Nastavak jučerašnjeg teksta
(Uzdasi moje majke)
Ali, tamo je čovjek tek
šačica pepela, strah i
pitanje.
Kako da opstanem
pred vjetrom…
(Dr Ferid Muhić, Falco pereregrinus)
Kako da ti ispričam sine, kako da sve to izdržim, nemirne su moje noći mnogo, mnogo godina, ako baš hoćeš, onda čuj to, ali molim Boga prevelikoga da se to tako nešto nikada i nigdje ne ponovi.
Hiljadu devetsto dvadeset četvrta, Mitrovdan, hladan i tmuran dan. Prostrana kuća u Šahoviću, tu je majka Alja, otac Šerif, muftija, djeca: Fatima, Azemina, Džemila, Ejub, Osman, kojeg od milošte zovemo "Osmančić".
Izjutra prosijah kolobotnje brašno za kačamak. Odjedanput se Osmančić nagnu ka naćvima i dječačkim prstima napravi dva nevelika udubljenja u brašnu i reče: grob, grob! Ja pretrnuh od te crne slutnje i odjednom iz mene se oteše turobne riječi: "Neko će umrijeti".
Na jedno bešare se obično nadovezuje i drugo, treće. Tako istog dana, u samo jutro jedan krtinjak izrova gomilu crne zemlje ispred stepeništa, a drugi nedaleko u kućni santrač.
Skoro istovremeno iz temelja kuće izađe crna duga zmija, prođe kroz bašču i opet se zavuče u temelj.
"Kakav se ovo kijamet sprema", reče neko od odraslih ukućana.
Uoči Mitrovdana, poginu Boško Bošković. Sudbina je htjela da on kupi zemlju od Dulovića, svojih saplemenika, koji su je drugima namjeravali prodati. Dulovići su bili nezadovoljni pazarom, nakon čega će ubrzo uslijediti prepirke, svađe, pa je kao konačan ishod svega toga i ranijih razmirica pala Boškova glava od njihove ruke.
Rekoše da su to namjerno učinili muslimani, kako bi se sva krivica svalila na njih, a to bi bio dovoljan povod da ih vlasti rasele, raskuće i zatru im trag, jer dolina Šahovića bijaše plodna i pitoma.
Sticajem okolnosti tada je u komitima bio Jusuf Mehonjić, koji se odmetnuo u planinu zbog zuluma i nepravde tadašnje vlasti. Njemu su htjeli naturiti Boškovu pogibiju. Tako i bi, pa se kroz Šahoviće pronese lažni glas: "Turci ubiše Boška Boškovića". Vlasti dočekaše ono što su pripremale i počeše sa odmazdom.
Dobro se sjećam svakog detalja, priča sa uzdasima moja majka, jer sam bila dosta velika, imala sam 14 godina. Naređenje o pokolju izdade načelnik Cemović, nakon čega nastupi strahota, kakvu svijet nije zapazio. Po dva naoružana žandarma idu od kuće do kuće, izgone i vežu mirne i nedužne ljude, kako pričaju da je izdato bilo naređenje da se od Vraneša do Šahovića sve pokolje i popali, da se unište muslimani. Tome je dosta doprinio i Zarija Hašanin koji pokida telegrafske žice da se istina o stradanju muslimana ne čuje i ne spriječi.
No, ovo sam ti preskočila, moram se povrnuti, reče majka. Moj otac Šerif reče mnogo prije pokolja da mu je Petar Stanišić kazao: "Odža ti ogradi grob, ali tu ćeš se i zakopat', a neće ti se znati ni groba ni traga kako tebi tako i svima koji su ovdje ukopani." Šerif je uprkos izričite zabrane vlasti zagradio oronule mezare, sa čime Petar Stanišić nikako nije mogao da se pomiri, jer po njemu, tursko groblje može jedino biti ispaša za stoku.
Da nastavim sine, đe sam ono stala, zapita se starica. E, da, u našu kuću banu žandarmerija i povedoše našega oca Šerifa. On vidje šta se sprema, tužno nas pogleda, i bešaretom nam dade znak da se čuvamo. Pošto odvedoše sve uhvaćene, Ljubo Mačković, sin Periše Mačkovića, vrati se za Ejuba Mušovića, jer se on sakrio u dućanu. Reče mu: "Ejupe, zove te hodža, zatvori jedan ćepenak na dućanu i uzmi pare sa sobom". Dijete uze pare, zatvori jedan ćepenak, i pod sprovod na korak dva nesigurnim korakom pred njim, dojučerašnjim komšijom, koji se eto, danas, pretvori u dželata.
U jedan sat noću začu se kuknjava žena, čupaju kosu i vrište. Predosjećaju da će im ljude pobiti. Izašle su da ih onako popućane možda zadnji put vide i upitaju. Na pitanje, hoće li hrane i pokrivke, odgovoriše "ne treba nam ništa osim duhana".
A u konopcima ih ima mnogo, tristo, četiristo. Više ih nijesmo vidjele žive.
Ujutro poslije masakra, dođe kod moje majke Alje Zarija Hašanin. Trenutno je u našoj kući bila i Bećirbegovićka Nišićka, kojoj su sproveli muža i sina. Bećirbegovićka mu veli: "Je li mi čoek živ, Zarija". On izvadi iz džepa krvave fišečine od krvavih ruku i zaćuta za trenutak. Ona mu brže bolje prinese jedno dijete koje je bilo sa njom, ponudi ga da mu otkine čuperak kose, kako bi se, po starom običaju, pokumili jer još bijaše u nadi da se najgore nije desilo. Zarija hladno odgovori: "Nije više živ tvoj čoek".
Alja sada razabra šta se dogodilo, pa u grču Bećirbegovici reče: "Stavi peču, rukavice, cipele, ne kukaj da nam se ne slade, i hajde da vidimo je li iko pretekao".
Brzo se spremiše, obukoše crne čaršave-zarove, rukavice, obuše cipele, krenuše prema džamiji. Kad se primakoše malo bliže, odjednom se pred njima ukaza stravičan prizor: leševi leže razbacani, unakaženi, mnogima su izvađene oči, isječene petne žile da ne bi bježali, udovi odstranjeni i izlomljeni, teško da shvati svako razumno stvorenje.
Pričalo se kasnije, kako je moj otac Šerif, stari muftija, predosjećajući šta će se dogoditi, zlikovcima rekao: "Ubijte mene prvoga da ne vidim kako ubijate Ejuba i njegove vršnjake". Iz naše kuće su tada, pored Šerifa i Ejuba, ubijena tri majčina brata: Nazif, Zito i Bito Šahović.
Alja se tako vrati sa mjesta zločina i iz kuće pokupi sve što je imalo kamrika, izreza ga na omanje komade kako bi svakome umjesto ćefina stavila po jedno parče preko lica, zatim sa nekoliko žena ode da kopa mezare. Rekla mi je da je u svaki mezar stavljala po šestoricu. Upravo na putu od džamije nju srete jedan od dželata i upita je: "Odžinice, što je onaj plamen noću iznad mrtvih"? "To gori nur šehida i hodže Mušovića", odgovori mu ona.
Na tom mjestu zvanom "džamija" ostale su zamrznute lokve krvi, skamenjeno šiblje i povijeni suvarci trave, nijemi svjedoci užasa. Majka se vrati kući skrhana, pogleda na djecu i zapovijedi: "Djeco, samo torbu i tojagu i hajmo po svijetu". Otišli su u Bajrage u Bijelo Polje, kod svoga zeta koji ih je držao tri godine.
U međuvremenu, Alja ode u Skoplje kod Hasana Rebca, ali on ne htjede da je odmah primi. No majka je uporno sjedjela pred njegovim dvorom. Rebac posla po kuriru 20 dinara, misleći da ona prosi. Kurir dođe do nje, pruži joj novac, ona ga pogleda, uzdahnu i sa prezirom reče: "Nijesam došla da me potplatite, već da vam kažem istinu o pogibiji u Šahoviću". Kurir prenese njene riječi svom gospodaru, nakon čega je pustiše unutra.
Alja mu ispriča sve, a Rebac joj obeća penziju.
"Ko je kriv za pokolj", upita Rebac.
"Kralj Aleksandar", odgovori Alja.
Sa mjesta nezapamćene golgote u Šahovićima uspio je pobjeći u Tursku, jedino Gano Mušović.
Mnogo godina kasnije, sin ubijenog Šerifa Mušovića, Džemal, ne moga da odoli da još jedanput pogleda zavičajne poljane i pragove. Dolje, pred svojom starom kućom srete staricu koja sjedaše na stubama krvave kuće i zapita: "Stara, kako se živi u ovom kraju?" "Nikako, sine, ništa ne rađa i ne raste, ne ide ništa od napretka i od ruke. Ovo je prokleta zemlja".
Prema pričanju Šahmanović-Mušović Šaćire, rođene 1910. godine. Zabilježili njeni sinovi Šaćir i Ismet Šahmanović. Sarajevo, septembar 1991. godine
Nastavak sjutra
Bonus video:
