Još 2013. godine, kada je pokrenut izmišljeni krivični postupak protiv kritičara Kremlja Alekseja Navaljnog, sjetila sam se kako je moj pradjed, sovjetski lider Nikita Hruščov, uporedio Rusiju sa posudom punom tijesta. „Stavite ruku u to, gurnete sve do dna i kada je izvadite, ostaje malo udubljenje“. Ali onda se, „pred vašim očima“, tijesto vraća u prvobitno stanje - „spužvasta, debela masa“. Smrt Navaljnog u udaljenoj arktičkoj kaznenoj koloniji deset godina kasnije dokazuje da se malo šta promijenilo.
Zatvor u kome je Navaljni umro je jedan od posebno okrutnih. Nazvan „Polarni vuk“, to je ledeni gulag za nasilne kriminalce. Ali Navaljni, advokat i antikorupcijski bloger, nije osuđen za nasilje. Godine 2013. borio se protiv lažnih optužbi za pronevjeru, a 2021. je poslat u "Polarnog vuka" zbog kršenja pravila o uslovnom otpustu, prevare i nepoštovanja suda. Tokom svog boravka u zatvoru, nakupio je još više osuda po lažnim optužbama, uključujući i podršku ekstremizmu.
Naravno, stvarni zločin Navaljnog bilo je to što je izazivao predsjednika Vladimira Putina. Od vođenja protesta protiv namještenih parlamentarnih izbora 2011, do istrage korupcije među ruskom elitom i pokušaja da se Putin sruši (na predsjedničkim izborima sa kojih su ga vlasti isključile), bio je neumoljiv u svojoj skoro dvije decenije dugoj kampanji protiv Putina i njegovog okruženja. Brojna suđenja su ličila na staljinistička, a bila su osmišljena da stvore iluziju ustavne države i da istaknutog kritičara drže dalje od glasačkih listića i televizijskih ekrana. Ali, dok su smrtna kazna i gulag bili široko korišćeni u Staljinovoj eri, nijedan slučaj protiv Navaljnog, ma koliko bio naduvan, ne bi mogao opravdati takvu kaznu - barem ne zvanično.
Ruska zatvorska služba tvrdi da je Navaljni poslije šetnje izgubio svijest i da reanimacija nije uspjela uprkos svim naporima hitne medicinske pomoći. Ali Navaljni nije djelovao „bolesno“ ni dan ranije, kada je svjedočio putem video-linka na suđenju, niti dan ranije, kada ga je posjetio advokat. Ne želim da kažem da je smrt Navaljnog nesumnjivo bila pokušaj atentata koji je naručio sam Putin; život u zatvoru "Polarni vuk" uništio bi zdravlje svakog čovjeka. Ipak, Putin je bio taj koji je direktno ili indirektno ubio Navaljnog.
A ovo čak nije bio ni prvi pokušaj. U ljeto 2020. Navaljni je otrovan nervnim agensom novičok, sovjetskim izumom, i prebačen je u Berlin na liječenje. Znao je da bi njegov povratak u Rusiju značio više politički motivisanih sudskih gonjenja, kao u slučaju bivšeg generalnog direktora Jukosa Mihaila Hodorkovskog i pank-rok agitatorke Pussy Riot. Čak je znao da može biti ubijen, poput Borisa Njemcova, Ane Politkovske i mnogih drugih. Ali odlučio je da se vrati u Rusiju kako bi nastavio da se suprotstavlja Putinu.
Navaljni je uhapšen odmah po slijetanju u Moskvu. Protesti koji su uslijedili, a tokom kojih su desetine hiljada Rusa izašle na ulice zahtijevajući oslobađanje Navljnog, samo su učvrstile stav Kremlja o njemu kao o prijetnji koja se mora neutralisati. Tokom montiranih suđenja koja su uslijedila, nijedan vladin organ se nije usuđivao čak ni da mu koristi ime, nazvali su ga „njemačkim pacijentom“. Bilo je to kao da živite u univerzumu Harija Potera, u kome je strašni lord Voldemor „onaj čije ime ne smije da se izgovori“.
Kada sam 2013. pisala o lažnim suđenjima protiv Navaljnog, sugerisala sam da se Rusija možda razvija, iako sporo. Nisam znala da će taj period kasnije ostati upamćen kao „vegetarijanska vremena“, tokom kojih su nezavisni mediji gušeni, ali ne i zabranjivani, javni protesti kažnjavani, ali ne dugim zatvorskim kaznama, a istaknuti protivnici Kremlja, poput Navaljnog, mogli su vode da fondove za borbu protiv korupcije i govore protiv nepravde. Međutim, nakon potpune invazije Rusije na Ukrajinu 2022. godine, Kremlj je postao mesožder.
Od početka invazije je samo za „diskreditaciju ruskih oružanih snaga“ otvoreno skoro 300 slučajeva. Danas je u Rusiji dovoljno pročitati antiratnu pjesmu da bi vam se sudilo. Despotova tragedija je u tome što se borba nikada ne završava. Što više lažnih suđenja režim organizuje, više mora i da ih proizvodi kako bi građane držao pod kontrolom. Što više represije ljudi izdrže, potrebno je više pritiska da bi se izbjegla reakcija. Što se više krvi prolije, to više nje mora da poteče.
Za autoritarnog čovjeka kao što je Putin, nema krajnje tačke - nema ciljne linije. On mora da zadrži vlast danas i da to ponovo uradi sjutra. Stoga je razumno pretpostaviti da će, uoči predstojećih lažnih predsjedničkih izbora u Rusiji sljedećeg mjeseca, Putinova tolerancija na oponente biti na najnižem nivou dosad.
Da, očekuje se da izbori prođu glatko, a smrt Navaljnog je možda privukla više pažnje nego njegove izjave iz zatvora; ostaje vjerovatnoća da je ubistvo bilo indirektno. Ali ista logika bi važila i za trovanje rusko-britanskog dvostrukog agenta Sergeja Skripalja i njegove ćerke Julije, dvije nedjelje prije predsjedničkih izbora 2018. Nijedna od žrtava nije predstavljala neposrednu prijetnju Putinu, a njihova smrt proizvela je veliku negativnu međunarodnu pažnju. Ali Putin je morao da pošalje signal: neprijatelji, čuvajte se.
I opet je činija puna tijesta.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
