Ono što se mora priznati hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, koji je posve iznenađujuće, na ad hoc sazvanoj presici, objavio da će se parlamentarni izbori održati u najskorijem roku, a svakako prije europskih koji se održavaju u šestom mjesecu, i to nakon što je tjednima dedramatizirao situaciju i javno se čudio opoziciji zbog čega zaziva što skorije izbore, jeste da je učio od najboljeg. A taj najbolji je na ovim prostorima, naravno u pejorativnom značenju, Aleksandar Vučić. Majstor demagogije, iznenađujućih poteza, blitz-krieg izbora i iznad svega autoritarizma prema kojem Plenković polako ali sigurno putuje. Prije nego bilo što drugo napišem o predstojećim izborima, ponovit ću ono što sam u nekoliko navrata već rekao, a to je da ukoliko HDZ s Plenkovićem na čelu dobije i ove izbore, apsolutno više ništa neće stajati na putu pretvaranja Hrvatske u nešto modificiraniji, ali jasno iskopirani model Srbije 2.0. On se možda neće do te mjere otvoreno prikazati kao sustav u kojem samo jedan čovjek odlučuje o svemu, mimo ustavnih ovlasti, ali će de facto biti takav, s tom razlikom što je u Hrvatskoj stranka, tj. HDZ, još moćnija od bilo kojeg pojedinca, makar joj on bio neupitni lider.
I to je sva razlika. Da, u zemlji još postoji solidna opozicijska stranačka i društvena baza i da, još postoji nekoliko opozicijski nastrojenih mainstream medija i društveno raspoloženje koje nije sklono ovakvom raspletu situacije. No, još četiri godine HDZ-a i od toga će ostati tek rasuti ostaci nekadašnjeg društva. Jasno je to danas svakome, a ponajprije Andreju Plenkoviću.
No, to još nisu prihvatili na ljevici, odnosno u stranci Možemo, koja se i dalje drži procjene da će na izbore izaći samostalno, izuzev u četiri izborne jedinice u kojima nema realne šanse za prelazak praga i u kojima će očito kompletna lijevo-liberalna opozicija imati jednu listu. Problem je što takva ideja tzv. točkaste koalicije pogoduje raspletu izbora po kojem će HDZ-ova lista imati najviše mandata, zbog čega će Zoran Milanović, svim nesimpatijama prema Plenkoviću unatoč, biti praktično prisiljen da njemu ponudi prvu priliku da pokuša sastaviti Vladu. A ako je netko pak toliko naivan da misli kako HDZ u takvoj situaciji, u kojoj će imati pole-position, neće uspjeti skupiti većinu, vrlo brzo će se uvjeriti u to u kolikoj je zabludi bio.
Ostaje nam sada pitanje zbog čega je Plenković ovako požurio i iznenadio sve, a vjerovatno i ljude u vlastitoj stranci? Jedan razlog mogao bi biti baš u faktoru iznenađenja i očekivanju da opozicija nije dovoljno kapacitirana da nabrzinu obavi dogovore i kampanju. Drugi razlog mogao bi biti realan strah od europskih istražitelja i toga da istraga ne dođe i do njega, a činjenica jeste da mu se opasno približila sa sviješću da je već pokucala na vrata njegove bliske suradnice, ministrice kulture i medija, Nine Obuljen Koržinek, koju je čak zadužio da napiše izborni program HDZ-a. Treći jeste u vjerovatno realnoj procjeni da će šanse HDZ-a s protokom godine biti sve manje, dok četvrti gotovo više nitko ne spominje u javnosti koja je zaključila kako je sam premijer izgubio svake izglede za funkciju u Europskoj komisiji, da možda ipak još kalkulira s odlaskom u Bruxelles nakon europskih izbora, zbog kojeg mu treba pobjeda i čista situacija u Hrvatskoj. Ukratko, što god da jeste, HDZ zna što želi i napravit će sve da to postigne, a opozicija mora debelo nadmašiti sebe ukoliko želi pobjedu, koja ipak nije nedostižna.
Na kraju, zanimljivo će biti i u 11. izbornoj jedinici, onoj za dijasporu, koja se dosad najviše odnosila na Bosnu i Hercegovinu s praktično garantirana tri mjesta u Saboru za HDZ. Što više ne mora biti slučaj iako je i dalje najizglednije. I to čak manje zbog neke unutarbosanskohercegovačke opozicije u vidu republikanaca, nego puno više zbog toga što je sad već značajan broj ljudi otišao u emigraciju na zapad. Kad bi oni izašli u većem broju na izbore, vrlo je vjerovatno da bi monopol HDZ-a u toj jedinici, ali i značaj glasača iz Bosne i Hercegovine bili načeti. Svakako, brzo ćemo vidjeti rasplet.
Bonus video:
