Zahvaljujući jednom dobrom istraživačkom tekstu sarajevskog Oslobođenja, građani Bosne i Hercegovine su prije neki dan saznali koliko ozbiljan problem njihova država ima sa Crnom Gorom oko korišćenja voda Rijeke Trebišnjice i Bilećkog jezera. To, međutim, nikoga ne treba da čudi, jer i tamošnji i ovdašnji političari godinama ponavljaju kako između dvije države nema neriješenih pitanja, pa se o ovom problemu ni u Crnoj Gori ne bi ništa znalo da se njega nije zainteresovalo par nezavisnih medija i aktivista.
Autor pomenutog analitičkog teksta Alen Šarenkapa vješto upoznaje čitaoca o čemu se radi, navodeći slične primjere graničnih sporova koje BiH ima sa ostalim susjedima.
“Dugi niz godina u BiH se govori o tome kako nam Srbija duguje veliki iznos, spominje se čak i pet milijardi eura, zbog korištenja vode iz Zvorničkog i jezera Perućac za potrebe hidroelektrana Zvornik i Bajina Bašta. BiH potražuje novac zbog toga što Srbija svu proizvedenu električnu energiju zadržava za sebe, a uz to ne plaća naknadu za potopljeno zemljište općinama Zvornik, Višegrad, Srebrenica i Rogatica, na čijim se područjima nalaze ova jezera.
Također, govori se i o tome kako Hrvatska ne plaća naknadu za potopljeno zemljište općinama Livno i Tomislavgrad zbog akumulacije Buško jezero, iz kojeg koristi vodu za potrebe hidroelektrane Orlovac. I u ovom slučaju se govori o milionima eura.”
Nakon ovog uvoda, autoru teksta nije bilo teško da objasni da to isto što Bosna i Hercegovina traži od Srbije zbog hidrocentrala Zvornik i Bajina Bašta, sada s pravom Crna Gora potražuje od BiH zbog hidroelektrana na Trebišnjici. A takvih je, ukupno četiri, sagrađeno ranih sedamdesetih pošto je na Trebišnjici postavljena velika brana Grančarevo, a ispred nje stvoreno vještačko Bilećko jezero na prostoru koji zahvata 11,2 km zajedničke granice BiH i Crne Gore. U blizini brane u Trebinju (sada Republika Srpska) tada su izgrađene dvije hidroelektrane, a ostale dvije u Čapljini (sada Federacija BiH) i Dubrovniku (Hrvatska) kojima se voda iz Bilećkog jezera dovodi vještačkim kanalima koje je napravila BiH.
Za vodu koju je dobijala tim kanalima, Hrvatska je iz hidroelektrane Dubrovnik prvobitno isporučivala 78% proizvedene električne energije Elektroprivredi BiH, da bi nakon raspada zajedničke države jednostrano odlučila da samo 50% te energije daje Elektroprivredi Republike Srpske. Iako značajan dio voda Trebišnjice i Bilećkog jezera pripada Crnoj Gori (oko 24% zapremine jezera prema procjeni Univerziteta Crne Gore), naša zemlja preko 30 godina za nju ne dobija naknadu ni od Hrvatske ni od (entiteta) BiH. Na nju, inače, ima pravo po svim međunarodnim konvencijama i običajnom pravu, kao i saveznom zakonu bivše SFR Jugoslavije po kojem je ta naknada redovno isplaćivana susjednoj opštini Nikšić od 1971. do izbijanja rata u BiH 1992. godine.
Prema tome, korišćenje površinskih i podzemnih voda prekograničnog sliva Rijeke Trebišnjice i Bilećkog jezera je decenijama veoma sporno pitanje ne samo između Crne Gore i BiH, već i Hrvatske. Crnogorske vlasti su u međuvremenu nekoliko puta, doduše meko i bez insistiranja, pokušale ali nisu uspjele da pokrenu razgovore sa susjedima o pravičnoj kompenzaciji za ranije utrošenu a neplaćenu vodu, kao i o uključivanju Crne Gore u upravljanje ovim slivom. I Vijeće ministara BiH je jednom prilikom 2005. godine predložilo bivšoj državi Srbija i Crna Gora stvaranje komisije za upravljanje slivom rijeke Trebišnjice, ali nakon toga nije uputilo poziv da se pregovara o detaljima.
Inače, sve tri pomenute države koje dijele ovaj vodotok su dužne da formiraju takve međudržavne komisije da bi zajednički upravljale njime i rješavale eventualne međusobne sporove pošto su kao potpisnice UN Konvencije o vodama iz 1992 “dužne sarađivati putem bilateralnih ili multilateralnih sporazuma ili drugih aranžmana i povezanih zajedničkih tijela sa državama koje dijele prekogranične vode“.
Jednu takvu bilateralnu komisiju su formirale Vlade Crne Gore i Hrvatske 2007. godine Sporazumom o međusobnim odnosima u oblasti upravljanja vodama, uključujući i vode sliva Trebišnjice. Članom 12. tog sporazuma potpisnice su se obavezale da će “nastojati da na koordiniran način unaprijede saradnju sa drugim državama, a posebno sa susjednim državama, i zajednički će regulisati tu saradnju, kada je to potrebno, u obliku sporazuma”.
Nažalost, sedamnaest godina kasnije takva saradnja i odgovarajuća trilateralna komisija, koja bi pored Crne Gore i Hrvatske obuhvatila i susjednu BiH radi zajedničkog upravljanja slivom Trebišnjice i Bilečkog jezera nije uspostavljena. Hrvatska je svih tih godina samo bilateralno sarađivala sa BiH i njena dva entiteta preko “Komisije za upravljanje vodama Republike Hrvatske i BiH i njene Potkomisije za Jadranski sliv”, koja koordinira pripremu i sprovođenje zajedničkih planova upravljanja vodama Trebišnjice i Bilećkog jezera. Ove komisije su imale izdašnu tehničku pomoć Svjetske banke i GEF-a i podršku za obimna dijagnostička terenska istraživanja u periodu 2008-2015, ukupne vrijednosti od 21,27 miliona USD.
Crna Gora nije pozvana da se uključi u rad tog međudržavnog tijela, tj. njene Potkomisije za Jadranski sliv, iako je na to imala pravo prema pomenutoj Konvenciji UN o vodama iz 1992. godine i naknadno usvojenoj Konvencije UN-a o vodotocima iz 1997. godine čiji član 4(1) glasi: „svaka država vodotoka ima pravo učešća u pregovorima i postati stranka u bilo kojem sporazumu o vodotoku koji se primjenjuje na cijeli međunarodni vodotok, kao i učestvovati u svim relevantnim konsultacijama”.
Hrvatska je i kao država članica EU bila dužna da uvede Crnu Goru u pomenutu Potkomisiju za Jadranski sliv, ili da formira posebnu trilateralnu sa BiH i Crnom Gorom samo za sliv Trebišnjice, ali se očigledno nije dovoljno potrudila da to uradi. Na to je obavezivao Član 3 tačka 5 Okvirne EU Direktive o Vodama koji glasi: „Kada se vodno područje proteže izvan teritorije EU, dotična država-članica ili države-članice nastojaće uspostaviti odgovarajuću koordinaciju s relevantnim državama koje nisu članice, s ciljem postizanja ciljeva ove Direktive u čitavom riječnom području”.
Zbog ovakvog odnosa susjeda i njihove nespremnosti za saradnju sa našom zemljom, Crna Gora je u protekle tri decenije pretrpjela ogromnu finansijsku štetu. Nije se, naravno, to desilo slučajno, vode očigledno nije bilo dovoljno za sve apetite, a zbog klimatskih promjena će je biti još manje. Uz to, sadašnji potrošači vode bi ne samo da zadrže, već i da znatno povećaju svoje postojeće udjele u njenom korišćenju. Svi ti potrošači imaju ambiciozne razvojne planove i projekte gradnje novih velikih hidroelektrana u oba BiH entiteta i Dubrovniku, kao i planove širenja površina za navodnjavanje, pa su im potrebne dodatne količine vode.
Zbog tako oštro suprotstavljenih interesa, našim komšijama se evidentno ne žuri da pokrenu formiranje bilo kakve nove komisije sa Crnom Gorom. Da stvar bude komplikovanija, sa BiH je praktično i nemoguće postići dogovor jer Republika Srpska ne priznaje njenu nadležnost nad graničnim vodama i očekuje da bude tretirana kao suverena država koja može bez saglasnosti BiH sklapati međunarodne sporazume sa susjedima. To, međutim, za Crnu Goru, kao članicu UN i kandidatkinju za članstvo u EU, nije prihvatljiv okvir za pregovore. Rukovodstvo Republike Srpske od svog stava ne odustaje po cijenu da se BiH raspadne, pa nikakvi pokušaji arbitraže ne bi pomogli da se problem riješi u dogledno vrijeme.
Da pregovori o pravičnoj naknadi Crnoj Gori neće daleko dogurati ni nakon nedavne inicijative predsjednika Skupštine pokrenute u nedavnom susretu sa političkim partnerima iz Republike Srpske, jasno svjedoči i odgovor direktora Elektroprivrede RS-a Luke Petrovića na pitanje novinara Oslobođenja hoće li izmiriti dug Crnoj Gori. Rekao je da se treba okrenuti budućnosti i pričati o gradnji hidroelektrane Buk Bijela na Drini!
Dakle, zaključak nije teško izvesti - vrijeme je da se susjedima i formalno poruči da je rok za dogovaranje istekao ili da uskoro ističe, i da je Crna Gora primorana da od Međunarodnog suda pravde zatraži podršku za rješavanje spora sa njima oko korišćenja njenih resursa na Rijeci Trebišnjici i Bilećkom jezeru. To je, po svemu sudeći, jedini preostali način da se Crna Gora izbori za pravičnu naknadu za ranije korišćenu, a neplaćenu vodu, kao i pravo da zajedno sa Hrvatskom i BiH ubuduće ravnopravno upravlja ovim vodotokom.
Autor je ekonomski analitičar
Bonus video:
