Naprosto, mržnja je meni potpuno nepoznat, stran osjećaj. Zato mi, gledajući njezine manifestacije sa strane, djeluje kao neka teška, po život opasna bolest. Ponajprije po život onoga tko ju osjeća. Kada zamislim osobu nagriženu tim strašnim, mračnim osjećajem usmjerenim isključivo ka destrukciji, uvijek mi se ukaže bolesna figura, žućkaste kože, tijela napola pojedenog tim nevidljivim zubima. Tek sjaj u očima odaje da je nešto snažno živo u toj osobi, da ju to nešto pokreće. iako mi se ukazuje kao tjelesno gotovo nepokretna, paralizirana nerealiziranom opsesijom.
Bijesna prilika
Ljutnja i bijes nisu nužno mržnja, oni za nju mogu biti tek podloga, zato mi se valjda ne ukazuje nikakva robusna i bijesna zvjerolika ljudska prilika. Mržnja je, moguće, dugo uzgajana ljutnja, bijes, nešto što dođe nakon ogorčenja, osjećaja nemoći, nešto uzgojeno da bi pokazalo privid kontrole, fokusiranost, nešto što, vjerojatno, osobi pruža svrhu, postaje smisao bivstvovanja kao što su nekome ljubav ili pak pohlepa. Sve su to redom emocije koje nas zasljepljuju, blokiraju um, samim tim su iracionalne, čovjek se u njima izgubi pa otuda često budu usmjerene na pogrešne adrese ali ide dalje, nepomućena, slijepa od nekog mi nepoznatog duševnog bljeska, ne mareći za kolateralnu štetu.
Na ove me misli navela zastrašujuća poplava mržnje u tzv. javnom, a zapravo, virtualnom prostoru, jednako virtualne Bosne i Hercegovine. Mogu razumjeti gdje je izvor te mržnje ali nikako ne mogu suosjećati s onima kojima je ona jedino pogonsko gorivo, obično umotana u iracionalnu ljubav spram domovine ili JE pravdana nečim što je teško prežaliti i praštati.
Začudi onda čovjeka i redovito čestitarenje vjerskih blagdana između pripadnika različitih konfesija koje preplave društvene mreže prigodom svakog vjerskog blagdana. Zapita se koliko je iskrenosti u tome? I što je ono što može prevagnuti - sila mržnje ili želja ljudi da žive skladno. U pravilu izbjegavam čestitati blagdane na društvenim mrežama. Činim to isključivo u neposrednom kontaktu s ljudima za koje znam da im je do toga iskreno stalo bez, što se kaže, fige u džepu.
Uostalom, vjera je, po meni stvar intime a svako razmetanje istom čini mi se nasilnim dokazivanjem nečega meni opet nepoznatog, neukusno je i neprikladno. Kao nekakva vjera u prahu koju se razmuti s vodom kako bi dobila na količini, kao sok, kako se nekad govorilo, na razgađanje, sirup kojeg se razvodnjava.
Posljednjih dana čitam knjige, mogao bih to tako nazvati, široj populaciji nepoznatog i nepriznatog Meše Selimovića, onog iz ranog razdoblja njegove spisateljske karijere. Za ono što danas pišemo i čitamo i te su knjige ozbiljno visoka literatura iako se u njima tek sporadično naleti na poneku bisernu misao poput onih koje su odlikovale kanonski roman „Derviš i smrt“.
Nekada se stvari koje čitamo poklope s našim razmišljanjima i tada čitanje dobiva svoj puni smisao; kada naiđemo na preciznu sintezu onoga što okupira naše biće tek kao magličasta nakupina emocija koje porađaju nejasne i neprecizne misli.
Ljudi ne vole zlo
U pripovijetci „Tuđa zemlja“ iz knjige „Djevojka crvene kose“ Selimović na jednom mjestu, ulazi u misli talijanskog kapetana koji, nakon kapitulacije Italije, pokušava svoj vod izvesti iz strane, tuđe zemlje i odvesti ka žuđenom domu.
„…Ljudi ne vole zlo pa ipak ga podnose. Kad bi zlo i surovost bili dovoljno pametni da znaju granicu do koje smiju da se nameću, da ne izazivaju ogorčenje, dugo bi trajali. Ružna je to misao, ali izgleda da je tačna, ljudi se teško pokreću dok mogu da žive podnošljivo, tek kad im postane suviše teško, kad počnu da tonu, počinju da misle i da se otimaju…“
Ako je vjerovati ovim mislima, izgleda ljudi u BiH još uvijek žive podnošljivo, otimaju se doduše, na račun drugog i drugačijeg, ali još nisu počeli misliti. A možda su zlo i surovost konačno našli granicu do „koje smiju da se nameću“ pa će trajati i vladati jako dugo, a koliko god to dugo bilo, za jedan obični ljudski vijek je previše.
Bonus video:
