Koncept degrowtha ("antirasta") u posljednje vrijeme zaokuplja maštu naučnika, aktivista i kreatora politika, naročito u bogatim zemljama, koje brine održivost životne sredine i socijalno-ekonomska pravda. U maju prošle godine Evropski parlament organizovao je konferenciju "Van granica rasta". Od tada, niz članaka (uključujući i vodeće naučne časopise) dokumentuje uspon ovog nekada minornog pokreta koji poziva na napuštanje rasta BDP-a kao cilja, smanjenje potrošnje energije i materijala i fokusiranje ekonomskih aktivnosti na ljudsko blagostanje.
Ali uprkos žaru njegovih pristalica, tom pokretu nedostaje koherentna teorija promjene i zato je u ćorsokaku. Dok ideali iz srca pokreta i neki od njegovih predloga, kao što su univerzalni pristup javnim uslugama i garancija zelenih radnih mjesta, snažno odjekuju, njegovi opšti ciljevi nisu politički održivi. Štaviše, pošto je degrowth strategija koja ide na sve ili ništa, ona bi zapravo ometala napredak klimatske politike.
Prije svega, u srcu degrowtha je ideja da je "sistem" kriv za našu klimatsku katastrofu, pa stoga rješenje leži u ukidanju kapitalizma. U tom kontekstu, zagovornici pokreta ne vide inkrementalni napredak ka navedenim ciljevima - kraće radno vrijeme ili ciljane zabrane aktivnosti koje veoma zagađuju, kao korak u pravom smjeru; naprotiv, oni takve promjene tumače kao način da kreatori politika zaštite postojeći sistem od kritika. Drugim riječima, ova reforma je antirevolucionarna.
Na međunarodnom nivou, koncept degrowtha zahtijeva aktivno smanjenje bogatih ekonomija i početak dobrovoljnog transfera resursa na globalni jug. Uprkos apstraktnim razmatranjima socijalne pravde, ovo bi bilo kontraproduktivno iz političke perspektive: kada resursi postanu oskudniji, zemlje postanu manje a ne više velikodušne. Čak i dok napredne ekonomije šire svoje aktivnosti, obezbjeđivanje adekvatnog finansiranja za Fond za nadoknadu gubitaka i štete (osnovan na prošlogodišnjoj konferenciji UN o klimatskim promjenama u Dubaiju) pokazao se izazovnim.
Na društvenom nivou, zagovornici degrowtha pozivaju na kolektivno moralno buđenje. Oni misle da bi se ljudi, kada bi u potpunosti shvatili štetu koju nanosi sadašnji ekonomski model, brzo okrenuli asketskom načinu života. Odrekli bi se mesa, letjenja, terenskih vozila i drugih proizvoda i usluga sa visokim intenzitetom ugljenika.
Ali dok zagovornici borbe protiv rasta zamišljaju prosvećeno društvo, kladiti se na moralno poboljšanje čovječanstva nije baš dobra kombinacija. Kao što je pokazao filozof Emris Vestakot, većina svjetskih religija, uključujući hrišćanstvo, budizam, islam i konfučijanizam, već dugo zagovaraju jednostavan život. S obzirom na stanje na planeti, sa sigurnošću se može pretpostaviti da su ovi pozivi na umjerenost učinili malo da ukrote neumoljivu želju za konzumiranjem. Očekivati da će moralna revolucija dovesti do strukturalnih promjena jednako je čekanju Godoa.
U stvari, reakcija na trenutni tempo djelovanja na klimatske promjene - koji je daleko od dovoljnog - već dobija na zamahu, jer nacionalističke stranke koje se kandiduju na više predstojećih izbora iskorištavaju strahove od zelenijeg načina života. U ovom kontekstu, ideja da će brza promjena mišljenja među bogatima učiniti "antirast" politički izvodljivim, još izgleda nerealno.
Klimatske promjene i ekološka politika su složene upravo zbog potrebe da se uravnoteže neposredne potrebe ljudi za kvalitetom života, pristupačnom energijom i ekonomskom bezbjednošću sa dugoročnom održivošću. Kako je Ezra Klajn iz "Njujork tajmsa" elokventno rekao, degrowth pokret "pokušava da izvuče politiku iz politike" i "napada nedostatke u trenutnoj strategiji jer se ne kreće dovoljno brzo kada su prepreke političke, a onda ne prihvata ni prepreke na svom političkom putu".
Umjesto da pokušavamo da zaustavimo rast, moramo da preispitamo i preusmjerimo naše modele rasta ka održivom razvoju kako bismo stalnu želju za većom potrošnjom mogli da pomirimo sa potrebom da donosimo zelenije izbore. Tehnološki napredak, obnovljiva energija i prelazak na kružnu ekonomiju nude načine da se ekonomski napredak poveže sa zaštitom životne sredine.
Političke prepreke sa kojima se suočava pokret degrowth su nepremostive, tako da će njegov nanovo istaknuti značaj biti efemeran. Najviše čemu se zagovornici ove borbe mogu nadati jeste da potaknu privilegovane na održivije potrošačke navike. U mjeri u kojoj ovaj pokret bude uspješan, on će dati doprinos, ma koliko skroman, ublažavanju efekata klimatskih promjena.
Stručnjaci za klimu često nas podsjećaju da lijek za globalno zagrijevanje ne postoji. Sprečavanje klimatske katastrofe zahtijeva višeslojnu složenu strategiju koja uključuje mnoga rješenja. Antirast, međutim, nije jedan od njih.
Autor je predavač na Univerzitetu Kembridž i Sciences Po; ekonomista je u Evropskoj komisiji
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
