jugoslovensku vojsku kamionima iz pravca Pljevalja da se približava Kovrenu i mi sa njom nijesmo borbu prihvatili, već smo se povukli svojim kućama, ili bolje reći razbiježali. Pitalo se ko je bio šta je bilo - niko nije znao. Turci, ono što ih je ostalo razbježalo se ojađeno, uništeno i popaljeno. Neki su bježali Pljevljima, neki Bijelom Polju i na druge strane.

Poslije toga, jugoslovenska vlada je kaznila onoga Cemovića i makla ga s položaja. Nastala je debata kako je to bilo i ko je to bio, te je tako na račun Bulatovića stradao prav - zdrav veliki Muslimanski živalj, jer smo svi mislili u početku da su Boška ubili Turci, a kasnije kad smo saznali pravu istinu, bilo je kasno. Imali smo naredbu da niko ništa ne smije pljačkati. Bilo je, međutim, ljudi koji su krijući i nešto pljačkali.

Danilo Jauković: Je su li pohvatani Muslimani molili vas da ih ne ubijete?

Panto Bogavac: Bilo je i toga, ljudi su se našli u čudu, nijesu znali da ih je snašlo, izlazili su pred nas iz postelje u vešu. Neki naši su ih i pustali da pobjegnu, ali neki i većina nije. Po mom mišljenju Turci (mislim na Muslimane) su tada pravi i nevini izginuli.

Danilo Jauković: Kad ste vi saznali da ste napravili ovakvo jedno neljudsko djelo?

Više njih uglas: Odmah posle tog događaja.

Danilo Jauković: Je li bilo poslije toga da se ljudi kaju - toga što su napravili?

Više njih: Jest, kako nije.

Danilo Jauković: Dobro, je li poslije toga iko ostao, recimo u mojkovačkoj opštini od Muslimana da živi?

Više njih: Jeste, recimo Tutići, Baho, i drugi.

Danilo Jauković: A jeste li vi imali zadatak i njih da ubijete ili samo Muslimane u Vranešu?

Panto Bogavac: Imali smo zadatak da ubijamo sve Turke.

Jovan Pejović: Pa, poslije oslobođenja Sandžaka 1912. i 1913. godine, bilo je veza između Crnogoraca i Turaka. Mnogi su se Turci od straha bratimili sa pojedinim Crnogorcima, a posebno sa svojim komšijama. Crnogorci su i ovom prilikom haranja Vraneša držali se toga, nijesu htjeli da pogaze hljeb i so i svoga pobratima, bez obzira što je bio Turčin, čuvali su kao rođenog brata, pa je i to mnoge spasilo.

Danilo Jauković: Kad su se raselili Muslimani, ko je onda naselio Vraneš?

Više njih: Srbi i Crnogorci.

Danilo Jauković: Nijesu Srbi, odakle Srbi, nije ni jedan Srbin.

Panto Bogavac: Iz čitave okoline Vraneša, pa i iz Durmitorskog kraja upravo ko je pravo imao kupovao je zemlju i naseljavao Vraneš.

Danilo Jauković: Je li bilo slučajeva da je neko prilikom ovih događaja zauzeo neko imanje i ostao tu da živi?

Više njih: Ne niko, malo je ko odavde tamo se naselio, bilo je više Uskoka iz Šaranaca, oni su bili bogatiji od nas. Bilo je naseljenika Cerovića, Kneževića, Vukovića i drugih.

Danilo Jauković: Kad se Nikica Knežević doselio u Vraneš?

Novak Vuković: Kneževići su se doselili još 1913. godine.

Panto Bogavac: Crnogorski kralj je još Vulu Kneževiću rekao: Biraj gdje god hoćeš zemlju u Sandžaku.

Jovan Gvozdenović: Ja sam bio u Kolašinu u zatvoru 1942. godine, a zatvor nam je bio u zgradi gdje je ranije bilo Okružno načelstvo. Na tavanu te zgrade nalazila se neka stara arhiva i po mom današnjem saznanju jedna bogata istorijska riznica. Tu su bile sudske presude stare Crne Gore i drugi materijali, kao i prepiska ondašnjih kapetana - plemenskih starješina, prepiske vlade i velikog suda i druga značajna istorijska dokumenta. Između ostalog našao sam i interpelaciju u neke službene novine, koje su format Službenog lista, ali malo više i tanje. Interpelacija je bila staroga Dr Spaha, vođe jugoslovenskih Muslimana. Interpelacija je jedan govor, sa većim značajam i sa protesnim oblikom. U toj interpelaciji Spaho je opisao čitavu nesreću 1924. godine i brojčano iznio podatke po selima koliko je ubijeno Muslimana, koliko je popaljeno kuća i kakva i kolika je sve šteta pričinjena, čak je i poimenično navodio imena ubijenih i raseljenih Muslimana. U istoj interpelaciji žalio se na upade Pivljana u okolinu Foče i Kalinovika. Tražio je od ondašnje jugoslovenske vlade da se preduzmu mjere da se to spriječi. Optuživao je vladu za događaje 1924. godine. Vjerujem da bi se u Arhivu u Beogradu pronašle te Službene novine. Isto tako u toj arhivi sam pronašao popis šteta i popaljenih kuća u Rovcima 1920. kao i materijal baš u vezi sa pominjanim odmetništvom Rovčana. Izgleda da je Okružno načelstvo izvršilo popis svih tih šteta, navodno, da će se to platiti i s tim se baratalo samo u izbornim kampanjama da bi se time umirilo nezadovoljstvo stanovništva toga kraja.

Danilo Jauković: Još nijesmo rasčistili šta je bio Boško kada je ubijen. Jedni kažu Okružni načelnik, drugi inspektor ministarstva unutrašnjih poslova, a treći da je bio u penziji i da ni na kakvom položaju nije bio.

Nikola Jakšić (inače isti zet Boška Boškovića): Kad su Rovca popaljena Boško je bio Okružni načelnik u Kolašinu, posle toga postavljen je za inspektora Ministarstva unutrašnjih poslova, i malo je bio na toj dužnosti, nešto oko pola godine, a potom je bio penzionisan, te kada je poginuo nije bio ni na kakvom položaju. Prije pogibije živio je među nama u Šahovićima, on nije htio da ide u Podgoricu, iako je tamo imao kuću i žena mu sa djecom tamo živjela. Čitavo ljeto pred pogibiju živio je u Šahovićima i među nama.

Danilo Jauković: Šta je bilo sa onim Bulatovićima, što su ubili Boška?

Panto Bogavac: Ubili su ih u Morači kao komite, stalno su bili u komitima do pogibije, nijesu se nikako prijavljivali.

Danilo Jauković: Kako su se zvala ova dva Bulatovića?

Svi uglas: Drago i Radoš.

Panto Bogavac: To su bila dva rođena brata. Drago je bio oženjen, ima jednog sina i mislim da sad živi u Kolašinu, a Radoš nije bio ni ženjen.

Danilo Jauković: Kad je Boško ubijen, je li bio ko još sa Bulatovićima?

Panto Bogavac: Bio je neki Radun Jelić iz Vasojevića.

Danilo Jauković: Kad ste vi otprilike saznali da su ga ubili Bulatović i ovaj Jelić, a ne Mehonjić i Bošković?

Svi uglas: Brzo posle njegove pogibije i događaja u Vranešu.

Panto Bogavac: Oni su ašili, ja sam ih pitao jesu li ga oni ubili, a oni su tvrdili da nijesu.

Nikola Jakšić: Kod mene su dolazili Drago i Radoš da se pravdaju kako oni nisu ubili Boška, ali oni lažu, te Turke siromahe pobismo prave-zdrave. Danilo Jauković: Dobro, ja sam čuo da je Boško bio krut i grub čovjek, mene su ovdje 1942. godine, pričali neki Mojkovčani, da je znao šamarati ljude.

Jovan Pejović: Nije ljude, pogani jeste.

Nikola Jakšić i većina ostalih: Jeste i ljude i koga je god mogao.

Milisav Radević: Bio je zao za ništa vojnika, ali za dobrog vojnika je bio dobar.

Danilo Jauković: Evo zašto sam ja ovo htio da rasvijetlim. Ja pišem o ustanku u čitavom Sandžaku, pa sam htio da objasnim ovaj momenat zašto Muslimani tokom čitavog rata masovno nijesu išli u ustanak sa nama. Bilo ih je veliki broj, koji su bili u našim redovima, ali ne masovno kao Srbi i Crnogorci. Ovaj događaj malo mi pomaže da se to rasvijetli, jer praktično Muslimani se nisu osjećali kao ravnopravni članovi te države. Vi kažete da je 300 ljudi ubijeno, ubijeno u slobodnoj zemlji i za to niko nije odgovarao...

Drug Jauković je još oko 1 čas ostao u razgovoru sa starim prisutnim ratnicima, govoreći im o slobodi i borbi za slobodu o bratstvu i ravnopravnosti, o našoj današnjoj stvarnosti itd.

NAPOMENA: Prema magnetofonskom snimku, tekst diktirao Božidar Španjević iz Mojkovca, a tekst kucala Stanka Anđelić iz Mojkovca.